Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  23. listopada 2017.

 

Sahrana Marije Lauber Burić

18. studenoga 2009.
Priredio: Anto Burić, svećenik

Poslije brojnih dolazaka i odlazaka, u subotu 14. studenog 2009. godine, Marija Lauber Burić ili Mara Tubina, kako smo je od milja zvali, vratila se u svoj rodni Garevac – Zauvijek. Nažalost na garevačko groblje kao pokojnica. Koncelebriranom svetom Misom zadušnicom od pokojne Marije oprostilo se deset svećenika, nekoliko časnih sestara i sramotno mali broj vjernika. U to sunčano subotnje popodne garevačko groblje je bilo svjedokom kako ljudi lako i brzo zaboravljaju dobročinstva.

Donosim sve govore koji su izrečeni na pokopu pokojne Mare Lauber Burić

Prije svete Mise govorio je garevački župnik velečasni Filip Brajinović.

 

«Draga braćo i sestre!

Danas se opraštamo od zemnih ostataka naše sestre Marije koju je nemila bolest ugrabila prerano. Opraštamo se od nje s ljudskim poštovanjem i kršćanskom sućuti njezinoj obitelji, rodbini, prijateljima i cijeloj našoj župskoj zajednici. Činimo to s čvrstom vjerom koja nam garantira siguran izlazak iz ovog neizbježnoga.

Marija Lauber Burić rođena je 27. rujna 1940. godine ovdje u Garevcu od oca Nike i majke Kaje rođene Perić. Oca je rano izgubila u Drugom svjetskom ratu te je živjela i rasla s majkom i mlađom sestrom u teškim poratnim godinama. Uz samohranu majku život nije bio lagan i već kao dijete naučila je radom se boriti za život. Kada su stvoreni uvjeti da se moglo ići na rad u inozemstvo krenula je «trbuhom za kruhom» kao i većina naših zemljaka i zatekla se u Švicarskoj daleke 1966. godine. Marljivo je učila njemački jezik i prva radna iskustva stječe u restoranu. Upoznaje Hansa Laubera i oni sklapaju brak. Nakon izvjesnog vremena otvaraju vlastiti restoran i sa zadovoljstvom sprema naše specijalitete i okuplja zemljake. Uz čašicu razgovora našla se pri ruci svakom komu je pomoć trebala. Tuđina je teška ali se znalo da će Marija uvijek naći vremena i ljubavi za zemljake jer nije zaboravila dobrotu ljudi kada je njoj trebala pomoć. Posebnu radost je imala kada je u slobodno vrijeme s punom košarom kolača odlazila u ustanovu gdje su živjele djevojke s posebnim potrebama u Walzenhausenu. Dijelila je s njima svoje slobodno vrijeme, strpljenje i ljubav. Tada se rađa ideja da napusti ugostiteljstvo i počne se baviti ovim poslom i to su vlasnici doma dobro prihvatili prepoznavši u Mariji osobu punu topline i ljubavi. U taj posao ugradila je sebe, svu svoju ljubav, znanje i stvaralaštvo i osjećala veliko zadovoljstvo gledajući svoje štićenice vedre i nasmijane. Njena kreativnost bila je raznovrsna da je svoje djevojke vodila na godišnji odmor izvan Švicarske što im se prvi put dogodilo i njihovu zadovoljstvu nije bilo kraja. Bila je preponosna na svoje djevojke jer su zračile srećom i zadovoljstvom. Ovu idilu prekinuo je Domovinski rat koji ju je strašno pogodio. Ne oklijevajući, odmah se organizirala s prijateljima za prikupljanje pomoći za izbjegle i prognane u lijekovima, odjeći, novcu i namještaju i sve ono za čim su vapili ljudi koji su protjerani i ostali bez igdje ičega. S mužem i prijateljima prosljeđuje za Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu preko Caritasa 146 šlepera razne pomoći. Često se i sama izlagala opasnostima od granata, ali se nije plašila jer je htjela susresti te ljude i utješiti ih. Potrebe su bile velike te se našlo mladih ljudi željnih znanja i rađa se nova ideja za stipendiranje mladih studenata  koji uspješno završavaju fakultete. Pomogla je familijama, ne samo da se smjeste u razne zemlje u tuđini, nego da i pokrenu vlastiti posao jer se od nečega moralo živjeti.

