Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  18. studenoga 2017.

 

Povijest katoličanstva u Bos. Posavini

1. prosinca 2009.
______________

Sredinom I. stoljeća kršćanstvo kao nova religija u Rimskom Carstvu počelo se širiti i na rimsku pokrajinu Dalmaciju a odatle i u unutrašnjost i Pokrajinu Panoniju gdje se osnivaju prve biskupije. Područje sjeveroistočne Bosne pripadalo je biskupiji sa sjedištem u Cibalama, današnjim Vinkovcima.

Nakon doseljenja Hrvata u VII. stoljeću i njihova pokrštavanja, brzo se osnivaju prve biskupije uz jadransku obalu. Nešto kasnije osniva se i Bosanska biskupija koja je jedno vrijeme priznavala višu crkvenu vlast Dubrovačke i Splitske biskupije. Sjedište bosanskog biskupa bilo je u Vrhbosni, vjerojatno u selu Brdu kod današnjeg Blažuja.

Nadgrobni_spomenikBiskupi su bili domaći ljudi iz redova popova glagoljaša često nedoraslih u svome položaju i nemirnim vremenima 12. i 13. stoljeća, kada se u Bosni pojavljuje patarensko krivovjerje. Zbog njega je bio optužen i sam bosanski ban Kulin koji se 1203. na Bilinu polju kod Zenice javno odriče i krivovjerja s bosanskim redovnicima. U Bosni ipak sve više jačaju pristaše patarenskog krivovjerja pa njihova "Crkva bosanska" ima sve više utjecaja i na bosanske vladare. U međuvremenu 1252. sjedište Bosanske biskupije se premješta u Đakovo, a u Bosnu dolaze franjevački misionari koji s vremenom stječu veliko povjerenje na dvoru bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića i njegovih nasljednika kralja Tvrtka I. i drugih kraljeva.

Tako je u Bosni nastala vjerska podvojenost koja će potrajati sve do dolaska Turaka. Za vrijeme turske vlasti koja je potrajala415 godina tj. od 1463. do 1878. franjevci su bili jedino katoličko svećenstvo koje je pastoriziralo među katolicima na temelju povlastice sultana Mehmeda II. tzv. "ahdname" date na Milodražu kod Fojnice vikaru fra Anđelu Zvizdoviću. Još prije dolaska Turaka franjevci su na teritoriju Bosne i Hercegovine osnovali svoju vikariju, uređenu redovničku zajednicu s brojim samostanima koja je po svome sjedištu u Srebrenici nazvana Bosna Srebrena. Kako se s vremenom širila turska vlast proširivale su se i granice Bosne Srebrene pa su franjevci zaštićeni ahdnamom opsluživali katolike i u novoosvojenim krajevima Slavonije i Ugarske. Za vrijeme neprestanih ratova od 15.-17. stoljeća, i početkom 18. stoljeća, u kojim su pape pomagali kršćanske vladare protiv Turskog Carstva, katolički podanici su bili sumnjivi kao uhode i protivnici Turske stoje uslijedilo većim ili manjim progonima kršćana katolika. Ti progoni su povremeno organizirani i po Bosni što je rezultiralo bježanjem u susjedne neosvojene zemlje ili prelaskom na islam čime bi se stekla sigurnost za život i bolji položaj. Na islam su češće prelazili bivši pripadnici Crkve bosanske ali i katolici. Prijelazom na islam prestalo bi se s tlačenjem, dobivao bi se bolji ekonomski položaj pa se događalo da su članovi jedne obitelji bili islamske a druge katoličke vjere. U vrijeme progona, porušeni su mnogi franjevački samostani i crkve na temelju samovolje pojedinih paša i sandžakbegova pa su franjevci gradili crkve drvenjare ili obrede obavljali na otvorenom polju ili po seoskim kućama i štalama. S vremenom su ostala netaknuta samo tri samostana; u Kreševu, Fojnici i Kraljevoj Sutjesci koji su bili rasadište franjevačkih redovnika regrutiranih u ovim teškim vremenima od domaćih sinova. U narodu su ih zvali "ujaci" da bi se lakše kamuflirali u slučaju progona. Po posebnim papinskim povlasticama vikari i kasnije provincijali Bosne Srebrene obavljali su dužnosti biskupa a pri kraju turske vlasti te su dužnosti i stvarno dobivali. U tijeku 18. i 19. stoljeća franjevci u Bosni podižu nekada porušene svoje samostane i osnivaju župe i kapelanije čime su uvelike doprinijeli ne samo očuvanju vjere nego i njezinu novom buđenju u nadi da će doći bolja vremena što se i dogodilo pri kraju 19. stoljeća.

Austro-ugarskom okupacijom Bosne i Hercegovine i uspostavom redovite crkvene uprave 1881. vremena su se izmijenila. Osnivanjem Vrhbosanske nadbiskupije sa sjedištem u Sarajevu i biskupija u Banjaluci i Mostaru za Hrvate katolike došlo je novo doba. Broj katolika 1878. kretao se oko 210.000 raspoređenih u 238 župa, dok je broj pravoslavnih bio oko 500.000 a muslimana oko 45.000. Novi vrhbosanski nadbiskup dr. Josip Stadler dao se s velikom revnošću na obnovu vjerskog života, s franjevcima je postignut dogovor o podjeli župa, pa je 59 župa ostavljeno franjevcima, dok je 39 pripalo svjetovnim svećenicima. U Sarajevu, Banjaluci i Mostaru se grade katedrale, u Travniku se otvara sjemenište i nešto kasnije Isusovačka gimnazija te Franjevačka klasična gimnazija u Visokom. Otvaraju se i teološka učilišta - u Sarajevu franjevačka i i dijeceznaska te brojne škole u kojim rade časne sestre. U takvim prilikama kada buja vjerski i duhovni život izbio je I. svjetski rat kojim je okončana austrougarska vlast i nastupilo novo razdoblje dviju Jugoslavija kada je Katolička Crkva na ovim prostorima došla u nova iskušenja tražeći načine da se u nj ima vjera i čuva i proširuj e.