Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  24. lipnja 2017.

 

Burića štala - rana i ponos Garevca

25. svibnja 2010.
Sjećanja - piše: Anto Burić

Drugi svjetski rat donio je svijetu, posebno Europi, strahovita, do tada nezapamćena zla. Diljem Europe porušeni su gradovi, deseci milijuna raseljenih, milijuni pobijenih i odvedenih u zarobljeništvo odakle se neki nikada nisu vratili. Umjesto njih dolazile su samo «crne karte», obavijesti da je taj i taj umro ili poginuo. Za mnoge čak ni to. Preko četiri godine smrt je gospodarila i harala Europom ostavivši na kraju brojna stratišta, jame, fojbe. Ovo nezapamćeno zlo nije mimoišlo ni Garevac, pitomo selo nadomak Modriče u Bosanskoj Posavini.

Do Drugoga svjetskog rata Garevac je bio čisto hrvatsko katoličko selo. Pred Drugi svjetski rat u selu nije bilo niti jedne osobe druge vjere ili druge nacionalnosti osim Hrvata - katolika. Pripadao je župi i općini Modriča. Pučanstvo se bavilo isključivo zemljoradnjom i ponešto uzgojem stoke. Od toga su živjeli od toga davali državi i Crkvi dažbine. Ljudi su smatrali, ako su koševi i tavani puni, ako domaćin u toru ima kravu, u svinjcu krmaču, pred kućom nekoliko kokoša, ništa mu drugo i ne treba. Svatko se trudio da to ima i većina je imala. U jesen bi domaćin pokiselio kacu kupusa, zatrapio u trap par stotina kilograma krumpira, pripremio drva i mirno bi čekao zimu. Selo je desetljećima živjelo is-tim, mirnim, jednoličnim a ipak interesantnim životom. Kuće su bile pune čeljadi posebno djece. Bile su malene ali nikada tijesne. U mnogim kućama oženjeni sinovi živjeli su s roditeljima. Kada bi se dijelili onda bi najstariji oženjeni sin izlazio i formirao novu obitelj a najmlađi bi imao obvezu ostati s roditeljima i  dohraniti ih. Živjelo se teško – isključivo od žuljeva i motike, ali se i pored toga svaku verečer selom, a danju po poljima orila pjesma momaka i djevojaka. Garevljani su se ženili a Garevljanke udavale u okviru svoga sela ili nešto malo iz okolnih sela: Donjih Kladara, Čardaka a manje iz Gornjih Kladara ili brdskih sela iznad Modriče. Posve rijetko iz prekobosanskih sela. Kada je riječ o ženidbi ili bilo kojem drugom događaju u selu treba reći da je sve skupa imalo svoj po-seban ritual. Cijelo selo održavalo je taj ritual kao neku svetinju. Bila je to jedna vrst nepisanog zakona za cijelo selo.