Preponosna je na svoja dva sina Željka i Rolanda a posebna su joj radost bili unuci Nadin i Niko Hans. Sa sestrom je uvijek bila veoma bliska bez obzira na kilometarsku udaljenost. Znala bi reći: «da li sunce bilo na istoku, zapadu, sjeveru ili jugu, uvijek, kad sam s tobom ono najjače zasja». Nećake Silvu i Marja prigrlila je kao svoje. Oni su bili preponosni na svoju tetku, najbolju na svijetu. Veliku radost u njezin život donio je Silvijin sin Jan

i često je govorila da je on njezin treći unuk. I što reći? Osim da postoji samo jedno mjesto gdje se rađa dobrota a to je ljudsko srce i postoji samo jedno mjesto gdje se istinski može osjetiti ljubav a to je ljudska duša. Takva je bila naša Marija.

Ove zemne ostatke mi predajemo ovoj garevačkoj zemlji na čuvanje. A ono što je Božje predajemo Bogu. Nju izručujemo Božjem milosrđu i Božjoj ljubavi. Neka joj Isus, u koga je vjerovala bude blag i milosrdan sudac. Neka joj svaku ljudsku slabost oprosti i zaboravi, a svako dobro djelo koje je učinila, neka joj nagradi vječnim i sretnim životom s Bogom. Pokoj vječni daruj joj Gospodine.

Na kraju ovdje oko oltara skupili su se svećenici i želim ih svakoga ponaosob predstaviti Tu je velečasni Jakov Filipović, župnik u Maglaju, do njega je velečasni Pavo župnik u Balegovci-Novom Selu, do velečasnog Pave je prečasni Ivan Varoščić. On je župnik i dekan u Županji. Zatim velečasni Anto Burić, duhovni pomoćnik u Živinicama. Monsinjor Mića Perić. On je sada duhovnik časnih sestara u Vitezu. Prečasni Marko Perić, župnik i dekan u Gromiljaku i ujedno rođak pokojne Mare. Velečasni Vlado Jagustin, župnik u Živinicama. Po Marijinoj posebnoj želji današnju svetu Misu ovdje predvodi fra Milan Lončar, župnik iz Posušja  koji je dugo vremena bio misionar u Švicarskoj i osobni prijatelj obitelji Lauber Burić.»

 

U sakristiji je za vrijeme bio i velečasni Pavao, župnik iz Osijeka a u vrijeme rata župnik u Županji II.

 

Sprovod Marije Laube_Buric

 

Na početku svete Mise prisutnima se obratio fra Milan Lončar, župnik u Posušju:

