Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  24. srpnja 2017.

 

Oprosti mu, sine!

21. listopada 2009.
.......................

Dok je kiša udarala u široka prozorska okna razbijajući mir u prostranom župnom stanu, velečasni Mladen je sjedio u naslonjaču i prelistavao album uspomena. Motreći požutjele slike, mislima je plovio po odbjeglim vremenima. "Valjda je sve tako moralo biti. Neka bude Božja volja!" reče sažalno sam za sebe dok je promatrao fotografije uspomena s Mlade mise, koju je prikazao daleko od rodnog doma i materinskog jezika, pod tuđim nebom, gdje je završavao studij teologije u prisutnosti mnogih poznanika, ali bez ikoga rođenog.

A onda mu pogled zastade na ispisanom komadiću papira nalijepljenom u dnu albuma. Tiho i sabrano, sricajući riječ po riječ čitao je velečasni za sebe: "Dragi sine Mladene! Tvoj te otac nije želio, te je stoga nastojao da te uništim pod rođenim srcem. To nisam smjela učiniti. Zato smo se i rastali prije nego si ti došao na svijet. On je potražio sreću s drugom ženom. Kad ga vidiš reci mu da sam mu oprostila. Oprosti mu i ti, sine..."

Bile su to posljednje riječi dobre majke Anđe prelivene nevještom rukom na požutjeli komad papira. Teški život i neimaština u kojoj je živjela s Mladenom, uništili su joj zdravlje, odnijeli sigurnost hodu i jačinu rukama. Kad je Mladen počeo sricati prve riječi i smijati se na nepoznata lica oko sebe, majka Anđa je u osvit blagdana Svijećnice zauvijek sklopila umorne oči. Otišla je s ovog svijeta na blagdan Svijećnice ne doživjevši baš mnogo svijetlih trenutaka u prolazu ovom tvrdom zemljom. Bilo joj je samo dvadeset i četiri godine, a već bijaše prešla dugu cestu života. Otišla je praštajući jer je silno voljela.

Skrbničku brigu oko mališana preuzeli su djed i baka. Poveli su ga prema oltaru, ali nisu imali sreću ugledati željeni dan Mlade mise. U istoj godini, jedno za drugim napustili su tiho i neprimjetno ovaj svijet, isto onako kao što je bio i njihov život. A živjeli su za taj dan.

I toga trenutka je zazvonio telefon i prekinuo duboku pribranost velečasnog Mladena. Na drugoj strani žice javila se bolnička sestra Anica saopćivši mu, da će gospodin, kome je on prije nekoliko tjedana dao krv, biti sutra otpušten iz bolnice, i da ga želi vidjeti prije odlaska.

Sutra dan prije nego je sunce sjelo u zenit, zaputio se velečasni u bolnicu u susret s nepoznatim. U bolničkom parku ga je dočekao pognuti

lik, na čijem je licu sjedilo neko čudno bljedilo. Pružili su jedan drugom ruku u znak pozdrava, bez mnogo riječi, gledajući se direktno u oči. Nakon uobičajnih pitanja pri ovakvim susretima, velečasni mu reče: "Pođite sa mnom, povest ću vas na kolodvor..." Na to je starac zaokružio pogledom po visokim neboderima koji su se ponosno dizali pred njegovim očima. Zašutio je! Dvije ledene suze spustiše se niz naborano lice, a slabašno se tijelo poče naglo tresti.

- Nemam kamo poći, velečasni...! Procijedio je bolno kroz rijetke zube, u nekom grču, ne vjerujući sam sebi da je istina što je rekao.

- Imam svoje, a kao da ih i nemam... Nitko me ne želi, nigdje nisam prispio, nigdje nisam poželjan...

- Kako to...? priupita ga velečasni Mladen bez mnogo razmišljanja, samo da bi izvukao iz njegove nutrine još koju riječ više.

- Djeca me ne žele više kod sebe... Dok sam imao snage za rad, dobro sam došao, a danas kad je i meni potrebna potpora ne želi me nitko više... Svi vele: Što će nam taj stari, samo nam je na teret... Kako je bolno imati svoje a ne pripadati nikome, ne biti poželjan... U mjesec dana moga kukavnog boravka u bolnici samo su me jednom došli obići da vide jesam li na izdisaju...