Burica-stala

Djeca su se rađala kod kuće. Nije bilo ni stručnih porodilja ni rodilišta. U selu je bilo nekoliko starijih žena koje su porađale, bile prisutne kod poroda, moglo bi se reći seoske babice. U selu je bila četverogodišnja škola koju su pohađala skoro sva djeca pa je relativno mali broj bio onih koji nisu znali barem čitati i pisati. Evo u taj i takav Garevac ušuljao se rat. Poremetio je dotadašnji miran način života njegovih mještana. Poremetio ga do te mjere da se nikada poslije nije oporavio a kulimiralo je tragedijom u Burića štali. Osnivanjem Nezavisne Države Hrvatske 10. 04. 1941. godine Garevac je ušao u njezin sastav. U svim područjima pa i u Garevcu formirane su ustaško-domobranske jedinice. Moblizirani su svi sposobni punoljetni muškarci. Svi su dobili vojničke uniforme a neki, ne svi, lako oružje. Na području Garevca nije bilo vojarne nego su vojni obveznici boravili kod svojih kuća, radili svagdanje poslove a po rasporedu odazivali se na stražu po rubu sela i kod «stožera». Jedan manji dio bio je u Rajkovčevoj jedinici preko Bosne. Naime na glavnom raskršću dviju cesta koje prolaze kroz Garevac, one koja dolazi od Modriče i kroz Garevac prolazi prema Bosanskom Šamcu te one koja ide od Čardaka, presjeca spomenutu cestu i ide kroz Mariće, odnosno Kaiće kako smo ih zvali, prema rijeci Bosni i poljima uz Bosnu, napravljen je zidani bunker sa puškarnicama u sva četiri pravca. Bio je udaljen od kuće u kojoj sam rođen i živio oko 100 metara. Bio je, čini mi se, na tri kata. Pokojnom ocu, koji je bio na straži u bunkeru ponekad sam znao odnijeti nešto da pojede. Stožer je imao drvene podove i ljestve između katova a na svakoj strani bio je po jedan vojnik sa strojnicom uperenom kroz puškarnicu u smjeru ceste. Pedesetak metara od bunkera, odnosno stožera, kako ga je selo zvalo, uokolo bila je bodljikava žica. Naša kuća bila je tik izvan žice. Nekoliko desetaka metara izvan žice bili su bunkeri-zemunice u koje je bilo raspoređeno po pet ili šest vojnika. Sjećam se tri od nekoliko bunkera-zemunica koji su bili u blizini naše kuće. Jedan je bio u našem dvorištu, drugi na Perkušića ledini, točno gdje je danas kuća Perije Peraka i treći iza Krpanove (Nike Jagustina) kuće prema Šimunovićima. Poslije sam čuo da su bili i na drugim stranama sela osim prema Bosni. Vojnici koji su bili na dužnosti kod naše kuće boravili su uglavnom u našem dvorištu, ponekad bi cijepali drva ili radili u našoj bašči ubijajući tako dosadu i krateći vrijeme. Moja pokojna mama im je znala po kojiput nešto skuhati, a ja sam pak kao dijete često ulazio k njima u bunker. Bunkeri su bili ukopani u zemlju oko metar i pol, pokriveni balvanima, zemljom i na vrhu slamom. Sjećam se da se vojnici u njima nisu mogli uspraviti nego su hodali pogureno. Unutra je bio ležaj-palača, oružje, puške, šljemovi, vojničke torbice i municija. O jednom balvanu u kutu vjesio je fenjer.  Rubni dijelovi sela, Baje prema srpskom selu Skugrić, i Gornjani prema Modriči bili su  takoreći nezaštićeni. Upravo na te dvije strane bila su pravoslavna, srpska sela odakle su očekivani i odakle su dolazili napadi četnika. Odatle je došao i napad partizana u kojem je Garevac definitivno pao. U tom dijelu sela, koliko mi je poznato, bili su samo plitki bunkeri sa grudobranima i straže. Kada bi došlo do napada, a događali su se uglavnom sporadično i noću, stanovnici dijelova sela koji su bili napadnuti povlačili su se u unutrašnjost sela prema stožeru čak i u ograđeni dio oko stožera. Sjećam se gužve u našim malim seoskim kućama oko stožera u koje brojim i svoju rodnu kuću. Uplakane i uplašene žene, rasplakana djeca. U nekoliko navrata bježali smo skelom preko Bosne u naša polja gdje je jedan broj Garevljana imao navise, kolibe, u kojima smo prenoćili noć-dvije i ponovno se vraćali svojim kućama. Napadi su uvijek dola-zili iz pravca srpskog sela Skugrića koje se nalazi na putu Modriča Gradačac. Sa sjeveroistočne strane od srpskog sela Bosanski Miloševac bili smo «zaštićeni» hrvatskim selom Donjim Kladarima. U Kladare su upadali Srbi iz Bosanskog Miloševca. Pljačkali bi i često ubijali mještane. Poznat je pokolj u Dubravčevoj kući negdje u siječnju 1945. godine kada je zaklano, čini mi se, šesetoro Dubravaca uglavnom ženske djece. Podaci o ovom masakru nalaze se u Matici umrlih župe Modriča. U tom masakru preživjela je i cijeli život nosila biljeg srpskog zločina Anka Dubravac kojoj je od udarca nožem u vrat ostalo iskrivljeno lice i jedno oko zatvoreno. Doživjela je duboku starost u Donjim Kladarima noseći taj biljeg. Vjerojatno su koljači mislili da je i ona zaklana, a ona je eto preživjela. Svi koji su poklani u Dubravčevoj kući dovezeni su noću na volovskim kolima bez kovčega, kao drva naslagani na volovska kola, kući Stjepana Cvitkušića, druga kuća od moje. Poslagani su bili u Stjepanovoj udžeri.Već su se bili ukočili i smrzli. Pokopani su u zajedničku grobnicu na garevačkom groblju bez kovčega. Drugi napad i ujedno pokolj dogodio se nedugo poslije pokolja u Dubravcima u kući Banovića. U ovom pokolju ubijeno je desetak osoba. I oni su dovezeni na isto mjesto i eno ih pokopanih uz grob moga pokojnog oca na garevačkom groblju. Što je rat više odmicao napadi su bivali češći i žešći.