«Dragi Hans. Draga obitelji i rodbino pokojne Marije. Draga braćo svećenici, časne setre, poštovani vjernici i ukopnici. U apostolskom vjerovanju iz nedjelje u nedjelju ispovijedamo da je Isus Krist raspet, da je Isus Krist umro, da je Isus Krist pokopan i da je treći dan uskrsnuo od mrtvih. Svi oni koji su po krštenju i drugim svetim sakramentima kao naša draga Marija sebe obukli ili obukoše se u Isusa Krista, obukli su se u razapinjanje, obukli su se u smrt i pokop, ali su se obukli i u uskrsnuće od mrtvih. Naša pokojna Marija sada ovdje ispred nas, ispred nas je živih jedan korak. Život ju je, posebno zadnjih godina stalno razapinjao. Smrt ju je, unatoč bezbrojnim putovanjima kojima je kročila, ipak pronašla i pobijedila. Mi smo prihvatili da smo od smrti poraženi barem u trenutku njezine smrti i danas ćemo zemne ostatke naše Marije spustiti u grob. A Krist će je, to ispovijedamo i vjerujemo povesti i provesti kroz vrata smrti. Mariju će povesti i provesti kroz vrata smrti kroz zatvoreni grob u uskrsnuće. Nijedna molitva kao sveta Misa to bolje ne izražava. I više od onoga što sam rekao je sveta Misa. Sveta je Misa, koju sada započinjemo slaviti, zahvala. Zahvala za neizmjerno bogatstvo jednoga života, don Filip je upravo o tome govorio. Braćo i sestre! Zahvalimo Gospodinu što nam je dao Mariju. Sveta je Misa prijelaz. Najteži trenutak u našem životu je prijeći iz ovog života u onaj. Mi slavimo danas kada naša Marija prelazi u vječni život. Sveta Misa je čišćenje od grijeha. Nitko od nas, bez obzira na lijepe riječi koje smo čuli i koje ćete još čuti, nije bez grijeha. Zato danas iskreno molimo da joj Bog, i ne samo njoj, oprosti sve što je sagriješila. Ali sveta je Misa predokus našega uskrsnuća i ona nas vodi u život vječni. Eto zato na početku ove svete Mise saberimo se, skrušimo se. Ne molimo samo za pokojnu Mariju nego molimo i za sebe, jer je ona vršila njegovu volju da i mi vršimo također Božju volju. Prihvatiti ovu smrt ne kao usud i kao tragediju, nego kao znak da vjerujemo u Boga i da ćemo i mi jednoga dana krenuti. Pokajmo se za grijehe, molimo za nju molimo jedni za druge.»

 

U homiliji fra Mladen je rekao:

«Dragi sinovi pokojne Marije. Dragi prijatelji. Možda je, kod toliko svećenika ovdje nazočnih, malo neobično da sam ja danas ovdje. Kako je došlo do toga. Naime život Marijin za mene osobno je život Božje milosti pa ću to nekako staviti u prvi plan . Nikada nisam ovako daleko otišao na sprovod osim rođenoj sestri u Zagreb. Nikada ovako daleko i to subotom, a sutra je u mojoj župi u Posušju mlada Misa. A ja ipak osjećam da sve to moram ostaviti i da danas moram biti ovdje. Bez obzira na posao i obveze koje imam i koje sam mogao imati. Mariju sam sreo kao njezin misionar početkom 1969. kao voditelj katoličke Misije u San Galenu. Vidim, ima ovdje vjernika od tamo također. Žao mi je da se na ovaj način susrećemo, ali hvala Bogu, i ovo su prigode milosnih susreta. Marija se kao vjernica, a bilo ih je prema mojoj procjeni oko devet i pol tisuća, posebno kada je počeo rat u Domovini poslovno tako nametnula da sam uskoro počeo biti na nju ponosan. I ona i njezin dragi Hans toliko su ljubavi i domišljatosti pokazali prema potrebnima, o čemu smo također čuli iz usta župnika, i mnogi svećenici to sve znaju, i mnogi vjernici, da sam i ja počeo. Jasno da sam joj na početku pomogao na onaj način na koji je meni bilo moguće, a kasnije su oni opet meni I tako je nastalo na dobrom djelu jedno zajedništvo koje je evo do danas ostalo. Ja sam o njemu pisao, o njemu sam svjedočio i to je razlog između ostaloga da sam danas tu. Međutim nije to jedini. Ja bih rekao da je Marija položila za vrijeme rata, ljudski govoreći, sve ispite. Sve što je mogla učiniti, a činila je nevjerojatno mnogo, čuli smo neke podatke i brojke i ja o tome neću više. Pomagala je gdjegod je mogla. I kako je ona dolazila do materijalnih dobara to samo dragi Bog zna, ali se potvrdilo, i u to sam se osobno uvjerio, ne samo radeći s njom nego i sam sam bio u sličnim okolnostima, da je ljubav beskrajno domišljata i da je ona nekoliko puta rekla, to vi koji ste je bolje poznavali nešto slično kao i ja mogli čuti iz njezinih usta, «tako se osjećam da bih mogla zagrliti cijeli svijet». Marija je doista zagrlila cijeli svijet. Gdjegod je bila, a putovala je i proputovala, kadgod bi srela potrebnog  čovjeka ona je za njega imala više od lijepe riječi. Nebrojene je pomagala. Nebrojene je ugostila. Svakome se veselila. Mnogi su moji gosti, kad kažem moji, jer dolaze u misiju kao predstavnici od najpotrebnijih do najuglednijih, bili njezini gosti. I kad je čula da ima netko u blizini Marija je zvala i stavila na raspolaganje najprije svoje srce i svoju obitelj a i svoja materijalna dobra i svoju prekrasnu kuću. Tu su bile kod nje najuglednije osobe. Ne znaju mnogi, mnogi ne znaju da je danas umrla i mnogi bi danas bili ovdje. Eto u ime onih mnogih i ja sam danas ovdje jer po svoj prilici predstavljam taj veliki dio svijeta jer su preko mene dolazi do nje. Svi oni koji su bili kod nje, a ne tako davno kada je bila u teškoj bolesti, osobno sam se tamo navratio i tamo je bilo pet inžinjera arhitekata. Jedan sveučilišni profesor, koji je dva puta bio konzul govori barem devet jezika, a ako ima svet i pravedan čovjek, a to je on i kaže «fra Milane o ovome treba pisati i vidjeti Mariju». To je bila Marija što se tiče jednog dijela i tu je položila, rekli bismo, sve ispite. Rat je za Mariju bio jedan izazov. A daleko teži izazov za Mariju bila je bolest koja ju je zahvatila. I tu je također Marija položila najteži ispit. Ja sam osobno dugo svećenik, dovoljno da me vidite pa da možete procijeniti o tome. Ne krijem mnogo sam i pročitao. Često mi svećenici govorimo na sprovodima, jasno uvijek živima, ali mogu vam ispovjediti ovdje, i zato sam danas ovdje, jer ja naviještam veselu vijest ne tugu, da ja takvu osobu kao Mariju nisam nigdje sreo. Ona je svetački govorila o smrti. O vječnom životu. Nedavno mi je rekla ovako: «Nije me strah smrti, kao da sam malo radoznala.» Jednostavno sazrijevala je i htjela je, rekli bismo, prijeći u onaj drugi život. Tako je govorila zrelo o smrti kao što se može naći u kršćanskoj dobroj literaturi, kao sveci. Svećenici sigurno znaju za knjige Karla Caretta. Možda neko i od vas laika. To je jedan intelektualac koji se deset godina povukao u pustinju da bi tu susreo Boga. Eto on vam tako nekako piše i govori o susretu u smrti s Ocem nebeskim kao što je Marija govorila. Kada je osjetila da se primiče kraj a ona je bila  do zadnjeg trenutka, jasno koliko je bilo moguće, vlasnica i gospodar situacije, odredila je sama, to draga rodbina zna, da će njezin sprovod biti u subotu. Bez obzira kada ona umrla. Da ne bi svojim sprovodom poremetila one koji su u radnom odnosu, da se to može lakše organizirati. Zatim je opet rekla: «Moj će život, mi smo se često čuli, moj će život trajati možda još pet dana, pet tjedana, pet mjeseci. Osim ako drugačije Bog ne odredi». Nikada mi ništa nije rekla da nije Boga spomenula. I apsolutno se predavala u ruke Božje. Pripremala se za svoju smrt. Stupila je u kontakt sa mnom i počela je organizirati gradnju grobnice. To obitelj zna. Tu