Ovdje je zastao bacivši pogled u daljinu, dok su mu modre usne podrhtavale od nutarnjeg bola. - A odakle si? prekide velečasni Mladen kratkotrajnu šutnju svojim iznenadnim pitanjem. - Daleko odavde, sinko moj; tamo iz Bosne.

- A kako se zove mjesto?

- Dol, sinko! Pusto je to planinsko mjesto. - A kako ti je ime?

- Mijat Mijić, pokojnog Mijata iz Dola.

Na tu je riječ Mladen poprimio čudnu boju lica, a noge mu se počeše tresti od silnog uzbuđenja. Zašutio je da bi za trenutak prekrio nutarnji nemir. U tome je trenutku njegovo teško djetinjstvo oživjelo pred njegovim širom otvorenim očima u tisuću raznih slika kao na filmskoj vrpci. Dugo je šutio dok su mu u ušima neprestano odzvanjale posljednje riječi majke Anđe: "Želio je da te uništim pod rođenim srcem... On je potražio sreću s drugom ženom... Ja mu opraštam, oprosti mu i ti sine, oprosti mu..."

Ledenim pogledom je odmjerio Mijatovo smežureno lice na kojem se ocrtavahu tragovi mnogih životnih lutanja. Bilo je danas nemoćno, slabo i blijedo poput voštanice.

- A koga imaš kod kuće? priupitao ga je velečasni Mladen nekim sjetnim glasom.

- Dva sina, dvije snahe i troje unučadi..,žena mi je umrla prije pet godina. Laka joj crna zemlja. Bila je dobra žena. Ne znam na koga se ovi baciše...?

- A imaš li još koga? Ponovno ga upita velečasni s nekom nesigurnošću u glasu.

- U rodnom Dolu nemam nikoga više. Jedan mi brat živi u Slavoniji.

- Nemaš nikoga više...? rastrgano i uz naprezanje uspio je velečasni sročiti te tri male riječi.

- Ne... ne! reče to u jednom dahu, dok je pogledom kružio naokolo tražeći negdje kakav predmet na koji bi prelio svoj nemir.

Nakon obostrane šutnje, velečasni je namjestio kolar, te bez zaobilaženja reče:

- Mijate, jesi li poznavao Anđu Anić iz Gornjeg Dola...? Na ovo se pitanje Mijat naglo prenu iz svoje pribranosti, kao da ga je netko bocnuo u sred srca, te on reče:

- Zašto me to pitate...? Aaaa... znam... znam, jadnica je umrla prije tridesetak godina... Otkuda je vi poznajete? Rekavši to protrljao je hrapavim dlanovima naborano čelo.

- Da, Anđa je umrla, ali je iza nje ostao sin Mladen... I plave se oči velečasnog Mladena orosiše, te on reče sažalno:

- Anđin sin Mladen stoji pred tobom, Mijate... Prvi put u svom životu stoji pred ocem, gleda to željeno lice, koje je želio uvijek gledati, ali mu bijaše uskraćeno...

- Što, to... ma, aaa... zbunjeno i iznenađeno, ošinut kao gromom ponavljao je neartikulirano... Visoki neboderi i daleka brda su poprimili čudne obrise u njegovom pogledu. Na mahove je gubio ravnotežu pod nogama, disao je povišeno, gledao nesigurno.

- Ja sam Mladen, tvoj i Anđin sin... Majka Anđa je umrla uoči blagdana Svijećnice, kada sam imao dvije godine... Tata, ona ti je oprostila i svima onima koji su bili protiv nas. Ona nas je sigurno cijelo ovo vrijeme pratila s neba svojim molitvama; ona nas je dovela do ovoga trenutka...! Sigurno je da se danas neobično veseli ovom susretu o kojem je često maštala i govorila. Ona je danas pobijedila jer je praštala. A praštala je jer je sve ljubila.

- Oh, Bože moj...! jauknuo je Mijat i pao na koljena pred sinom. Dugo je šutio. Bila je to nijema ispovijest oca pred sinom. Mladen ga je držao za ruku, dok je njegovo slabašno srce kucalo povišeno kao da je htjelo napustiti grudi. Kad se malo pribrao Mladen mu je obrisao s lica dvije suze, rekavši mu: "Ti si moj otac i pripadaš meni. Od danas imaš mjesto pod mojim krovom..."