Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  30. travnja 2017.

 

Umrlo je još jedno nadanje

3. studenoga 2009.
.......................
Pisao sam joj da dolazim i da me čeka na kolodvoru, a evo nje nema... Čudno! ponavljao je Dragan poluglasno, rastrgano i upitno, sam za sebe, u nekom uzbuđenju dok je pogledom prolazio po kolodvorskim posjetiocima, tražeći u mnoštvu nepoznatih lica dragi majčin lik. Pošao je prema kamenom stupu na kojem se po­nosno uzdizao veliki stanični sat, čekajući da se pojavi to drago biće. Pisao joj je prije nekoliko dana da dolazi u četvrtak, točno u podne i da ga sačeka na kolodvoru. I sada je mirno čekao i šutio kao da je stajao u sudnici i slušao presudu.

Svakog je trenutka bacao pogled prema izlazu i ulazu stanične zgrade koja bijaše ispunjena komešanjem i žamorom putnika, ne vjerujući sam sebi da nije došla.

- Mama..., nehotice je procijedio kroz rijetke zube riječ koju je u životu tako malo izgovarao, a silno ju je želio ponavljati, svaki dan i bez prestanka. Ali sudbina mu je istrgnula iz grudi prije nego se pravo i bijaše nastanila u njegovom biću. Ostala mu je u grudima poput bolnog uzdaha.

- Kuda sad...? zapitao se na čas u mislima, u kojima je prebirao davne uspomene rane mladosti.

- Čekati dalje spokojno na kolodvoru pojavu njezina pomalo zaboravljena lika pod svodovima stare stanične zgrade ispunjene neugodnim zadahom gradskog podneblja ne bi značilo ništa drugo već se zavaravati iluzijama nakon svega onoga što je poduzeo da susretne to drago biće. I sjetio se da na komadiću požutjela papira ima zapisan broj telefona njezina poduzeća gdje je radila, a kojega mu je ona poslala u zadnjem pismu prije nekoliko godina. čuvao je taj komadić papira kao moćnik. On mu je na trenutak vraćao nadu da njegov dolazak neće biti uzaludan.

I bez ustezanja pošao je do najbliže telefonske govornice te ponešto uzbudljivo i nespretno okrenuo šest različitih brojeva i za trenutak je imao priliku čuti nepoznati glas s druge strane slušalice:

- Novinsko-izdavačko i tiskarsko poduzeće... knjigovežnica...

- Molim vas, želio bih razgovarati s Ljubicom G.

- Samo trenutak!

Nepoznato žensko biće s druge strane telefonske žice se izgubilo u dugim hodnicima i prostorijama gdje je buka tiskarskih strojeva nadjačavala svaki ljudski govor. Za trenutak se javio drugi ženski glas, pomalo nejasan i drhtav: - Ovdje Ljubica G.

Taj je mekani ženski glas poprimio u Draganovim ušima draž zaboravljene melodije.

- Ovdje Dragan Matić... iz Mravića...

To reče i zastade, ne vjerujući sam sebi da je to zbilja da je na drugoj strani žice biće koje mu je u životu mnogo nedostajalo i danas nedostaje. I Za trenutak je zastao dok su njegovom maštom prolazile raznovrsne misli, a malo srce u grudima kucalo povišeno, tjerajući jače krv u kapilare od kojih je cijelo lice poprimilo posebno rumenilo.

- Što, što... Dragan... aaa... što ti radiš ovdje, što si došao? priupita ga majka Ljubica oštro i uznemireno, dišući povišeno i nesređeno tako da je i on osjetio tu njezinu uznemirenost u boji glasa.

- Pa znaš pisao sam ti da dolazim i da te želim vidjeti... reče sažalno i nekako bojažljivo.

- Ne znam ja ništa! odgovori energično.

- Da, da... da, ti ne znaš, ali ja znam da si mi majka, da sam život spoznao pod tvojim srcem i da to srce pripada i meni kao i drugima... Ja želim živjeti, voljeti i biti voljen. Želim osjetiti ljubav majke i reći svima da i ja imam majku...

Na te se Draganove riječi ona smete i htjede instinktivno spustiti slušalicu, možda čak pobjeći u kut i rukama pokriti lice; za trenutak zaboraviti sjećanje na mučnu prošlost. Nije to učinila, samo joj je lice poprimilo čudnu boju, a bore na čelu izraženije obrise.

- Došao si mi remetiti mir...!

- Ne, ne želim te uznemiravati u tvome miru... Oprosti, želim ti samo reći da si mi majka...!

- Dragane, čudno je to tvoje ponašanje! Nisi trebao dolaziti. Kolika bi neugodnost i nemir nastali kada bi mi muž doznao da imam vanbračno dijete. To bi vodilo propasti jedne bračne sreće. Bio bi to strahoviti udarac za cijelu obitelj, osobito za djecu. Oni to ne smiju doznati. Znaš, razumij me...!

- Da, da... a kako mene sve to pogađa! Imati majku, a biti bez nje... Od danas do sutra zavaravati se s iluzijama da će jednom doći, o tome sanjati svaku noć... a kada se probudim to ostaje samo san, pusta želja svakog trenutka mog životnog hoda...

- Znam, Dragane, razumim te, ali se tu ništa ne može promijeniti. Poslat ću ti novaca koliko želiš, ali molim te, nemoj dolaziti... Shvati me! Vrati se djedu i baki! Ipak tamo ti je najbolje...

- Ne tražim novac i on mi nije potreban. Majčinu ljubav ne može nadoknaditi novac... Spustio je slušalicu. Ledeni znoj kvasio mu je naborano čelo. Bio je to još jedan pokušaj da se mučni hod djetinjstva zaboravi i započne novi put u dvoje. Uzalud! Ostala je samo pusta želja!

Zvižduk vlaka, koji je toga trenutka lijeno prolazio ponio je Dragana i svu njegovu bol u rodno selo, vraćajući ga na početak. I toga trenutka dok su daljine nestajale, a zvižduk polaska se gubio među gradskim neboderima nešto ga je ubolo u malo slomljeno srce. I on izusti tiho, bojažljivo, sam za sebe:

- Mama, zašto želiš svoju sreću graditi na zaboravu? Zašto si se zatvorila u svijet sebeljublja? Da li osjećaš mirnoću dana i radost noćiju dok tamo daleko u zabitom seocetu u brdima Bosne živi jedno biće očekujući tvoj povratak? Da li te ikada zaboli u dnu zarobljenog srca činjenica da taj život kroči sam ispod visokog neba tvrdom zemljom bez ruke pomoćnice, bez roditeljske topline, bez majčine zaštite...?

Sunce jednog nadanja danas je zašlo nad dugim iščekivanjem jednog povratka; danas je umrlo još jedno nadanje...