je i Roland. Mene je molila šta bi trebala napisati na grobnicu. Ja sam joj poslao neke tri stranice teksta da bira što hoće. A ona je izabrala ono savršeno točno. «Oče u ruke Tvoje predajem duh svoj». Ono što je Isus rekao kada je umirao. Ja sam mislio da će nešto drugo izabrati. Opet sam se prevario. Marija je izabrala najljepše. Točno kao što stoji u Evanđelju «Marija je izabrala bolji dio». Kaže meni «ja sam kazala da me umjetno ne podržavaju na životu. Kad stane srce ne treba ništa više poduzimati. Božja je volja da to bude kraj». Kao što rekoh o grobnici, a nisam je ni ja još vidio, prezadovoljan sam. Samo sam vidio na računalu preko slika koje mi je Roland poslao da lijepo izgleda. Dakle ona se svome grobu, svome Kristu, svome križu, a iznad svega svome Bogu, svome Garevcu veselila. Onda mi je rekla, jasno još i prije nekoliko puta, kada bude Božja volja ti ćeš mi voditi sprovod. Ja sam joj govorio, znala je ona za moju pokojnu sestru kako sam rekao na početku, pa kaže: «Ti si moj brat. I kad si mogao ići na sprovod svojoj sestri, možeš i meni.» Hajde ti sad kaži da nećeš. Da imaš neki veći razlog. Ja mislim da bih se nesretnim osjećao do groba svoga i nije mi nimalo teško, ponavljam, što sam sve dolje ostavio, jer u ovo doba godine nije lako organizirati mladu misu ali sam sretan da sam danas ovdje. Kaže: «ja sam sa svojim župnikom već dogovorila». Filip je to i spomenuo i kad je rekla «ti si moj brat», a to je više puta rekla i to je kazala svojoj rodbini i ponavljam ne samo da nisam imao izbora  nego sam sretan da je takva Marija bila. Zato ja osobno kao svećenik, kao onaj koji sam bio zadužen da je jedno vrijeme duhovno pratim i pomažem. Ja danas njoj ovdje javno zahvaljujem. Ona je uvijek, to može posvjedočiti njezina obitelj, osjećala se ljepše i produžavala je zapravo svoj život nakon razgovora sa mnom. Ali Marija možda nije bila svjesna da je ona meni stalno davala. Svaki put kad sam je sreo, vidio, s njom porazgovarao ja sam se kao svećenik osjećao lijepo, sretno i na neki način sam se pripremao na smrt, jer bi bilo sramota takorekuć da me pretekne Marija kad sam joj tako lijepo o smrti govorio. Zato joj kažem, hvala ti Marija što si meni kao svećeniku pomogla da i život i smrt i potrebe naših bližnjih i naš osobni život i potrebe naših obitelji kršćanskije živim i bolje prepoznajem. Hvala ti Marija u ime bezbrojnih kojima si pomagala. Koliko ih ima kao što rekoh  koji ne znaju ni kako se zove ni odakle je ni gdje je bila, ali su preko dragih ruku dobili pomoć od nje. Mnogi će tek naknadno čuti a u mene su u župi već saznali za nju jer je bila dolje. Bila je toliko puta i u Međugorju. Ja  sam javno molio s oltara  i kad sam ovih dana rekao da idem na sprovod. Svi su znali, rekoh žuri mi se, pitali su  hoćeš li u Švicarsku ili Posavinu. Znali su da idem ovamo. Zato izražavam sućut također u ime onih u mojoj župi. Neka svi znaju da si bila takva i da ti je to najljepše što se o tebi može reći. Još jedna detalj koji svjedoči o Mariji . Filip je nabrojio sve taksativno po redu, a tko će sve nabrojiti. Marija je kao bolesnica koristila lijekove pa mi reče nedavno «ostalo je nešto skupih lijekova  Ja ću to poslati nekako da dođe do tebe. To će moja sestra Gara donijeti. I rekla je dadni kome bude potrebno Ako to nekome pomogne nisam uzaludno bolovala». Eto i to su njezine riječi. Dakle i ono lijekova što je ostalo iza nje ona će sada dati drugome. Sveti Augustin piše o svojoj majci kad je umrla ovako. «Draga majko. Za tebe je počeo osmi dan, dan Gospodnji, koji nema večeri ni kraja nego vječito traje. To je Gospodnji dan. Tu ljubiš i hvališ. Tu si ljubljena i hvaljena. Tu si došla na kraj bez kraja.» Što je sveti Augustin rekao za svoju majku ja kao njezin desetogodišni svećenik a i kasnije sam je djelomično pratio, mogu također kazati za našu Mariju. I treća točka, s njom završavam, vrlo je kratka. Ja sam je naslovio ovdje «Marijina ostavština». Marija je sve ostavila, eto predala je i lijekove. I sva se predala u ruke Očeve. «U ruke Tvoje oče predajem duh svoj». Sve iz ljubavi. Međutim najveća njezina ostavština je njezin primjer. Dokle god bude onih koji budu nju nasljedovali živjet će Marija. A ja mislim da je naša obitelj, naše Marije najpozvanija da upravo ono što je Marija živjela i po čemu je Marija postala velika, nastavi živjeti u vama dragi Rolande i draga obitelji, koliko god je moguće dok ste vi živi. To će biti zapravo jedini pravi vječni spomen na Mariju. Neka živi dobro, a i mi svi drugi koji smo svjedoci dobra i neka to živi u nama i neka njezin život unatoč slabostima i grijesima i svemu tome što je imala kao i druge osobe, neka to živi u nama i to će biti najveća zahvalnost i najiskrenija sućut njezinoj obitelji. S ovim riječima završavam. Još jedanput, draga obitelji, draga rodbino, u ime bezbrojnih, a posebno u ime svoje osobno i ja kao njezin brat kako me je ona krstila izražavam svima sućut, a iskreno je i primam jer sam ponosan što sam sreo takvu osobu. Pokoj vječni daruj joj Gospodine.»

