Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  18. prosinca 2017.

 

TEŠANJWEB o vlč. Sulji

15. siječnja 2010.
Prilog o Garevačkom sveećeniku vlč. Anti Buriću što ga je u veljači prošle godine objavio TEŠANJWEB.

Anto Buric velecasniDobri ljudi i dobra djela nadžive svako zlo i teška vremena pa i ona ratna. Rat je možda i najbolje vrijeme kada se mogu prepoznati prave ljudske vrijednosti. Sreo sam u toku rata širom Bosne puno humanih ljudi.

Nisam imao priliku upoznati ih, ali sam mnogo toga lijepog čuo i o katoličkim svećenicima iz našeg kraja velečasnim Anti Bajiću, Anti Buriću-Sulji i pokojnom fra Iliji Puškariću, čija je humana misija u ratu ostavila traga na mnoge ljudske duše. Nažalost velečasni Bajić je umro još u ratu, a fra Ilija poslije rata u Zenici kamo je bio premješten. Boraveći kod dr. Čabrića u Matuzićima, saznadoh da on ima broj telefona velečasnog Burića, da su ostali dobri prijatelji i da nije problem da mu se najavim i eventualno porazgovaram sa njim. Saznadoh da su dobri prijatelji velečasnog i Halid Galijašević, Fikret Kadribašić, Emira Džonlagić, Hakija Užičanin, gosp Cerić i još mnogi drugi, a bili su dr. Čanak i Sead Smailbegović, dugogodišnji rukovodilac Crvenog križa u Tešnju.

Nazovem velečasnog predstavim se i izrazim želju da ga upoznam. Potvrdio je prijem, ali me prve subote spriječi moja slabost. Druge subote ja povedem Halida Galijaševića i pravo u Živinice, gdje sada velečasni ima službu.

Dok smo čekali velečasnog u župnom uredu razmišljao sam o čovjeku koji je spominjan uvijek u pozitivnom ljudskom kontekstu. Slušao sam od vrlo ozbiljnih ljudi da su svećenici bili možda i ključni ljudi koji su spriječili ratne sukobe Hrvata i Bošnjak na tešanjskom prostoru. U svemu tome važnu ulogu imao je i velečasni Suljo kako su ga svi zvali (čuo sam da ga čak i kardinal Puljić tako zove).

U prostoriji se pojavi čovjek sa prijatnim smješkom na licu. Odavao je utisak veoma jednostavnog, dobrodušnog čovjeka. Brzo smo uspostavili komunikaciju i započeli razgovor. Nakon par minuta zaboravite da ste tog čovjeka tek upoznali. Imate utisak da ga poznajete odavno.

Anto Buric velecasni2

Stari prijatelji se i sada sretnu za vjerske praznike-velečasni sa Halidom Galijaševićem

 

U zanimljivom razgovoru dominirao je odnos čovjek prema čovjeku:

- Svaki čovjek je prije svega čovjek. Jehova, Bog ili Alah nas je jedne stvorio pa bilo da smo postali od Adama ili Adema. Jedan nam je ovozemaljski život, a isto tako jedan je raj ili dženet, jedan je pakao ili džehennem. Nema posebnog raja ili dženneta, pakla ili džehennema za Hrvate katolike ili Srbe pravoslavce ili Bošnjake muslimane ili Jevreje. Ako ćemo biti zajedno tamo zašto ne možemo biti zajedno i ovdje na ovom svijetu.

Vraćamo se priči o ratnom vremenu. Velečasni je bio župnik u Ularicama. Zbog blizine ratnih dejstava preselio je u Žabljak.

- Caritas je pripremio 12 magazina sa sortiranim lijekovima, namirnicama-ulje, brašno, šećer, a bilo je više tona dječje hrane. Malo je Hrvatica ostalo sa malom djecom, većinom su izbjegle. Koliko se sjećam imali smo samo dva krštenja djece u ratu. Tako su korisnici ove humanitarne pomoći preko 80% muslimani. O tome da su muslimani korisnici govorim samo kao činjenici, ni iz kakvih drugih razloga jer smatram da su pred naš župni ured dolazili LJUDI kojima je bila potrebna pomoć, a ne kao Hrvati, Bošnjaci ili Srbi.

Sjećam se riječi jednog starca pred puno ljudi pred župnim uredom, čija je kuća bila negdje između crkve i asfalta:

- Nije me stid reći pred svima vama da je mog unuka Benjamina odhranio Caritas!

I sada mi često pred oči izađe jedna druga slika nastala tokom okruženja kada su se magacini potpuno ispraznili. Dolazi mi majka muslimanka sa malim djetetom. Moli za pomoć u dječjoj hrani, a ja nemam ništa sve se je razdijeljeno. Onaj njen izraz lica, i ona sama iscrpljena, olovni korak u odlasku i pogled nakon zadnje ugašene nade za pomoć gladnom  djetetu nikada neću zaboraviti.