Po povratku iz izbjeglištva preko Bosne zatekli bismo opljačkane kuće, otjeranu ili puštenu stoku. Kuće nisu paljene ali je bivalo odneseno sve što je iole vrijedilo. Jedan bizaran detalj ostao mi je u pamćenju. Kada smo se jednom zgodom vratili  iz polja zatekli smo između ostalog mecima isporobijanu burad od rakije. Rakija je, razumije se, iscurila. Tata mi je zbog toga bio jako tužan. Po povratku selo je saniralo rane napada i nastavljalo svoj, ako se može reći, normalan život, jednim uhom uvijek osluškujući hoće li negdje u Bajama od Skugrića zapucati. Kada su u proljeće 1945. partizani zajedno s četnicima žestoko napali selo bilo je jasno da se svi Garevljani trebaju povući preko Bosne. Takva je naredba i izdana. Tada sam imao sedam godina. U vrijeme povlačenja jedan mali dio ženskog svijeta, uglavnom onaj stariji, ohrabrio se ostati u selu i dočekati takozvanu narodnooslobodilačku vojsku. S njima su ostali i oni Garevljani koji su cijelo vrijeme tajno surađivali s partizanima. U vrijeme povlačenja naveliko je radila propaganda kako se nikome ništa neće dogoditi, neka ne bježe. Partizani su zauzeli cijelo selo i došli na sami njegov rub prema rijeci Bosni na obalu. S obale koja je od skele bila udaljen malo više od jednog kilometra pucali su po vojsci i civilima koji su se panično nastojali ukrcati u skelu. S civilima je bila i vojska – ustaše. Oni su zapravo i organizirali povlačnje. Teško je i zamisliti kakva je panika zavladala. Žene, djeca, starci, bolesni, stoka... Nosilo se sve što se moglo ponijeti. Sjećam se jedne starije žene koja je u jednoj ruci nosila zavežljaj a u drugoj sepet u kojem je bila pokrivena kvočka s pilićima. Sve je to grnulo prema skeli praćeno zvižducima metaka. Skela je bila vrlo ograničenog kapaciteta i mogla je primiti tridesetak osoba a cijelo selo je grnulo prema skeli. Događalo se da skela nije mogla krenuti jer je bila preopterećena i prijetila je opasnost da se potopi prije nego stigne na drugu stranu a nitko nije htio izići.  Jedva se čekalo da se skela ponovno prazna vrati i uzme drugu turu. Neki su sa sobom gonili stoku koju su natjerali na Bosnu da prepliva. Djeca su plakala, u gužvi se gubila od roditelja, a sa obale je pucalo. Opći kaos. Prebacivanje preko rijeke Bosne trajao je od ranog jutra, cijeli dan, do kasno u noć. U poljima preko Bosne počela je potraga za ukućanima i raspitivanje je li se taj i taj prevezao. U prvom momentu oni koji su izbjegli preko Bosne mislili su da su spašeni. No tek tada je nastao problem i pitanje: kamo sada? Prelaskom preko Bosne narod se otiskivao dalje u polja, smještao po naviesima, pod drvećem, pod vedrim nebom. Oni malobrojni koji su imali rodbinu ili poznate u Mrkoj Adi i Prudu pošli su kod rodbine i prijatelja. Vidjelo se da povratka uskoro neće biti. Za neke zapravo nikada jer će poginuti na Odžaku, u Balegovcu i Prudu. Partizani nisu s garevačke strane prelazili Bosnu.

Izbjegli Garevljani stalno su osluškivali što se događa u Garevcu, jesu li kuće popaljene, je li netko ubijen, ima li nade u povratak. Za obične ljude pomalo su dolazile ohrabrujuće vijesti. Nitko od onih koji su ostali nije bio ubijen, kuće su ostale čitave. Punom parom proradila je po Garevcu propaganda da se ljudi vraćaju. U početku pojedinačno i sa strahom a kasnije masovnije vraćale su se samo žene i djeca, da bi se na koncu vratili svi osim muškaraca sposobnih za vojsku. Domaći aktivisti uzeli su nagovarati žene da idu do Bosne a neke i preko Bosne s porukama: «Vratite se, ništa vam se neće dogoditi. Vratite se, treba početi obrađivati polja i sijati kukuruz.» Supruge su dozivale svoje muževe preko Bosne i prenosile im poruke. Nisu bile svjesne da svoje muževe mame u smrt. No nisu uspjele nikoga pojedinačno nagovoriti. Nitko nije na njihov poziv došao. A možda bi drugačije bilo da su počeli pojedinačno dolaziti. Čak je bio i jedan takav slučaj, da je otac bio simpatizer partizana i ostao u Garevcu dočekati ih, a sin mu je bio u ustašama i izbjegao preko Bosne. Ta silna propaganda urodila je u Garevcu beznađem a na drugoj strani Bosne konačno je urodila tragičnom predajom Garevljana i muškaraca iz ostalih sela s istu stranu Bosne.

Gaz

Predaja se dogodila na gazu – plićaku Bosne oko kilometar i pol nizvodno od skele, u predjelu između njiva koje se zovu Topolik i Božićke u polju ispod Maksimove bašče, svega dvjestotinjak metara nizvodno od budućeg stratišta. Ustaše su u Gornjem polju prije nego će nagaziti na Bosnu ostavljali oružje. Rijetki su ponijeli sa sobom, ali su ga morali držati iznad glave dok su se predavali i odložiti čim su pregazili Bosnu. Nisu partizani bili tako neoprezni. Velik dio oružja garevačke su ustaše pobacale u Tolešin (Ilije Burića) rovanj, jezero. To je bila jama prilično duboka, prečnika dvadestak metara u kojoj nikada čak ni za sušnih godina nije nestajalo vode i gdje smo kasnije često dovodili na pojenje stoku koja se u navisima gojila za prodaju. Kasnije se u selu pričalo o tom oružju koje je pobacano u rovanj pa nas je uvijek bilo strah da koje govedo ne zagazi u vodu i aktivira koju bombu. Roditelji su nas uvijek upozoravali da goveda koja dovedemo na pojenje nikada ne puštamo sa štrange da ne bi zagazila dublje u vodu. Katastarski bi se moglo točno odrediti lokacija tog rovanja. Jedan dio vojnika bacao je oružje u međe kada su pošli prema Bosni. Kasnije su Garevljani potkrčujući međe oko svojih imanja pronalazili municiju i poneki komad zahrđalog oružja.

Iz detalja koje ću sada iznijeti vidi se da je sve ono što će uslijediti bilo vrlo brižno i precizno planirano.