 

Od pokojnice se oprostio i velečasni Ivan Varoščić, župnik u Županji.

«Poštovana ožalošćena obitelji, rodbino i prijatelji pokojne Marije. U ime Caritasa naše đakovakoosječke nadbiskupije, u ime Caritasa osječkog, brodskog i županjskog dekanata te u svoje osobno ime svima vama izražavam iskrenu i duboku sućut. Čuvši u utorak 10. studenog od direktora našega Caritasa đakovakoosječke nadbiskupije, velečasnog Ivice Rebića za smrt ove osobe odmah sam se prisjećao onih godina kad nas je život jako približio. Bile su to godine kada je u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini bjesnio rat. Bolje reći bio je to početak 1993. godine. Želim vam to svima reći. Kao rođakinja velečasnoga Marka Perića, ovdje prisutnoga, koji je u domovinskom ratu našao sklonište u Županji u mojoj župnoj kući, jednom nas je posjetila pokojna Marija. Rekoh početak je godine 1993. U župnoj kući je i prespavala. No nije mogla dugo spavati, jer ju je rano probudio žamor, pričanje i hodanje po dvorištu. Taj su žamor i to pričanje činili izbjeglice i prognanici koji su čekali rano bonove za kruh. Tih smo dana i mjeseci u našem Caritasu hranili i do dvadeset tisuća ljudi svakodnevno kruhom. Ti ljudi i činjenica da imamo tolike izbjeglice su je ozbiljno uzdrmale. Rekao bih i uozbiljile. I nakon njenog povratka u Švicarsku prema Županji je slala posve redovito šlepere pune brašna i druge hrane. Hranili smo ljude koji su u Županji našli svoje sklonište. Možda je i među vama netko, osim velečasnoga Marka, koji je bio među tim osobama. No Marija se nije pomirila s time da nam samo ona organizira pomoć iz Švicarske nego je nastojala privoliti Švicarce. Da oni kao domaći Švicarci pomažu nama u Županji  I to je ostvarila. Početkom 1994. dovela nam je ljude iz jedne udruge iz okolice grada Trogena i San Galena. Dovela nam je i gradonačelnika Trogena. Kroz deset godina dovozili su baš ti iz udruge humanitarnu pomoć. Svi smo tada u Županji znali za Mariju Lauber Burić, za Hildu Wǖrtz, njezinog muža Olija, za Mariju Jalečević, Megi i mnoge druge. Znao sam joj prigodom posjeta  Županji dati riječ na svetoj misi u crkvi, da se obrati protjeranim ljudima i mojim župljanima Osjećajna kakva je bila i dirnuta njihovom bijedom i siromaštvom plakala je zajedno s njima. Dovodila nam je svoga muža Hansa da nas upozna, a onda i on sam s njom zajedno radi za Županju a i za druge Caritase u našoj nadbiskupiji. Ovom prigodom, poštovana draga Marija i obitelj Lauber Burić, iskreno vam zahvaljujem. I s radošću vas se sjećam. Za Mariju ću u ponedjeljak ujutro 16. studenoga slaviti svetu misu zadušnicu u 7 sati. Pozvat ću na tu svetu Misu i svoje župljane. Marija, uživaj vječni mir i blaženstvo. Jer, bio sam gladan i nahranila si me. Bio sam protjeran, pohodila si me. Obukla si me. Bio sam siromašan, pomogla si me. Hvala ti.