Pitam velečasnog da li su korisnici to zapamtili, da li ga se sjećaju?

- Nisam to nikada želio koristiti. Jesam jednom riješio problem vode za brisače (kroz smijeh se okreće Halidu).

Sjećam se jednom sam trebao registrovati auto. Živio sam 10 godina u Zagrebu i uređivao jedan list, ali sam trebao papire srediti u općini Doboj Jug. Došao sam u MUP koji je bio izmješten u neko selo prema Maglaju. Kada sam se pojavio iza grupe stranaka, supruga medicinskog tehničara koji je radio kod dr. Čabrića, a koja je radila u matičnom uredu me prepozna i pozva preko reda:

- Suljo dođi!

Da kažem i ovo. U prošlom ratu bilo je jako puno ratnih profitera. I ja spadam među njih. Profitirao sam u tome što sam stekao jako puno iskrenih prijatelja među muslimanima Tešnja.

Razgovor bi mogao trajati dugo. Nadam se da će biti prilike da saznamo i puno toga drugog od velečasnog, humaniste i dobrog čovjeka.

 

Pitao sam i njegovog prijatelja da kažu nešto o velečasnom Sulji.

 

Halid Galijašević:

„Velečasnog Sulju sam upoznao početkom 1992. godine kada je preselio u Žabljačku župu zbog oružanih dejstava u Ularicama, gdje je inače bio župnik. Međutim, naše prijateljstvo datira od jednog pravoslavnog Božića. Naime Crveni križ iz Tešnja na čelu sa Seadom Smailbegovićem i Caritas na čelu sa velečasnim Burićem organizovao je raspodjelu paketa Srbima iz Kulice, Mekiša, Trepča, Tešnja, Raduše... Ja sam dobio zadaću da je podijelim. Nije bilo nekog posebnog spiska nego smo dijelili po saznanju gdje se nalaze srpske porodice. Ljudi su bili veoma prijatno iznenađeni.

Za građane je davao lijekove prema spiskovima sa punim povjerenjem. To je izuzetno human čovjek. U mom prisustvu nikoga nije vratio ispred ureda, a da ga nije pomogao ne gledajući ko je uopće taj čovjek i kome narodu pripada.

Nastavio sam kontakt nakon njegovog odlaska 1994. godine u Zagreb. Ja i dr. Čabrić smo išli u Zagreb, a odemo i sada u Živinice. Bili smo tada ožalošćeni njegovim odlaskom. To je strašno dobar, jednostavan i drag čovjek. Čovjek mu je uvijek u prvom planu pri čemu nikada sebe nije isticao. A zaslužio je svojim djelima da bude dobro istaknut.“

                                                          

                                                            ****

Dr. Emir Čabrić:

Na početku rata upoznao sam prvo velečasnog Bajića župnika u Žabljaku, a zatim i velečasnog Antu Burića zvanog Suljo. Vodio sam sanitet i sve što su imali sanitetskog materijala stavili su meni na raspolaganje. U župnom stanu u Žabljaku dijelili su humanitarnu pomoć. I hrana i lijekovi su se uglavnom dijelili izbjeglicama iz Doboja i Teslića preko 90%. Ja sam podijelio preko 6,5 tona dječje hrane iz skladišta župe Žabljak. Oni koji su meni dolazili u Alibegovce ja napišem cedulju, a njima u župnom uredu podijele pelene, lijekove, dječiju hranu  i drugu pomoć. Pomagali su izbjeglice i cijeli naš sanitet. Čak su kupovali brašno i dijelili hljeb za 30-40 izbjegličkih porodica kod pekara Ismeta Maglića. Velečasni Suljo je dobar čovjek i veliki humanista. Ostali smo prijatelji. Odlazio sam kod njega i kada je imao službu u Velikoj Gorici, a i danas smo u kontaktu.

Velečasni Suljo zajedno sa pokojnicima velečasnim Bajićem i fra Puškarićem su dobri ljudi i humanisti koji su obilježili jedno teško vrijeme svojom humanošću.

                                                         

                                                           ****

Velečasni Suljo je bio jako dobar prijatelj sa hafizom dr. Muhamedom Člankom. Kada je Muhamed umro imao je želju da mu na mezaru kaže nekoliko oproštajnih riječi. Nije mu ukazana prilika. Na moju molbu dobio sam nepročitani posmrtni govor i ovom prilikom ga objavljujem:

 

NEODRŽANI OPROŠTAJNI GOVOR NA SPROVODU POKOJNOG MUHAMEDA ČLANJKA

Ovih nekoliko riječi želim uputiti poštovanoj supruzi, kćerkama, rodbini i prijateljima pokojnog Muhameda. Ovom prigodom reći ću namjerno i svjesno: draga braćo i sestre.