Nakon predaje svi su se vojnici morali zadržati i čekati dok posljednji ne pregazi Bosnu i preda se. Tu je bilo, sjećam se, jedno veliko drvo, udaljeno od Bosne pedesetak metara u čiji su se hlad neki od vojnika sklonili i posjedali a neki čak i polijegali. Kada je poslije nekoliko sati bila okončana predaja i svi pregledani da ne nose skriveno oružje krenuli su pod pratnjom partizana prema selu. Neuvjerljivo zvuči da su partizani bili toliko neoprezni pa su u tom neoprezu dopustili da u Burića štalu zarobljenici donesu nekoliko bombi, što tvrdi gospodin Babić u svojoj knjizi Bosanskoposavski Bleiburg. Na koncu svaki onaj koji bi bio uhvaćen da to čini znao je da ga čeka smrt. A čim je pošao predati se nadao se da će ostati živ. Ne bih se također ovom prigodom želio upuštati i iznositi brojke o broju zarobljenika, jer je to stvar ozbiljne istrage i prikupljanja vjerodostojnih podataka. Svakako nisu točne brojke s kojima barata spomenuti gospodin Babić u svojoj knjizi. U jednom dopisu upućenom Nadbiskupskom Ordinarijatu u Sarajevu tadašnji modrički župnik Franjo Jurić piše: «Župski ured poslao je prošle godine obširni izvjerštaj dana 1. 8. 1946. o sudbini onih 250 ljudi koji su bili zarobljeni.» U arhivu Nadbiskupskog Ordinarijata pronašao sam taj dopis i evo njegove kopije gdje na spisku stoji 251 osoba. Franjo Jurić bio je župnik u Modriči od 25. 07. 1908. godine do 1948. i nikada, ni za vrijeme rata nije napuštao Modriču i znao je sve svoje župljane u glavu i sve detalje zbivanja u njegovoj župi u koju je spadao i Garevac. Skoro sve one koji su pobijeni u Burića štali pokojni Franjo Jurić je krstio, pripremao na prvu pričest i krizmu, vjenčao. Dakle pratio ih je kroz 40 godina. Stoga smatram da je ovo najvjerodostojniji podatak o broju poginulih u Burića štali.

Za predaju se u selu odmah pročulo pa su žene i djeca izlazili i iza međe i provirivali je li njihov netko u koloni. Normalno bi bilo da su nakon predaje u selo krenuli putem koji je od mjesta predaje išao pored Rokića kuća kroz Kaiće do groblja odnosno mjesta gdje će ih prije Burića štale nakratko na otvorenom smjestiti. Nije se tako dogodilo. Spomemnutim putem od mjesta predaje išli su nešto preko jedan kilometar i prošli po onom istom Bajeru (obali) gdje će kroz dvije noći mnogi od njih biti likvidirani, da bi ih potom usmjerili uskim pješačkim putem, jednostopicom prema njivama zvanim Travnjačine, preko Travnjačina prema cesti koja je išla od Modriče prema Bosanskom Šamcu, točno na sastavu ceste koja iz Kaića dolazi na glavnu cestu Modriča Bosanski Šamac. Ova lokacija će biti u ovom sjećanju još jednom spomenuta. Zbog čega su partizani tako učinili? Zbog čega su ih poveli ovim uskim putićem kroz polje? Razlog je vrlo jednostavan i razumljiv. Ako bi išli pored Rokića kuća zatim kroz Kaiće onda su morali proći kroz gusto naseljeni dio sela. Uz samu tu cestu bile su mnoge kuće: Rokića, Marića-Kaića, Kovača. Tu su bile štale, kokošinjci, šupe, koševi, a iz mnogih od tih kuća u koloni su bili oni čije su to kuće, pa je po-stojala opasnost da ljudi počnu bježati iz kolone u svoje kuće. Za ovaj put jedno-stopicu znali su samo Garevljani, vojnici sigurno ne, pa su im oni koji su bili simpatizeri partizana i surađivali s njima preporučili da idu tim pravcem. Dakle konačni cilj i svršetak drame već se tada znao: Likvidacija zarobljenih bez ikakve mogućnost da se dokopaju svojih kuća. Na ovom uskom, pješačkom putu kojim je krenula kolona s jednom malom uzbrdicom do izlaska na glavnu cestu nije bilo niti jedne kuće. Kada su došli na glavnu cestu do mjesta gdje će biti okupljeni, na dužini od otprilike kilometar i pol bilo je uz cestu samo pet kuća, četiri s lijeve i jedna s desne strane. S lijeve strane bila je Loze Šimunovića, Vukadinova, Čelonjina i Durijina kuća a s desne samo Ivića Marića. Cilj i zborno mjesto prije prelaska u Burića štalu bila je Andrića njiva s desne strane njihova pravca dolaska, prije ceste koja pored groblja ide u Kaiće. Tu je bila ravno nasuprot groblja samo kuća Pere Tokića zvanog Frajter a danas je kuća Franike Jagustina, Jaranova. Tu sam s mamom i ostalim ženskim svijetom i djecom prisustvovao dolasku zarobljenih ustaša. Većina svijeta bila je na mjestu gdje je bio stožer, koji su partizani čim su ušli u selo porušili i teren poravnali. Kada su dovedeni u Andrića njivu svi su morali posjedati. Ovaj dio od predaje pa do dolaska u Andrića njivu nisam vidio ali nam je, istina nerado, pričao pokojni otac koji je bio među onima koji su se predali.

Žene su se propinjale da poznaju nekoga svoga. Mahale su rukama i maramama i dozivale. Između civila i vojske stražarila je s puškama na gotovs partizanska straža. Nitko nije smio zakoračiti preko kanala na cestu. Bilo je prilično mnogo svijeta. Nitko ni od civila ni od zarobljenih vojnika nije znao ni što se tu čeka ni koliko će se još dugo čekati. Tu i tada umalo nisam zaglavio. Kada sam opazio oca istrgao sam se iz gomile, ne znajući koja mi opasnost prijeti, povikao sam «eno tate» i potrčao da pređem cestu. Vojnik je već bio potegao pušku ali me zgrabila neka žena opalila mi šamar iza ušiju i odvuka natrag u gomilu. Nikad poslije nisam saznao koja mi je žena spasila život i opalila spasonosni šamar.