 

Sahrana Marije Lauber Buric

 

Gospođa Eva iz osječkog Caritasa rekla je:

 

«Sedam dugih voštanih svijeća

po mislima  bijelim  plamte,

pred tvojim, Gospo, oltarom.

Sedam anđela malih

s ljiljanom u ruci,

nevinosti pjevaju pjesme.

Njihovi zvonki glasovi

razliježu se kapelom starom.

Ti slušaš, o bijela Gospo,

radosne pjesme anđela malih.

Ti gledaš u svijeće plamene,

ti moliš za prezrene, patnike i grešne.

Ti moliš za nevine, sirote i male.

O majko draga, daj moli i za me.

Moli za mene i sve nas ovdje,

jer trebamo s neba milosti i snage.

Ojačaj vjeru, učvrsti nam nadu,

i ljubav žarku u srce usadi,

da vedra čela i čista srca, o bijela Gospo,

stupamo prema vječnom gradu.

Na ovom svijetu sve što je bilo, za tebe, draga Marija, prošlo je zauvijek. Molim te ženo, majko, dopusti dan da bez straha, neka te obasja čudesna blistava svjetlost i neka te ponovno pronađena zvijezda opet ponese veselim stazama svemira. Neka te duboka iskrena vjera u Boga i život, poput plime, bez imalo sumnje, ispuni toplinom i mirom. Jer više ti ništa ne mogu sama, prijatelji i tvoja teška bolest. Oprosti nam i ne brini za nas koji ostajemo. I mi smo baš kao i ti samo putnici u prolazu. Putuj tiho, draga suprugo, majko i bako, ljubav i molitva neka te prate. Putuj slobodno jer vraćaš se konačno kući. Svima nama okupljenima, što žalosni stojimo oko odra naše drage pokojnice čast je što je naša draga Marija i prijateljica bila dio našeg životnog puta. Što je svojom dobrotom obogatila i napose male živote. I jedino što nas tješi u ovom tužnom trenutku je spoznaja, da kada jednoga dana dođe i naše vrijeme rastanka od ovozemaljskog života, jedan će nas vjerni prijatelj negdje gore toplo dočekati. U ovo sunčano rano jesensko popodne ostavljamo te, draga naša Marija u miru i tišini, ovdje na seoskom groblju. Upućujemo ti posljednji pozdrav i zadnji Zbogom. Neka ti je od svih nas vječna hvala.»

 

Što reći nakon svega rečenog. Samo ovo: Svim garevačkim humanitarcima, posebno onima, koji do neba uzdižu nekoliko lopata asvalta koje su drugi dali, a oni pripisuju sebi i u zvijezde kuju dan, kada su na pet minuta postavili, fotografirali i odmah skinuli latinični natpis na ulazu u Garevac, treba crvenilo srama prekriti obraze pred likom Mare Tubine. Ne smije se zaboraviti da se u ratu u Bosni i Hercegovini vreća brašna (50 kilograma) plaćala 100 njemačkih maraka. A Mara je slala šlepere brašna. U svakom šleperu bilo je cijelo bogatstvo. A ona je o tome šutjela. Nije željela govoriti. Ostavila je Bogu da on bilježi.

 

Ukoliko netko želi izraziti sućut donosim (uz dopuštenje dotičnih) brojeve telefona Marijne sestre Gare: (od utorka – 17. 11.)

00 385 (0)52 - 521 246

ili mobitel: 00 385 (0)98 93 850 93

 

te Marinog sina Željka:

00 385 (0)52 - 573 762