Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  30. travnja 2017.

 

Svadba u hotelu Löwen

9. studenoga 2009.
.......................

I ovoga popodneva sjedio je Bariša na starome mjestu u kutu restorana uz bocu piva, s cigaretom među požutjelim prstima i istim mislima koje su već nekoliko posljednjih mjeseci zaokupljale njegove moždane ćelije. Mirno zurio u prazninu i lagano spuštao očne kapke na mutne oči zamagljene alkoholnim parama. Ispijao je boce piva i gorčinu svojih grudi svakodnevno utiskivao u bore lica. I toga popodneva, dok je pio pivo i gutao gorčinu, pristupio mu je kolega s radnog mjesta i mještanin rekavši mu bez okolišanja: „Bariša, što se truješ i srljaš u zemlju prije reda ... “ On ga je na taj upit pogledao zamagljenih očiju i hrapavim glasom odgovorio: “To da mi nikada nisi više rekao. Drugačije ne može biti... Moram ovako…“ Rekao je to i nastavio i dalje promatrati bocu pjenušava piva i pratiti kovitlanje plavih dimova cigarete koji su dolazili iz njegovih bronhija. Pred očima mu je toga trenutka lebdjelo sve ono vrijeme provedeno po švicarskim bauštelama, noćnim barovima s prigušenim svjetlima u kockarnicama i u društvu uglađenih ljepotica. Tu je on često ispijao nemilice čašu sladunjavoga gradskog življenja, dok su u domovini, negdje na bosanskoj grudi, živjeli i čekali njegov povratak njegova žena Marija i dva sinčića. Već je treća godina njegove odsutnosti od doma okretala svoju posljednju stranicu, a da Bariša nije još ni jednom prešao prag obiteljske kuće. Odmah po dolasku u tuđu zemlju Bariša se lijepo uklopio u način življenja koji je diktirala sredina, bez posebnog naprezanja da bi poprimio sve ono što mu je nudila gradska šarolikost. S početka javljao se redovito pismima, slao im potrebne novčanice za koliko-toliko pristojno življenje. A kako je vrijeme odmicalo, njegova pisma i predavanja novčanih uplatnica na poštanski šalter bivala su sve rijeđa, da bi konačno posve izostala. Više od godinu dana nije se javio.

U njegov svijet brzo je ušla Anita, kćerka poslovođe u čijoj je firmi radio u posljednje vrijeme. S njom je često jurio po zapadnim autostradama, sjedio po barovima i trošio skupe novčanice. O njoj je pričao u društvu i na radnom mjestu, maštao uz pune boce piva, kadrove svojih snova ispunjavao njezinim slikama. I jedne večeri vratio se u stan prilično kasno omamljen alkoholom i novim avanturama. Njegov sustanar Marinko sjedio je za stolom i pisao pismo ženi i djeci. Barišino lupanje pri ulazu nije ga nimalo uznemirivalo jer je bio već navikao na sve načine njegova ulaska u stan u kasnim satima. Po ulasku sjeo je na krevet i snažnom rukom otvorio bocu piva koja je stajala na noćnom ormariću.

- Marinko, ženim se! Anita je pristala. Svi mi morate doći u svadbu. Ti ćeš biti kum ...! - rekao je to s nekom posebnim izražajem u glasu i čudnom grimasom na licu.

- Ne pričaj takve gluposti! Znaš li da te kod kuće čekaju tri života? Zar si zaboravio što si Bogu obećao pred oltarom i parokom Ivanom?

- Da, da ... znam, ali ja ne mogu drugačije ... Moram ... Znaš… govorio je nepovezano, boreći se da nađe pravu riječ, zamuckujući kao u nekom bunilu…

Sutradan mu je tajnica firme, gdje je bio zaposlen, uručila pismo koje je već nekoliko dana stajalo u uredu. Malo se trznuo, ne prepoznavši odmah rukopisa na omotnici, ali je sasvim mirno otvorio kovertu. Čitao je retke sinčića Joze, zastajao iza svake rečenice, mijenjao boju lica i sjaj pogleda.

“Dragi tata, ja idem u školu i naučio sam pisati. Sada sam drugi razred i dobro učim. Zato se ti nećeš sramiti kada odeš za mene na roditeljski sastanak. I brat je porastao i stalno te spominje. Mi o tebi, tata, pričamo svaki dan i čekamo da nam dođeš. Pa, tata, dođi! Uskoro će Uskrs. Baka nam veli da je to dan radosti. Tata, dođi da i mi taj dan budemo radosni ... “

Nešto ga je stezalo oko srca dok je čitao te retke, a žilama mu je krv jače potekla. Pogledom je motrio dječje retke, a mislima plovio u dva svijeta: onim Anitinim, i onim tamo daleko, na bosanskoj brazdi, koji je iščekivao njegov povratak.