Nakon možda sat, sat i pol došlo je još partizanske vojske. Rastjerali su okupljene civile i po redu kako su sjedili, ustaše su u pratnji partizana propratili u štalu garevačkog kulaka Pere Burić, Perende ili Kile, kako ga je selo zvalo. Štala je od tog mjesta bila udaljena oko 200 metara s lijeve strane na putu prema Čardaku. Toga dana već od jutra dok se ustaše nisu bile ni predale vidjeli smo da se oko Perendine kuće nešto neobično događa. Cijelo dvorište u kojem su bile dvije zidane kuće, zidana štala sa prostorom za stoku i visokim potkrovljem za sijeno, koševi, sušnica za sušenje šljiva, kovačnica, šupa za rakijski kazan, kace, bila je ograđena takozvanom turskom ogradom-tarabom, visokom preko dva metra «daska na dasku» tako da se nikada nije moglo vidjeti što se u Perendinom dvorištu događa. Mi smo djeca ponekad sa strahom provirivali u dvorište kroz rupice od kvrga koje su ispale da vidimo što sve tamo ima. Dva su dakle razloga zbog čega je odabrana Burića štala. Prvi je što je to bio, osim škole, koja je bila duboko u selu, jedini čvrsto zidani objekt s toliko prostora. Drugi je bila ta turska taraba da se ne može vidjeti što se unutra događa.

Perenda i sva njegova prilično brojna obitelj iseljena je iz obadvije kuće. Jedini koji je u svom dvorištu ostao bio je njegov sin Anto zvani Tulo, koji je bio oženjen Kajom, zvanom Kajcarom, ali on je bio među zarobljenim i kasnije će biti likvidiran. Ne znam kamo su Perendini iseljeni. Čini mi se da sam čuo da su otišli kod brata mu Matije Burića čija je kuća bila na drugoj strani iza štale. Sva stoka koja je bila u štali otjerana je nekamo. I kuće i štala i dvorište ostali su pusti. Na kapiju je postavljena straža. U jednoj od Perendinih kuća takozvanoj «novoj» useljen je nekakav ured. Vjerojatno je to bilo zapovjedništvo partizanske jedinice koja je tu bila i koja će kraju privesti započeti plan likvidacije, pobiti skoro sve zarobljene. Naoružana straža  postavljena je i ispred obadvojih štalskih vrata i ispod malih prozora na štal. Bilo je nekoliko vojnika i na cesti koji su natjerivali da svijet koji je tu sa strahom prolazio, prođe što prije ne okrećući glavu k štali. Čista izmišljotina je koju iznosi gospodin Babić u svojoj knjizi da im je dodavana hrana i voda. Odmah po dolasku izdvajani su maloljetnici koji su se našli sa zarobljenima. To poslijepodne po nekakvom ključu, koji nitko nije znao pušteno je nekoliko civila. Među prozvanim i puštenim bio je i moj otac Pero Burić Franjin, zvani Crljo. Pričao je: «Prozvao me je netko. Javio sam se. Rečeno mi je da iziđem. Popeo sam se nekome na ramena i kroz mali prozor izišao. Na vrata nisu puštali nikoga. Doveli su me pred jednog oficira.

Upitao me je "poznaješ li me"? Nisam znao što odgovoriti, jer ga u tom momentu nisam prepoznao. Ako reknem da ga ne poznam, možda me čeka smrt. Isto tako ako reknem da ga poznajem. Odluka je bila brza i rekao sam - ne. Tada me je upitao: "Sjećaš li se onog desetara iz Knina, kojme si čitao pisma kada su dolazila od kuće i pisao pisma njegovoj kući." Rekao sam da, sjećam se! "Ja sam taj", odgovorio je i upitao me "imam li još nekoga svog u štali". Rekao sam da imam brata Ivu. Prozvali su i njega i pozvali da iziđe. Brat Ivo se javio ali nije mogao izići jer je bio ranjen a trebao je izići kroz mali prozor. Rekao je: "Ja ne mogu sada jer sam ranjen, a izišao danas ili sutra, svejedno je."» Kasnije nije ni izišao nego je likvidiran zajedno s ostalima. Moj otac je naime služio redoviti vojni rok u Kninu. Taj oficir ga je pustio i dao mu mali papirić kao propusnicu i tata je došao kući. Naša stara kuća imala je s prednje strane verandu-trijem. U verandi je bila jedna malo dulja klupa i pored klupe kanta vode i šalica od frtalj litre da se može zahvatiti i napiti vode ne ulazeći u kuću. Tata je uzeo «frtaljušu» zagrabio vode i iskapio a potom «frtaljušu» bacio na dvorište. Zgrabio je kantu i nagnuo. Ispio je na dušak skoro pola kante vode i sjeo na klupu.

