Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  23. ožujka 2017.

 

Ko ptica bez jata

19. listopada 2009.
.......................

Seoska je krčma i to nedjeljno popodne kao i svakim drugim danom bila ispunjena zadahom alkoholnih para i plavim oblacima dima. Izobličeni pokreti i neartikulirani glasovi njezinih stalnih posjetilaca ličili su na kazališnu predstavu lutaka. Prolazeći pored gostionice pogled mi je nenametljivo pao na lice mladića koji je stajao na ulazu gostionice zureći mutnim pogledom u brežuljke koji su se dizali na domak sela. Među tankim prstima nervozno je okretao tek savijenu cigaretu. To meni tako poznato lice, nekoć čisto ko suza u dječjem oku, sada je bilo isparano borama, izobličeno i blijedo.

- Zdravo, reče prilično hrapavim i izvještačenim glasom poput klauna koji najavljuje početak predstave u cirkusu.

- Hm, vidi popa… aha?

- Ne pop, Perice, već svećenik… !

Na ove se riječi kratko zamisli i tko zna gdje mu se misli tog trenutka zaustaviše? Možda na dugim sjemenišnim hodnicima ili u učionicama sa zelenim stolovima gdje smo uz predavanja kovali planove za budućnost. I oni davno prohujali školski sati, mantije dobrih i pobožnih redovnika-profesora najednom su oživjele; jedna iskrica nepredviđenog susreta osvijetlila je za trenutak ne tako davni dio prošlosti.

- Da, da... rekao je potiho, nakon duže šutnje valjda završavajući nutarnji monolog.

Omamljen alkoholnim parama napravio je nekoliko koraka naprijed prema kući koja je ležala u blizini seoske crkve na domak sela; bila je godinama zaključana i meta mnogim olujnim naletima. Prvo mu se otac preselio u bolji život dok se on još zibao u kolijevci i blaženo smiješio na plastičnog medu kojega mu je donio stric iz Slavonije. Majka Anđa živjela je od toga dana sama u svom bolu i neimaštini uz kolijevku upirući dnevno bezbroj puta pogled u to malo biće duboko i zagonetno postavljajući si pitanje, sa zebnjom u nutrini, ono isto pitanje što ga postavlja svaka majka: što će biti od ovog djeteta? I kada je otišao u sjemenište majka Anđa išla je svakodnevno raditi susjedima za komad kruha, koji novčić i koju krpu odijela samo da bi njenom sinu Perici jednog dana bilo bolje. No, on je jednoga dana rekao kolegama i starici majci "zbogom" zaputivši se u bijeli svijet tražeći života svojim godinama. I šutnja koja je sjedila u njegovom srcu pri ovom nepredviđenom susretu ponijela ga je u prošlost, u dan kada ga zvižduk lokomotive ponese na obećani zapad da mu tamo priredi pogreb mnogih životnih snova. I dok je šutnja ovijala njegov pogureni stav, pogled mu je plovio negdje u daljini, tamo na onu stranu gdje je stajala mala daščara, njegova rodna kuća priljubljena uz posavsku ravnicu ko kakvi gorski cvijet uz stijenu i mirovaše. Nije se s njezina čađava krova izvijao dim, niti je u kutu gorjela lojanica majke Anđe kao nekoć dok je iščekivala njegov povratak. U njoj nikoga više nije bilo. Majka Anđa preselila se uoči sv. Ante prije par godina na bolji svijet, pogasivši vatru na ognjištu i bijelu lojanicu u kutu sobe ne dočekavši jedan povratak. A živjela je za taj povratak. I to je sve u jednom trenutku prošlo Peričinom maštom.

- Perice, strašno si se izmijenio! Rekao sam to bez mnogo razmišljanja, ne osjećajući svu nespretnost izgovorenih riječi, ne naslućujući da bi to moglo izazovno djelovati na njegovu veoma naglašenu osjetljivost. To ga na čuđenje nije nimalo uznemirilo. Načinivši neobični pokret dugim košćunavim rukama reče:

- Znam! Svi mi to govore. Ne mogu ništa... Sudbina je svemu kriva... vrijeme će jednoga dana zaliječiti sve rane, obrisati teški znoj s čela...

Govorio je to čudnim glasom, rastrgano, duhom odsutan izvan vremena i okvira protežnosti i ove sive svakidašnjice koja nas je ovijala.

- Ne razumijem te?

- Ostao sam sam... k’o ptica bez jata... slomljenih krila... Žena me je ostavila i otišla s drugim.

Reče to tupim i dubokim glasom, s čudnim titrajem na licu.

- Bolno to zvuči, rekoh samo da nešto kažem.

- Da bolno, procijedi kroz rijetke zube, osjećajući u dubini bića svu gorčinu uzaludnih životnih putovanja.

- Svega se sjećam. Sreli smo se na jednom plesu i poslije nekoliko tjedana sastajanja vjenčali. Nakon nekoliko mjeseci doživjeli smo prometni udes. Bio sam kriv. Popio sam više nego sam mogao podnijeti. Ja u bolnicu s povredama kičme i lijevog ramena. Ženi ništa. Par puta me posjetila u bolnici, a onda je najednom prestala dolaziti. Čuo sam da je otišla s drugim... Grom iz vedra neba. Raspitivao sam se na sve strane da saznam bilo što u vezi njezina odlaska, ali sve uzalud...

- Žalosno, rekoh sažalnim glasom za sebe.

- Od tada nemam više mira, u dimu u galami, uz času...

Ponovno se zamisli. Lice mu je bilo žuto poput svetačkog lika u bljesku voštanica negdje u predvorju hrama.

- Takav je život, reče sažalno. Kad se pođe strmo, nema ti više povratka gore, među normalne… Ide se dalje, sve dublje i dublje, u provaliju. Jednostavno više za tebe ne postoje norme prema kojima bi se ravnao. Otupiš na poglede, batine, riječi prijekora, na život... Sve ti je svejedno i sve je dobro...

Spustivši fine trepavice na zamagljene plave oči reče: Jel' osuđuješ me?

- Ne, Perice! Žao mi je da si tako duboko potonuo! Podigni glavu gore, zvijezde sjaju iznad tebe. Nije ti mjesto, prijatelju, da budeš dolje…!

Neki mu tračak svjetla prijeđe licem te reče:

- Odavno me nitko nije nazvao prijateljem. Svi me izbjegavaju...

Više nije mogao ništa reći. Odlazeći bez riječi mahnuo je rukom u znak pozdrava. Bilo je to sve što je smogao na rastanku.