Okupili smo se da kao rodbina i prijatelji ispratimo na posljednji počinak posmrtne ostatke dragog nam prijatelja Muhameda. U ovakvim momentima kada vidimo uplakanu rodbinu i prijatelje pristupamo im izražavajući svoje suosjećanje u njihovoj žalosti i redovito kažemo: «Nemojte plakati»! Ja u ovom momentu nemam snage i ne želim to reći ni Muhamedovoj supruzi, ni njegovim kćerkama, ni rodbini, ni prijateljima.

Isus, koga katolici ispovijedaju u svome životu kao Božjeg Sina zaplakao je dva puta. Jedna od tih zgoda bila je kada se našao na grobu svog prijatelja Lazara. Kada je vidio njegov zapečaćeni grob - zaplakao je. I kada su prisutni vidjeli kako plače rekoše: «Pogledajte koliko ga je volio». Iz Isusove suze prisutni su zaključili koliko je bilo veliko prijateljstvo između ovih dvojice prijatelja. Stoga, draga rodbino i prijatelji pokojnog Muhameda, nemojte susprezati suzu. Nek poteče. Ako vam se plače, zaplačite. Ni meni nemojte zamjeriti ako zaplačem. Vaša suza za nas će biti znak da ste pokojnog Muhameda voljeli. Poznavatelji ljudske psihe kažu da je čovjeku u momentima žalosti lakše ako se isplače.

No vaš plač neka ne bude plač očajnika. Kao vjernik i svećenik poručujem vam: Naš Muhamed živi. Živi i vječno će živjeti. Nauk je to i Biblije i Kur'ana Časnog. Naš Muhamed živi jer je to kod Boga zaslužio. Zaslužio je svojim prakticiranjem vjere i svojim radom.

Imao sam sreću upoznati ovu srcem i dušom veliku osobu i pravog vjernika, pokojnog Muhameda. Upoznao sam ga u teškim trenucima rata na ovim prostorima. Zajedno smo sa još mnogim prijateljima i suradnicima s ovog prostora, posebno djelatnicima Crvenog križa, gospodinom Sejom i gospođom Emirom, sa dr. Čabrićem, Halidom, Hakijom, pokojnim Franjom Čalićem i još mnogim drugima, danonoćno bdjeli nad ovim prostorom i ljudima ovog podneblja. Strepili smo i molili Boga, svaki na svoj način, da se ne dogodi ono najgore što se može dogoditi, a to je, da se ne prolije krv između Muslimana i Hrvata. I hvala Bogu, uspjeli smo. Bilo je i onih koji nam nisu odobravali neke poteze i nisu nas baš rado viđali zajedno. No znali smo da bi takav jedan čin, pogibija Hrvata ili Muslimana od pripadnika drugog naroda, bila katastrofa i kraj života ovdje i za jedne i za druge. Naš zajednički neprijatelj priželjkivao je to i iskoristio bi našu neslogu i zauzeo ove prostore. Ali eto, hvala Bogu nije.

Dragi Muhamede! Hvala ti na vjerničkom pristupu u rješavanju svih problema. Tvoja vjera nije bila vjera puno riječi nego vjera djela. Kroz tvoja djela vidio sam ljepotu i vrijednost neiskvarenog, pravog Islama – vjere koju si ispovijedao.

Dužan sam možda nekima dati odgovor na pitanje otkuda na sprovodu – dženazi jednog muslimana katolički svećenik.

Braćo i sestre. Kao vjernik i svećenik želim vam reći: Nema posebnog Boga za katolike - katoličkog Boga. Nema posebnog Boga za muslimane – muslimanskog Boga. Nema posebnog Boga za židove – židovskog Boga. Bog nam je zajednički. Nije važno da li Ga zovemo Alah, Bog ili Jahve. On je jedan za sve. Postoje samo različiti putevi kojim k Njemu idemo i različiti načini kako ispovijedamo svoju vjeru u Njega te različita imena kako Ga zovemo. K tom istom, zajedničkom nam Bogu pošao je nas dragi Muhamed, a i svi mi ćemo doći. Nema posebnog mjesta u kojem će prebivati Muslimani. Posebnog gdje će boraviti samo katolici ili samo Židovi. I džehennet i džennet su nam zajednički. Premda bi neki željeli da nije tako. Eto, zato sam tu. U Muhamedu sam prepoznao vjernika koji nije ljude dijelio prema vjeri.

Dragi Muhamede! Kako si lijepo ime nosio za svoga života. Tvoji roditelji su ti dali ime najvećeg proroka i propovjednika Islama, proroka Muhameda. Opravdao si to povjerenje svojih roditelja. Hvala Ti u moje i njihovo ime.

Neka tvom tijelu bude laka ova gruda zemlje pod kojim ćeš počivati, a tvojoj duši svemogući Bog, Alah, neka udijeli nagradu za sve što si za života učinio.

 

Februar 2009. godine

                                                                                 Husein Galijašević