Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  23. rujna 2017.

 

Uz 10. obljetnicu smrti Dragana Čuturića

29. siječnja 2014.
Prije 10 godina preselio se u vječnost Vrhbosanski svećenik, pisac i pjesnik i dugogodišnji hrvatski misionar u Mosbachu.

 

Vrhbosanski svećenik, pisac i pjesnik DRAGAN ČUTURIĆ preselio se u vječnost prije deset godina, 1. veljače 2004. u Mosbachu gdje je bio dušobrižnik hrvatskoj katoličkoj zajednici. U jednom nevezanom razgovoru prije mnogo godina se u društvu kolega zapitao da li će ga se itko sjetiti kada jednoga dana ode s ove zemlje? Garevac.net se sjeća njegova življenja među nama, njegova djelovanja i spisateljskog rada. S ovih nekoliko redaka želimo ga za neko vrijeme otrgnuti zaboravu.

Cuturic_DraganSvjetlo dana ugledao je u Zenici god. 1944., gdje je završio osnovnu školu. U Visokom  je polazio sjemenišnu gimnaziju, teologiju kod franjevaca u Visokom i Sarajevu, a završio u Zadru. Zaređen je za svećenika 1970. u Zadru.

Kratko vrijeme kapelan je na Marin-dvoru u Sarajevu odakle se vraća u Zadar, gdje je dvije godine odgojitelj u sjemeništu. Od 1972. pa do svoje smrti djeluje kao hrvatski katolički misionar u Mosbachu-Heidelbergu (Njemačka).

Već u sjemeništu počinje pisati pjesme i pripovijetke što izlaze u različitim katoličkim novinama i časopisima. U inozemstvu je pisao u Rhein-Neckar-Zeitungu i Konradsblattu. Godine 1981. izlazi prva knjiga "Rastrgani životi" u izdanju HKD sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu, te knjiga "Za još jednu ljubav" u izdanju Kršćanske sadašnjosti. Godine 1983. izdavačka kuća u  Berlinu  Express Edition izdaje prijevod "Rastrgani životi" pod naslovom "Zerissenes Leben: Alltagsprotokolle", a 1989. i "Za još jednu ljubav". God. 1988. ugledala mu je svjetlo dana zbirka pjesama „Ljudi smo'“. Svi ti radovi bave se problematikom iseljenja hrvatskog naroda.

Od 1979. izdavao je „Povezanost“, list Hrvatske katoličke misije u Mosbachu.

Rastrgani zivotiPreko trideset godina biti uz naše ljude u iseljeništvu, nositi s njima križ tuđine, moralo se to urezati i u dušu svećenika koji je to izbliza i na svećenički način proživljavao. Iz te duše koja suosjeća radost i nadu, žalost i tjeskobu naših ljudi, osobito onih koji trpe nikle su njegove pripovijetke i pjesme. Može se reći da su njegovi literarni radovi nastali na temelju istinskih događanja, duboko proživljeni, a onda bez mnogo literarnog dotjerivanja stavljeni na papir.

 


 

POZDRAVITE MOGA TATU

 

»Recite mome tati da ga volimo... Zašto ne dolazi u D. On nas je zaboravio. Ali, pozdravite ga...«

Tjednima se priprema stari župnik u tuđinu. Cijela župa priča o tome. Župnik to govori u crkvi, naglašava otuđenost mnogih, koje je progutala Europa, koji su zaboravili obitelj i danas lutaju svijetom.

Stari pastir, koji je trideset i tri godine u mjestu, poznaje svoje i svima obećava da će potražiti izgubljene, naći propale, naći one koji više ne govore hrvatski. Teška srca ostavlja župnu kuću i seosku crkvu, ali mora poći, krajnje je vrijeme. Mora naći načina kako pronaći one koje je krstio, odgajao, pričestio, vjenčao ... Djeca to posebno prate. Znaju oni da ima mnogo onih, koji su daleko na poslu i koji ponekad ljeti navrate u selo i velikim autom jure prašnjavim putovima kroz selo, traže gostionice i dugo u noć raspravljaju o zaradi.