Radi istine ovdje želim spomenuti i pitanje dukata koje je Ana Burić, žena Matije dala stražaru, koje spominje i gospodin Babić u svoj knjizi. Ne radi se o onom broju koji on spominje, niti o otkupu nekoliko desetaka ustaša. U štali je bio zarobljen i zatvoren Matijin i Anin sin Matan a ne Ivo kako govori gospodin Babić. Istina je da su Matija i Mara ima li sina Ivu - Ivčina, ali on je puno mlađi i poslije je oženjen Kajicom Mate Perića. Da bi Ana, Matanova majka oslobodila svoga sina Matana dala je stražaru «struku» dukata koje je pod vratom kao cura nosila njihova kći Đuđa. Dala je dakle struku dukata. Na struci je najvjerojatnije bilo deset malih dukata i u sredini veliki dukat zvani «šorvan». Isto tako ne radi se o oslobađanju nikoga drugog nego samo njezinog sina Matana. No dukati su otišli a Matan nije bio pušten.

To poslijepodne kada su ustaše dotjerane u štalu iz svih kuća oko štale mobilizirane su sve sposobne žene. Među njima je bila i moja pokojna mama Ana čiji je muž, moj otac Pero, bio u štali, zatim Katica Bećirova, Mate Burića supruga, Anđa Burić, Jerkuša, jetrva moje mame čiji je muž, već spominjani brat moga oca Ivo bio u štali i još neke. Ove žene, ako su imale svoju zapregu morale su spremiti: nahraniti volove i upregnuti u kola. One koje nisu imale svoju zapregu, među njima i moja strina Anđa Jerkuša, dobile su nečiju zapregu iz sela. Sve su otjerane u Modriču. Na kola je natovarena po hrvatskim selima opljačkana roba. Pričala nam je pokojna mama kako je vidjela gdje partizani iz jednog magacina koji je bio nedaleko od današnjeg MUP-a iznose naramke narodnih nošnji i sanduke u kojima se držala odjeća. Čak je vidjela kako jedan vojnik nosi flašicu koja se kod nas zvala satljik, začepljenu paturinom, u kojoj je vjerojatno bio petrolej-gas. Zadjenuo je satljik među natovarenu robu. Kada su sve potovarli žene su u koloni propraćene preko Gradačca u Gračanicu. Na taj način što su udaljili te žene partizani su željeli oko štale imati što manje svjedoka događanja. Moja mama, dakle, nije bila kod kuće kada je tata bio pušten. Bila je u to vrijeme već u Modriči ili negdje na putu prema Gračanici i vozila pljačku. Ove žene su se vratile tek kada je štala bila prazna i obadvoja štalska vrata i kapija na dvorištu otvorena a štala je zjapila prazna, i bez vojnika i bez stoke. Partizana već više nije bilo u selu. Taj dan Garevljanke su obukle crninu koju većina nije skinula do smrti. U njoj su proživjele ostatak života, umrle i ukopane u njoj. Taj dan rodila se pjesma:

 

«Mladi ljudi, momci neženjeni

U Burića štali pobijeni.

Što je mogla pokrila je trava

A što nije, odnijela je Sava

 

Svako jutro pokraj rijeke Save

Djevojačke marame se plave.

Svaka traži svojega dragana,

Kad ga nađe tiho progovara:

Savo vodo, ustavi, ne nosi,

Poznala sam dragana po kosi.

 

Savo vodo, ustavi valove

Da pokupim kosti draganove...»

 

Ova se pjesma godinama pjevala krišom na sijelima uz «debelu žicu» violine i uz mnogu gorku suzu. 

Nakon predaje došla je noć strepnje i neizvjesnosti i među seljanima i među zarobljenim ustašama. Garevljani koji su surađivali s partizanima i koji su u vrijeme povlačenja ostali u Garevcu, stalno su govorili da svi budu mirni, da ne prave paniku. Da će svi zarobljeni biti saslušani i koji ne budu krivi da će biti pušteni. Nitko od njih nije se osjećao i nije bio kriv pa su zato vjerovali propagatorima. Pogotovo jer su im to «garantirali» njihovi mještani. Svi zarobljeni bili su zapravo u pravom smislu riječi domobrani. Niti jedan od njih nikada nije krenuo u napad na neko drugo selo. Samo su branili svoje. Partizanski suradnici mogli su cijelo vrijeme nesmetano ulaziti u Perendino dvorište. I ulazili su i izlazili.

Istu večer stotinjak metara oko Burića štale od svih domaćinstava odnesene su lopate i ašovi-štila. Skupljali su ih isti garevački aktivisti u pratnji vojnika, partizana. Sve sakupljeno oruđe odneseno je u Perendino dvorište. Bila je to noć strave i užasa koju ni jedan odrasli Garevljanin, odnosno Garevljanka nisu prospavli. U zraku je vjesila kobna slutnja da se sprema nešto strašno. I dogodilo se. Tu noć kamionom je odvezeno nekoliko grupa zarobljenika iz štale nekamo prema Bajama. U prvi moment nije se znalo točno mjesto kamo su ih odvezli. No već sutradan seljani su krišom otkrili da su pobijeni i pokopani na Pašincu. Vidjeli su svježe zatrpanu jamu. Iskopali su je dakle sami zaobljeni ustaše onim alatom što je pokupljen po okolnim kućama, pobijeni i bačeni u nju. Poslije su, kada se vojska povukla žene išle na mjesto pogibije i pričale kako je danima zemlja «disala» - pomicala se valjda od

