Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  23. lipnja 2017.

 

"Oče, budi volja tvoja!"

10. veljače 2011.
Blaženikov prijelaz u vječnost, u Krašiću u srijedu 10. veljače 1960. u 2 sata i 15 minuta poslijepodne, nosi obilježje neprolaznog kršćanskog svjedočanstva za istinu o Bogu i čovjeku.

Riječi zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Franje Kuharića, kojima je popratio 20. obljetnicu smrti bl. Alojzija Stepinca: »S njegovim grobom postaje jača zemlja u kojoj počiva«, neka budu ohrabrenje svim ljudima i domovini hrvatskoga naroda, u kojemu Krist i danas zove na služenje i nasljedovanje.

To je posvjedočio kardinal Josip Bozanić na 46. obljetnicu smrti bi. kardinala Alojzija Stepinca 10. veljače 2006. ovim riječima: »Postoji stanovita opasnost za naš duhovni život da i mi danas svjedočanstvo ljubavi blaženoga Alojzija promatramo kao prizor koji ispitujemo i odvagujemo, zauzimamo stavove i opredjeljujemo se. No, njegovo svjedočanstvo pita nas, ponajprije kao Crkvu: Jesmo li sposobni u hrvatskome društvu, ne obazirući se na političke opcije, kao vjernici životom svjedočiti zajedništvo između svjetla istine i dara ljubavi, svjesni da tama vapi za tamom i da se laž hrani neprihvaćanjem svjetla.«

A život i smrt bl. Stepinca nepobitan su odraz sjajnosti Božjega svjetla u ljudskoj povijesti i prinos činjenicama koje istinom ispunjaju stranice ljudske povijesti. Naime, Blaženikov prijelaz u vječnost, u Krašiću u srijedu 10. veljače 1960. u 2 sata i 15 minuta poslijepodne, nosi obilježje neprolaznog kršćanskog svjedočanstva za istinu o Bogu i čovjeku. Ono je nadahnjujući primjer kršćanskog hoda ususret Uskrslom Gospodinu.

Kad je župnik Josip Vraneković primijetio da se kardinal nalazi u vrlo kritičnom zdravstvenom stanju, predložio mu je dati injekciju. No, blaženi Alojzije, shvaćajući da je Gospodin došao, reče župniku: »Znate što, župniče! Pustite vi injekciju. Idemo najprije na ono što je najvažnije. Uzmite stolu. Čemu se zavaravati? Sjednite ovdje, pa idemo od početka. Osigurati se, pa što Bog dade!« Blaženi je Alojzije tada učinio opću ispovijed cijeloga svog života, te nakon toga rekao župniku: »Dajte mi i sv. pomast. Ne zaboravite mi podijeliti i Papin blagoslov. Dajte mi sve sakramente, iako sam malo prije nešto popio, ja sam bolesnik, pa mislim, da mogu odmah sada primiti i sv. pričest. Pozovite i sestre ovamo neka se mole. Pozovite i preč. Simeckog. Običaj je da kod podjeljivanja sakramenta ordinariju prisustvuje i Kaptol, pa je red da bude tu. A onda u ruke Božje.«

Svi su kleknuli i molili. Nitko nije mogao pomisliti da bi ovo bila njegova smrtna postelja. No, on je znao. Dok je primao svete sakramente, bio je posve miran. Pažljivo je promatrao župnika dok mu je podjeljivao bolesničko pomazanje, pazeći da mu kao biskupu ne bi pomazao dlanove, nego gornji dio šake. Blaženi je Alojzije u svim molitvama odgovarao jasnim i svečanim glasom. Kad ga je župnik pomazao po očima, ušima i drugim osjetilima, snažno je i dugo odgovorio: »Amen«, što nije bio njegov uobičajeni način. Svi su prisutni primijetili kako se on, dok mu je župnik podjeljivao Papin blagoslov s potpunim oprostom, prekrižio s oduševljenjem i radosno. Dok se križao, ispružio je ruku koliko je god mogao.

