Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  18. prosinca 2017.

 

Kad prijatelji odu

23. listopada 2009.
Đuro Zrakić: Tragovi (ne)ljubavi, Zagreb 2005., str. 125-127

Oblaci su se poigravali na nebu kao razdragana janjad u prvim proljetnim danima. Ponovno sam na starim dobro poznatim mjestima gdje je i najmanja sitnica velika jer budi sjećanje na dio bezbrižnih dana. Tu smo kao djeca rasli, stvarali i radovali se prvim prijateljstvima. Tu sam po prvi put osjetio ljepotu susreta s drugim osobama, tu su se stvarale prve životne odluke - kamo poslije završene osnovne škole. Upravo u ovoj predivnoj i gustoj šumi gdje su mnoge ptice našle svoj dom, prijatelj i ja izabrasmo svoj budući poziv nošeni nutarnjim idealima - barem malo promijeniti ovaj svijet. Tu su bili izrečeni prvi sastavljeni govori koje smo glasno ponavljali više puta, a potok, bademi i hrastovo lišće pomiješano s pjevom svih mogućih ptica bili su prvi vjerni slušatelji.

Umro je moj najbolji prijatelj, tako brzo kao da ga je čudni vjetar sudbine iznenadio riječima - danas ti je poći, danas! Ništa nije pomoglo, ni njegova čelična volja, ni želja da živi još jedan dan, barem jedan dan - danas se moralo poći bez pozdrava ženi s kojom sretno živi četrnaest punih godina, sinu koji će samo za jedanaest dana imati trinaesti rođendan, kćerkici koja gaje neizmjerno voljela i prije četiri godine prvi put izgovorila njegovo ime. Svaki put kada je odlazio na put vikala je - tata, vrati se brzo - a kad bi izbivao koji dan više - pitanje je bilo - kad će se tata vratiti, zašto ga nema tako dugo...?

Svakim korakom i približavanjem njegovoj kući rasla je u meni neizreciva bol i tuga kojoj su se pridruživale nebrojene misli i pitanja bez odgovora. Zašto se to moralo dogoditi njemu, tako plemenitoj duši - čovjeku koji je od nas svih najbolje shvatio - da je naša vlastita sreća moguća samo tada, ako usrećimo druge ljude pored sebe. Zar su prestala govoriti ta usta koja su tolikima podarila riječi utjehe, nade. Zar su ukočene te njegove ruke koje se pružaše drugima milujući i pomažući kad god je to trebalo - on je uvijek imao što dati. Zar se ugasila vedrina i toplina njegovih očiju u kojima toliki nađoše oazu mira... Zar moraju umrijeti nedužni u najboljim godinama života samo zato što je jedan neodgovorni vozač jednog proljetnog popodneva, zbog konzumiranja alkohola prešao na drugu stranu puta i ubio i sebe i moga prijatelja.

S jedne i druge strane ceste primijetio sam puno napola suhih vijenaca i pokoju nedogorjelu svijeću, opominjući nas žive na tolike ljude koji na cesti izgubiše život. I moj prijatelj je bio na putu kući kojoj nikad nije došao zbog neodgovornosti drugih. Naše su ceste postale vidljivi tragovi smrti i nove postaje modernog razapinjanja.

Dijelilo me je još samo nekoliko koraka od kuće prijatelja, koji me ovoga puta neće dočekati - grozna praznina u duši i tužna spoznaja - kad prijatelji odu - kad ih ne možemo vidjeti i čuti tada je otišlo puno, da ne kažem - sve...!

 

S dopuštenjem pisca