Pasinac

raspadanja tjelesa. Tko je odvezen tamo a tko na drugo mjesto ne zna se. Prije nego bi bili utovareni u kamione svi su odvođeni u Perendinu kuću i tamo vezani žicom po dvojica s rukama na leđima. Ovaj podatak pričao je jedan od onih koji su pobjegli iz kamiona, odležao debelu tamnicu ali je preživio. Drugu noć zarobljene ustaše nisu više vožene na Pašinac, nego na Bosnu i u Šamac na Savu. Na Bosnu su voženi glavnom cestom prema Šamcu a onda su na onom mjestu gdje su kao zarobljenici s Bosne izišli na ovu cestu skrenuli lijevo te pored kuće Ivice Marića – Kaića i Bože Rokića odvezeni na Bajer Bosne koji se nalazio svega dvjestotinjak metara uzvodno od mjesta gdje su pregazili Bosnu. Tu su likvidirani, vjerojatno pucnjem u potiljak.

U Garevcu je bio običaj da se svake mlade nedjelje ide na groblja. To jutro «obilazilo bi se groblje» - išlo se putićem koji je bio oko cijelog groblja i molila krunica a potom se išlo na grobove pokojnika. Na mladu nedjelju koja je došla poslije masakra nitko nije otišao na groblje. Svi Garevljani su otišli na Bajer. Tamo sam bio sa svojom mamom. Niz Bosnu, počev od Topolika duž cijelog polja bio je kolski put kojim su seljani išli u svoje njive Vrbake i Božićke. Sjećam se da je na Bajeru gdje su ustaše pobijne netko od prašine na putu napravio mali humak. Na vrh humka udario je mali križ načinjen od dvije prekrižene šibe i oko njega omotao vjenčić od poljskog cvijeća. Bajer se nalazio oko pola kilometra ispod Maksimovih Bašča, koje su bile na obali desno.

Poljski put koji sam već spomenuo, koji je išao Bajerom gdje su ustaše likvidirane morao je tog proljeća biti prebačen dublje u njive. Naime kada bi Bajerom naišli volovi u zaprezi, odjednom bi počeli beukati-kriviti se i kopati zemlju nogama. Nije ih se moglo natjerati da idu dalje. Nama djeci bilo je čudno zbog čega se do tada mirni volovi tako ponašaju. Stariji su nam rastumačili da su volovi osjetili krv pa bi skoro pobjesnili.

Sutradan poslije pokolja garevački  aktivisti su obišli stratište i ustanovili da se nizvodno nekoliko stotina metara dalje na plićaku i u grmlju zaustavilo podosta tjelesa. Uzeli su Peru Burića, zvanog Erlić i naredili mu da ode i oturi ta tjelesa dublje u Bosnu. Pero Burić, Erlić je sin Prende Burića u čijoj su štali bili zatvoreni ustaše. Njegov brat, odnosno drugi Perendin sin Anto-Tulo bio je među zarobljenima i likvidiranim ustašama. Erlić je otiskujući tjelesa pobijenih, među onima koji su zastali na plićaku prepoznao toga svog brata Antu-Tulu. Zakopao ga je u pijesak i kasnije prenio u garevačko groblje. To je ujedno jedini koji je odveden iz Burića štale i ubijen a pokopan na garevačkom groblju. Ostali su otplivali Bosnom u Savu kao hrana somovima.

Ona pjesma neznanog autora koja se cijelo vrijeme tajno pjevala u Garevcu kaže:

«Mladi ljudi, momci neženjeni u Burića štali pobijeni.

Što je mogla pokrila je trava, a što nije odnijela Sava» označva dvije lokacije likvidacije zarobljenih. I jedna i druga lokacija je bila pomno izabrana. I Pašinac i Bajer su bili izvan sela i pogodni za likvidaciju uz minimalnu mogućnost da budu otkriveni barem u vrijeme masakra. Sigurno je da ni jednu od ovih lokacija nisu poznavalai strani vojnici. Birali su ih domaći izdajnici. Kada su noću kamionom voženi na strijeljanje, s vojnikom koji je upravljao vozilom sigurno je sjedio netko od Garevljana. Na ta mjesta trebalo je znati doći, pogotovo noću, a stranac sam to sigurno ne bi znao. Taj Garevljanin je vjerojatno prisustvovao barem dijelu likvidacije. Tko je to bio može se samo pretpostavljati. Bog neka mu sudi.

Premda je nezahvalno ali radi istine moram spomenuti, a to su svi Garevljani znali, najaktivniji suradnici partizana bili su Petar Stanušić, zvani Pero Jozića-Staljin, Petar Jurilj, Niko Stanić, zvani Niko Policija i Mato Andrić-Veliki ili Kokotan, kako su ga mještani zvali. Kokotana treba razlikovati od Mate Andrića Malog, kako smo ga zvali koji je kasnije bio Republičko sekretar državne bezbjednosti u Sarajevu. Bilo je još nekoliko sitnih, malih pomagača koji nisu značili nešto posebno. Kolika je njihova odgovornost nitko osim njih i Boga ne zna. Ali zbog njihove suradnje s partizanima mještani im na dušu stavljaju puno toga.

Kada sam 1965. godine trebao imati mladu Misu u Garevcu osobno sam otišao kući Petra Jurilja, obavijestio ga i pozvao da dođe na mladomisnički ručak. Znao sam da na misu neće doći. Na moj poziv opsovao je meni i svima koji se kod mene okupe «ustašku mater». I razumije se nije došao.

Jako dugo postavljalo se pitanje tko je izvršio likvidaciju zarobljenika u Burića štali.