Nakon što je primio svete sakramente bio je izvanredno sretan i spokojan. Njegova sestra Josipa, koja je bila prisutna, nije mogla progovoriti od suza. Blaženi ju je Alojzije ohrabrio nasmiješivši se i rekavši glasom punom radosti: »Što plačeš? ... U ruke Božje i čega se imamo bojati? Ludo je plakati ako nam je poći s ovoga svijeta. Uvijek sam primao sve iz ruku Božjih, primam i sada, primat ću i ubuduće. Za kršćanina nema veće sreće negoli su ovi sv. sakramenti.«

Kasnije su mu dali injekciju i spomenuli mu da dolaze liječnici, ali je on odgovorio: »Lijepo mi ih pozdravite, ali mi se više nećemo vidjeti.« Zatim je pet puta izgovorio: »Deo gratias! - Bogu hvala!«. Uspravio se potom na rukama nad krevetom, jasnim je glasom izgovarao riječi: »Blagoslovljeno ime Božje!...

Fiat voluntas tua!« (Budi volja tvoja!) Časne sestre su ga upitale: »Hoćemo li moliti krunicu?« On je odgovorio: »Samo molite.« Promatrajući Gospin lik, molio je potiho izgovarajući naglas riječi: »Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas grešnike, sada i na času smrti naše.« U dva sata poslijepodne, reče:

»Dajte mi onu moju svijeću!« Sjetili su se da je tek tjedan dana ranije, na blagdan Isusova prikazanja u hramu, blagoslovio svijeću za sebe i napomenuo da će mu uskoro trebati. Sestre su mu donijele svijeću. Kako je krevet bio pokraj zida, ležao je na svoju desnu stranu, okrenut prema zidu kamo je upirao svoj pogled prema Gospi. Kad su mu donijeli upaljenu svijeću, prihvatio ju je odvažno i čvrsto držao. Za njega je ta svijeća bila simbol nadnaravnog svjetla vjere za koju se on trajno borio do samoga kraja, kao i simbol nade da će se njezina vatra ubrzo pretvoriti u veliko nebesko svjetlo koje se nikada neće ugasiti. On ju je blagoslovio u liturgijskoj svečanosti kad se Crkva spominje posljednje molitve starca Simuna: »Sad otpuštaš slugu svoga Gospodine, u miru!«, u kojoj pjeva Krist: »Svjetlo na prosvjetljenje naroda«.

Blaženi je Kardinal micao usnama dok je molio i stalno ponavljao: »Blagoslovljeno Ime Božje! ... Fiat voluntas tua!«

KrevetTo su bile zadnje riječi koje je izgovorio umirućim usnama. Nakon par dubokih izdisaja, predao je svoj duh držeći stalno u ruci svijeću s kojom je dočekao anđela smrti. Goruća svijeća ostala je u njegovoj ruci još sat vremena. Bilo je predvečerje blagdana ukazanja Majke Božje u Lurdu, gdje svake godine sve do danas, milijuni vjernika zagledani u Gospin lik, s velikom nadom uzdižu prema njemu svoje zapaljene svijeće.

Ljubičasta stola, sveto ulje, Presveti Sakrament, blagoslov Svetoga Oca, potpuni oprost, krunica, Gospin lik, blagoslovljena svijeća, Oče naš i Zdravo Marijo, sve geste i odgovori svete liturgije, osobne pobudne riječi, prisutnost svećenika, sestara i rodbine: sve su to sakramenti i sakramentali, konkretna sredstva milosti, kanali božanskih darova i oruđe Božje moći. Ovo su nedvojbeni znakovi katoličkog srca. Okružena i okićena tim stvarnostima, smrt blaženoga Alojzija ujedno je sažetak njegove »duhovnosti«: ne skup ideja niti način izvedbe ili osjećaja, nego konkretna vjerska praksa. Ona nije produkt ni ljudskog azmišljanja ni samo prirodnih napora, nego čin nadnaravnog gledanja i učinkovite milosti.

_____________

Na slici: Krevet u župnoj kući u Krašiću na kojem je bolovao i svetački preminuo bl. Alojzije Stepinac.