Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  23. svibnja 2017.

 

Da joj se spomen zatre

22. listopada 2009.
Piše: Anto Burić, svećenik

Ovo svoje pisano pričanje počet ću kao što obično počinju sve priče. A one počinju otprilike ovako: «Bio jednom jedan...» Tako i ja evo počinjem: Bio jednom jedan gradonačelnik. Možda se nije zvao baš gradonačelnik, nego nekako drugačije, no ja ga zovem tako jer je došao na čelo jednoga grada. Kada je zasjeo u gradonačeklničku fotelju, možda to u ono vrijeme nije bila fotelja nego obična «skemlija», sve što je mogao činio je za svoj grad. Pretraživao je njegovu prošlost i polagano tkao njegovu budućnost. Želio je da njegov grad bude što ljepši da ga upozna i zavoli što više ljudi kao što ga je i on volio. Jednoga dana sazvao je sve one koji su se iole bavili poviješću grada: kroničare, povjesničare, starce koji su znali njegovu nepisanu povijest... Iznio im je svoju zamisao: Želi u gradu obilježiti pločom sve kuće u kojima se netko znamenit rodio, umro, živio, u kojoj se dogodilo nešto značajno za prošlost grada. Gradonačelnik im je dao stotinu dana da sve pomno ispitaju, pribilježe i nakon toga da ga izvijeste. Konačno je došao i taj stotinuprvi dan. Kada ih je saslušao naložio im je da na svaku kuću u kojoj se nešto značajno dogodilo postave ploču sa kratkim natpisom po čemu je poznata i da ga ponovno nakon stotinu dana dođu izvijestiti kako je sve prošlo. Kada su ponovno došli gradonačelniku saopćenje je bilo: «Obilježili smo sve kuće u gradu. Ostala nam je samo jedna neobilježena. U njoj se nije nitko poznat rodio, živio ili umro. U njoj se nije dogodilo ništa što su kroničari ili povijest zabilježili.» Tada im je gradonačelnik rekao: «Budući da je ostala smo ta jedna jedina kuća neobilježena i nju obilježite pločom i napišite: 'U ovoj kući se nije ništa posebno dogodilo'. Neka ne ostane samo ona bez ploče - neobilježena.» Poslušali su ga i obilježili i tu kuću. Čemu ova priča? Saznat ćete, odnosno zaključiti ubrzo.

Garevac_skolaSasvim slučajno saznadoh da je «svečano» otvorene – puštena u pogon ili data na uporabu «OTVORENA KUĆA» u Garevcu. Tri puta sam pokušao posjetiti je i ući da vidim kako izgleda poslije obnove. U utorak 19. listopada ove godine u pola dvanaest bio sam treći put. Razmišljao sam vozeći prema Garevcu: Tko je htio ustati do tada je ustao. Prošlo je vrijeme kave, one oko deset sati. Još nije bilo vrijeme ručka. Želio sam posjetiti mjesto mnogih mojih uspomena i ne smo mojih.