Glas ostavljene djece počeo je naglo uznemirivati njegovu savjest i on poslije toliko dana provedenih pod tuđim nebom osjeti prvi put u nutrini neki nemir i nesigurnost. “Ti pripadaš samo onom pragu koji si prešao prije tri godine; zašto si zaboravio tri života tamo od Vučjak-planinom…!” čuo je toga trenutka neki nepoznati glas u nutrini bića, koji će mu nebrojeno puta na dan odzvanjati u mislima kao melodija poznate pjesme koju je često pjevušio na baušteli. Htio je te glasove za trenutak potisnuti i zataškati novim dojmovima ali oni su nakon kratkotrajnog mira ponovno dolijetali i s vremena na vrijeme postajali sve glasniji, dozivajući mu u sjećanje tolike uzaludno provedene trenutke u grču poniženja. Osjećao je u grudima svu težinu prošlosti i poniženu ljudskost. Duša se pjenila, a mnogi uzaludno provedeni dani dizali su svoj glas protiv svih pogreba dostojanstva.

Ujutro je nazvao telefonom poznanika Marinka i dogovorio se s njime o svim pojedinostima oko putovanja u Bosnu kako bi uskrsne blagdane proveo u krugu svojih najdražih. Marinko je radio kao konobar u velikoj dvorani hotela Löwen i već duže vremena nije išao kući. Bariša je dan prije putovanja spremio kofere s poklonima djeci i ženi. O svom putu u domovinu nije nikome ništa rekao osim poslovođi. Na dan putovanja našao je u hotelu Löwen prijatelja Marinka na radnom mjestu, što ga je iznenadilo.

- Žao mi je, rekao mu je Marinko pri susretu. - Ne mogu ići, jer šef želi da ostanem ovdje za svadbu koja će biti na drugi dan Uskrsa. Zarada je izvanredna i tu jedinstvenu priliku ne smijem propustiti...

Na tu njegovu ispriku Bariša je načinio čudnu grimasu čitavim tijelom, mutnim ga je pogledom ošinuo da bi onda procijedio kroz rijetke zube bez mnogo razmišljanja:

- Čudno!? Pouzdao sam u te jer si mi čvrsto obećao da ćeš me povesti kući… a sada…

- Znaš, jedna naša iz Bosne udaje se za Švicarca… ovdje će imati svadbeno slavlje…

- Poznaješ je?

- Vidio sam je kada je došla rezervirati dvoranu. Zove se Marija Višak. Bila je udata ... sročio je Marinko na brzinu i bez predaha kao da je čitao iz školske čitanke.

- Marija Višak...!? – ponovio je usporeno za sebe dok mu je neka neobična slutnje stezala ravnomjerne otkucaje srca. Licem mu prijeđe neki čudan osjećaj, a uzavrela krv ispuni jače kapilare na neispavanu licu. I usne mu počeše poigravati od nutarnjeg uzbuđenja.

- Moja žena.? Ne-mo-gu-će ... ! - pomisli dok se opraštao od prijatelja, žureći na gradski kolodvor.

I dok se vlak lijeno povlačio po željeznim tračnicama ostavljajući iza sebe svijet u carstvu snova, Bariša je bio u društvu svojih misli: - Zar moja žena Marija… ne, to nije ona ... Nemoguće ... ali ipak ... Udavana ... Glupost, zar je zaista spala na to ... Ostaviti djecu, prekinuti devetogodišnju bračnu vezu ... Ne, nije to ona...

Putnici u kupeu, u kojem se nalazio, maštali su u snu o susretima koji ih čekaju, samo on nije imao sna.

Na rodnoj grudi nije ga nitko dočekao. Iako svojima nije najavio dolazak, ipak bi i bez toga netko potrčao njemu ususret u znak dobrodošlice poslije tolikih godina odvojenosti od obitelji. Ušao je u kuću, prvi put bojažljivo, ne našavši nikoga, osim pisma koje je bilo zavučeno ispod ulaznih vrata, još neotvoreno i nepročitano. Na bijeloj omotnici prepoznao je kosa slova, ispisana rukom njegove žene Marije Višak, o čemu je svjedočila i njezina nova adresa boravka. Ruke su mu podrhtavale dok je otvarao kovertu, a neka gorčina zastajala mu je u grlu. Pismo nimalo dugo, bez datuma i mjesta pisanja govorilo je jezikom činjenice. Čitao je s trzajem u grudima retke žene Marije, napisane tko zna gdje i kada, daleko od rodne grude u društvu tuđeg čovjeka: “Mama je morala otići! Neće biti dugo kada ćemo se ponovno vidjeti. Tata ne mari za nas. Zato će mama dovesti drugog tatu koji će biti stalno s nama ... “

Bariša nije imao snage dalje čitati. Bijes i nutarnja bol obuzeli su čitavo njegovo biće. Zgužvao je pismo i sjeo na krevet a dvije suze počeše se lagano spuštati niz izbrazdano, bijesom opaljeno muško lice. Zaplakao je! Ali je bilo je kasno. Tek se sada iskreno zapitao, poslije toliko vremena provedena po švicarskim gradovima u ispijanju čaša sladunjavog življenja pored zamamnih šankova, kome zapravo pripada?