Odgovor na ovo pitanje možda nudi sljedeći podatak.

Poslije Drugoga svjetskog rata u modi je bilo bratimljenje. Bratimili su se gradovi, sela, škole... Garevac je bio zbratimljen s Braničevim (Braničevo), mjestom u Srbiji preko Dunava od Bele Crkve, skoro na Rumunjskoj granici. Posjete Garevca i Braničeva izmjenjivale su se svake godine. Jedne godine Garevljani su išli u Braničevo a druge godine Braničevljani su dolazili u Garevac. U posjet su išli takozvani napredni poljoprivrednici i kulturnoumjetnička društva u narodnim nošnjama. Ostajali bi po nekoliko dana. Tako su jedne godine Braničevljani bili domaćini Garevljanima a druge godine Garevljani Braničevljanima. Nikada nitko se nije upitao kako je došlo do toga da se bratime dva mjesta koja  između sebe nemaju nikakve veze. Jedno u Istočnoj Srbiji a drugo u Bosanskoj Posavini. Jedno čisto srpskopravoslavno a drugo čisto hrvatsko-katoličko. Siguran sam da u vrijeme prije bratimljenja nitko od Garevljana nije nikada čuo za Braničevo. Nosio sam negdje duboko u podsvijesti pitanje: Kako je došlo da se baš ova dva tako različita mjesta bratime? Nisam nikada posebno tražio odgovor niti sam znao od koga ga tražiti. Do jednoga dana.

Od 1977. do 1982. boravio sam u Australiji i djelovao među melbournškim Hrvatima. Kada sam se 1982. godine vratio bratimljenja i bratskih posjeta više nije bilo. Kada sam upitao zbog čega je prestalo, ispričali su mi sljedeću zgodu.

U tom vremenu jedne godine, ne znam koje, dolazili su borci NOB-a iz Braničeva na nekakvu proslavu u motel Majna iznad Modriče. Tadašnji predsjednik mjesne zajednice Garevca, Marko Andrić zvani Pušak, organizirao je Garevljane da iziđu kod Perijine gostionice, dakle samo preko ceste od Andrića njive, mjesta gdje su ustaše zadržane prije prelaska u Burića štalu. Pred «goste» izišli su svi oni koji su bivali gosti u Braničevu. Iznesena je rakija da se nazdravi «dragim» gostima. Svi kupljeni bili su otprilike iste dobi. Uglavnom rođeni neposredno prije rata, uz rat i mlađi. Svakako sinovi i kćeri onih koji su pobijeni u Burića štali. Među njima našao se i jedan sudionik starije dobi, Marko Andrić zvani Ronđoš. Kada se pozdravljao s jednim herojem-borcem ovaj ga je upitao: «Odakle si ti?» Marko mu je odgovorio: «Iz Garevca!» Tada je taj borac rekao: «Boga ti tvoga, kako si ostao? Iza nas nije ostao tvoje dobi nitko živ!»

Marko Andrić zvani Ronđoš u vrijeme stradanja u Burića štali bio je na ratištu negdje kod Maglaja.

Interesantna dakle pojedinost i pitanje: Zbog čega su borci NOB-a za proslavu izabrali motel u Modriči, nadomak Garevca? Pojedinost koja govori puno i ne kaže ništa.

 

Na koncu dvije tri riječi o poratnom Garevcu.

 

Burića štala ostala je do današnjeg dana na duši svakog Garevljanina kao tužan biljeg, jer je skoro iz svake kuće poneko u njoj stradao. Iz nekih i po nekoliko. No Burića štala ostala je, po mišljenju komunističkih vlasti, sve vrijeme njihova trajanja kao «sramotan biljeg» izdajništva. Zbog toga je Garevac cijelu svoju poratnu povijest živio pod kaznama. Odmah poslije rata, kada je u Garevcu uspostavljen Matični ured u njega je kao matičar postavljen Srbin iz Miloševca. Duge godine je to bio Pero Jovanović. Tako je bilo sve do Domovinskog rata. Još i danas Garevljani moraju ići u Bosanski Miloševac po dokumente, jer je tamo prenesen matični ured iz Garevca. Poštanski ured za Garevac postavljen je poslije Drugoga svjetskog rata u isto srpsko selo Miloševac. Nebo iznad Garevca bilo je iskrižano dalekovodima a Garevac je dobio struju tek negdje 1964. godine, ako se ne varam. Telefone smo dobili tek polovicom devedesetih. Kada je Šamac povezivan asvaltnom cestom koja prolazila kroz Garevac sa  Sarajevom, asfaltirana je dionica od Bosanskog Šamca do ulaza u Garevac. Garevac je preskočen i nastavljeno asfaltiranje od Modriče do Doboja. Kada je i ta dionica završena tek tada vraćeni su strojevi i asvaltiran dio kroz Garevac. Htjelo se Garevljane kazniti da do zadnjeg trenutka žive u prašini.

Na kraju ovoga svog sjećanja spomenut ću i to da je prvi garevački župnik pokojni Mijo Thon tražio da se na mjestu Burića štale gradi župna crkva. Sinovi pokojnog Perende, svećenik Nikola i Ivčin, koji je živio na tom gruntu darovali bi zemlju. No vlasti nisu dozvolile gradnju garevačke crkve na tom mjestu pa je napravljena ondje gdje danas stoji.

 

Anto Burić, svećenik