Većina danas živućih Garevljana, Čardačana, Donjekladaraca stekla je ovdje prva saznanja o debeloj uspravnoj i tankoj kosoj crti. I otprije su znali da su dva i dva četiri ali tu su naučili to i napisati. Iz ove škole su potekli brojni intelektualci Garevca, Donjih Kladara i Čardaka koji su danas razasuti po cijelom svijetu i nose uspomene na dane provedene u garevačkoj školi, na učitelje: Antu Barhanovića, učitelja Dragu, učiteljice Desu i Jovanku, a davno su već umrli oni koji su dobivali šibe od prvoga vrlo strogog učitelja Mate Soče. U toj školi su svoja prva sricanja slogova počeli i svi garevački svećenici – njih petnaest ili šesnaest. U ovoj školi su sjedili i roditelji današnje voditeljice Otvorne kuće a možda i ona sama. Davno, davno je prva generacija iz ove škole našla svoj mir pod stoljetnim hrastovima u garevakom ili kladarskom groblju. Davno je minulo vrijeme kada su prve generacije, dolazeći u školu donosile prut učitelju Mati Soči da ih njime kazni po skupljenim prstima zato što nisu napisali zadaću. Na izmaku je već i generacija koja je poslije škole igrala polke i utresa na panju u Milešića šumi. Tamo negdje prije 1900. godine kada su iz garevačke škole izlazili prvi «diplomanti» sa državnom svjedodžbom završena četiri razreda bilo je to nešto veliko. U onim uvjetima imati državnu svjedodžbu o završena četiri razreda škole bilo je veće nego danas imati neku višu ili visoku naobrazbu. Poznato je da su skoro svi Garevljani tih generacija znali čitati i pisati. Nisu se potpisivali križićem kao u mnogim krajevima, nego imenom i prezimenom. Eto tako razmišljajući o minulom vremenu očekivao sam da ću u obnovljenoj i Otvorenoj kući naći neki kutak u kome je sačuvana ona stara već izlizana školska ploča (tablja) na tri nogara s kredom i onom pravom spužvom. Očekivao sam vidjeti onu «računaljku» na nogarima koja se sastojala od deset nategnutih žica i na svakoj žici po deset drvenih kuglica u dvije boje. Bila je to preteča današnjeg računara. Možda će tamo biti, mislio sam, i neka «strunjska» torba s pernicom i kàmenom «tabljicom» i kamenčićem kakve su moji parosnici i parosnice nosioli u školu. Možda će negdje u «ćošku» biti na podu zrnje kukuruza na kojem smo klečali kada smo bili zbog nečeg krivi ili nismo napisali zadaću. Malo presmiono očekivanje, ali možda će tamo biti i neki stari dnevnik u kome su upisani moj pokojni otac ili pokojna mater pa ću vidjeti kakvi su bili đaci. Ništa od svega toga. Vrata zaključana. Četiri dugmeta za zvonce nijema i pred vratima dvije bundave – od njih jedna «belentija». Pa nisam valjda toliki «baksuz» da je otvorena kuća zatvorena upravo kada ja dolazim. Obilazim okolo i tražim ploču na kojoj bi bilo zabilježeno da je ovdje nekada bila škola, jedna od najstarijih državnih škola u Bosanskoj Posavini pa i u Bosni i Hercegovini, koja još i danas stoji «na nogama» premda je preko svog «šljemena» preturila dva svjetska i jedan ovaj naš rat. Uzalud tražim - PLOČE NEMA. Nigdje nikakvog traga što je ova građevina nekad bila. Poljubio sam po treći put ručku na zaključanim vratima, dugmadima nijemih zvonca sam se ispričao što sam ih uznemiravao i otišao s odlukom: Neću više ni pokušavati. Evo zašto sam ispričao onu priču na početku.

A u osobnoj karti stoji da je to starica koja pamti 127 godina. Samo je godinu dana mlađa od uspostave «Vrhbosanske crkvene pokrajine» (Vrhbosanske nadbiskupije). Vršnjakinja je (Garevljani bi rekli parosnica) travničkoga dječačkog sjemeništa, a osam godina starija od travničkoga bogoslovnog sjemeništa. Devet godina je starija od sadašnje bogoslovije u Sarajevu. Šest godina je starija od najstarije postojeće crkve u Doborskom dekanatu – one u Gradačcu. Vršnjakinja je «Zavoda svetog Josipa» na Banjskom brijegu u Sarajevu. Čak 17 godine je starija od prvoga ubožišta «Egipat» u Sarajevu, a od sirotišta «Betlehem» čak šesnaest godina. Rođena je iste godine kada su sestre Kćeri Božje ljubavi došle u Bosnu. Od sarajevske katedrale starija je sedam godina. Od HRVATSKOGA KULTURNOG DRUŠTVA NAPREDAK starija je dvadeset odnosno dvadeset i dvije godine.

U njenom rodnom listu stoji da je rođena 1882. godine. U rubrici «Ime» upisano je «Osnovna škola Garevac». Mještani su je zvali «Osnovna škola» dok pored nje nije napravljena nova. Onda su je prozvali «Stara škola». Uvijek je bila «škola». Sada više nije. Spomen joj je zatrla «Otvorena kuća». Oduzeto joj je, zatrto joj je ime! Neki kažu «obnovljena je stara škola». Nije obnovljena stara škola, nego je pretvorena u nešto drugo čiji je smisao, barem meni, teško dokučiti iz onoga što se do sada s njom i u njoj zbivalo, osim ako se radi o rješavanju nekoga drugog pitanja.

Hvale vrijedan je čin obnova te zgrade ali je najveća tragedija u tome što je obnovu, prenamjenu te zgrade vodilo Hrvatsko kulturno društvo Napredak. U njegovom statutu pod naslovom «Programski ciljevi Društva» u članku 11. točka 1. stoji da mu je cilj: «promicanje hrvatske duhovnosti, jačanje nacionalne svijesti, očuvanje i razvijanje svih kulturnih vrjednota Hrvata...»

Garevačka «stara škola» je preko stotinu i dvadeset godina upravo «jačala nacionalnu svijest» i «promicala hrvatsku duhovnost» na području Bosanske Posavine. Zar to ne zaslužuje da bude obilježeno? Netko bi bio ponosan na ovu činjenicu. Da je obnovu vodilo lovačko ili neko drugo društvo vjerujem da bi se sjetili označiti što je nekada bilo u ovoj zgradi. Hrvatsko kulturno društvo Napredak nije smatrao to nečim važnim i vrijednim spomena. Nek joj se nakon stotinu dvadeset i kusur godina spomen zatre.