Sva su djeca naučila što znači riječ - novac. To je novo odijelo, nova torba za školu, televizija, uredan stan. To donosi tata iz Njemačke. Sada župnik odlazi, a govori o izgubljenima. On odlazi isto tako daleko, on mora prenijeti naše pozdrave onima, koji ne dolaze. On je to rekao u crkvi, mnogi su plakali. »Moram i ja nešto reći župniku« - mislio je mali Marinko koji raste bez oca i u bijedi.

Velečasni, pozdravite moga tatu - obraća se Marinko starom župniku.

Sinko, a gdje ću naći tvoga tatu?

On je tamo kamo Vi idete - uporan je Marinko. - Morate ga naći, on je moj tata. Zašto ne dolazi? Moja seka Ivanka stalno ponavlja: »Doći će naš tata kada počnu padati kiše, kada cijelo selo bude u blatu, a mi ćemo peći rakiju. Kao nekad, imat ćemo svinju i mnogo mesa za Božić. Sve će to kupiti on i pit će rakiju i opet tući mamu. Mama će plakati, a on će sjesti u svoj auto i neće doći dvije noći, ali on će se povratiti i onda tri dana spavati...«

Bože moj, zašto mi to djeca pričaju? Zar oni već znaju za cijelu tragediju? Tako mali, a mo­raju već patiti... - mislio je sedamdesetogodišnjak župnik dok je lokalni vlak razbijao gustu maglu kroz slavonske ravnice.

»Marijana moram naći. On živi tu među vama, na vašem terenu ...« Bio je to pozdrav svećenika, kojega su vrijeme, godine i ljudi satrli, pa hoda poguren. »Marijan je bio kod mene ministrant, uvijek je bio na vjeronauku, on mora biti kršćanin ...« - govorio je stari župnik drhtavim glasom.

Da, Marijan radi ovdje, ali živi s Klarom i imaju muško dijete. Marijan nije povezan s ovom zajednicom. On ne voli ni sebe ni druge.

Dirljiv je susret starog župnika i nekadašnjeg ministranta u D. - Marijana. Gledali su se jedan trenutak, a onda je Marijan zaplakao. Trajalo je to dugo.

Velečasni, nisam više vaš Marijan. Nisam ja više kršćanin, ja živim za pare, imam drugu obitelj. To je moderno. Tako se ovdje živi... Vaše propovijedi nitko ne sluša, pa ih nisam ni ja slušao.

Marijane, sinko, tvoja su djeca siročad - izustio je starac.

Bog će se za njih pobrinuti... - provocirao je Marijan. - Tako ste uvijek propovijedali... - nadodao je sarkastično.

Izlazimo bez pozdrava. Marijanova druga žena zalupi za nama vrata, a sin, rođen u Njemačkoj, u drugom braku, plače i razbija mučnu tišinu neželjenog susreta.

Ipak ću Marinku reći istinu: »Vaš tata neće doći, nikada se neće vratiti, ali Bog će se za vas pobrinuti... - i suza s umornih očiju pade na Jeremijine retke, na brevijar u drhtavoj ruci starog župnika.

 

(Dragan Čuturić: Rastrgani životi. Zapisi gastarbajtera, Zagreb 1981., str. 10-12)

 


 

BOŽE DRUGE GENERACIJE

 

Sve su to djeca

rođena u trci,

u muci,

u žurbi

ranih ustajanja

i velikih razočarenja.

Rađa se generacija ljudi,

kojima se novac nudi,

posao zapovijeda,

ljubav nameće,

sreća izmiče.

Tu su. Žene se, ostaju.

Domovine ne poznaju.

Tuđinu su im nametnuli,

kuću kupili,

strankinju pribavili,

ženidbu spremili,

tuđincu poklonili.

Bože druge generacije,

drage Kroacije...

 

(Dragan Čuturić: Ljudi smo, Zagreb 1988., str. 36)