Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  29. svibnja 2017.

 

Uzrok nestanka modričkog samostana u ratu 1683.-1699. god.

20. veljače 2010.
Piše: Vlado Jagustin, svećenik

 Ratovi su uvijek donosili zlo, protjerivali narod s vlastitih ognjišta, brisali narode s jednog područja i njihova materijalna i duhovna bogastva. Rat je donosio smrt učinjen ljudskim rukama. Tako su i naši krajevi u svim ratovima doživljavali istu sudbinu. Propast modričkog samostana, kao i mnogih drugih mjesta dogodio se u ratu između Austrije i Turske. Taj rat je trajao od 1683. do 1699.godine. Iza ovog rata od bezbroj samostana i župa ostaju na terenu Bosne i Hercegovine samo tri samostana: Kraljeva Sutjeska, Fojnica i Kreševo. Opisat ću u kojem i kakvom vremenu i koji su razlozi nestanka, ne samo katolika, nego i drugih naroda, s područja Bosne, a poglavito iz Bosanske Posavine. More nesreće diglo se iznad glava stanovnika Bosne, ne samo od osmanlijskih osvajača, nego i zbog rata koji je vodio Eugen Savojski. satrli su, uništili, poubijali i iselili ono malo katoličkog stanovništva, koje se stoljećima borilo i opstojalo na vlastitim ognjištima.

Ovako je franjevački ljetopisac fra Nikola Lašvanin opisao konačnicu niza ratova koji su započeli 1683. kada je ambiciozni veliki vezir Kara Mustafa paša, suprotno volji hedonističkog sultana Mehmeda IV, poveo vojsku od 2000.000 ljudi na prijestolnicu habzburške monarhije – Beč, a završivši 1699. karlovačkim mirom, kojim je Osmansko carstvo izgubilo ogromna područja Ugarske, Transilvanije i Slavonije. Anonimni Sarajlija, pjesnik, pisao je, nešto manje službeno, o svoj sili okrutnosti habzburške imperijalne vojske pod komandom princa Francoisa Eugenea de Savoie, poznatijeg kao Prinz Eugen, der edle Ritter: „I bogati i siroti sada uzdišući plaču. Puste su ostale izgorjele bašte i vrtovi. ko nikada nije čitao knjige ljubavi, taj ne može shvatiti ovog nasilja i sržbe nebeske. Mnogima koji nisu znali računa svome imetku, potrebna je sada kora hljeba... Hiljade mjeseci će proći, a iz pustoši se nećemo dići. Poplavilo je more nesreće i tegobe i izdiglo se iznad naših glava.“  Ovo naricanje nad Sarajevom, „cvijetom među gradovima“, samo je djelić onoga što je u sukobu dvaju carstava snašlo Budim,kanjižu, Beograd, Niš,Livno, Derventu, Modriču i druge gradove i naseljena mjesta. U haranjima i paljevini cesarske vojske, a zatim i osmanskih kažnjeničkih ekspedicija, u plamenu su netragom nestajali spomenici kulture – džamije, tekije, manastiri, crkve, zajedno s kompletnim arhivima povijesnih dokumenata od neprocjenjive vrijednosti. Stotine tisuća ljudi, muslimana raznorodnog porijekla s teritorija koje je pripojilo Hagzburško carstvo, te kršćana, pravoslavnih Srba, koji su krenuli u „seobe“prema austrijskim zemljama, i bosanskih katolika, koje je sa sobom odveo Eugen Savojski, zauvijek su promijenili krajeve svoga prebivanja.

Evropa krajem 17.stoljeća, uključujući tu i Osmansko carstvo, usprkos začetcima stvaranja građanskih sloboda, i dalje je predstavljala zbrku oronulih feudalnih obaveza branjenuh čak i vjerskim fanatizmom, te osobnih ambicija novih vladarskih dinastija koje su, centralizirajući državnu vlast, postale globalni igrači. Kako je primjetio povjesničar Andrew Wheatcroft: „U svakoj od glavnih država Evrope vladala je nova porodica. U Francuskoj je dinastija Vaolis ustupila mjesto Burbonima, u Engleskoj Tudori Stuartima. U Španji je habzburški vladar neprestano bio na samrti, bez direktnog nasljednika, dok je u Švedskoj na vlast došao njemački princ, nećak velikog Gustava Adolpha. Svaka promjena vladajuće dinastije značila je i novi menadžment, producirajući tako sistemski šok, koji je često dovodio do tranformacije naroda i politike. Kao kontrast tome 'porodični biznis' Osmanove dinastije i habzburgovaca nije trpio promjene u posljednjih 150 godina.“ Leopold I je nominalno vladao onime što se nazivalo „Sveto Rimsko carstvo“, za koje je Voltaire primjetio da nije bilo „ni sveto ni rimsko, ni carstvo“, a zapravo suženim teritorijem koje je obuhvaćalo današnju Austriju, Sloveniju, Češku, te od Osmanlija nepokorene dijelove zeemalja ugarske krune, u koje je spadala i Hrvatska. S druge strane Mehmed IV, strastveni lovac i ljubitelj haremskih zadovoljstava, upravljao je nepreglednim carstvom, izjedanim mitom, korupcijom i nepotizmom, koje se prostiralo na tri kontinenta. Oba vladara imala su nešto zajedničko. kao i Leopold, u svojim očima, sultan Mehmed IV bio je potomak sultan-i-Rum, romejskih-bizantijskih careva, vladara po pravu osvajanja i, prema tome, baštinio je nominalno pravo vladavine svijetom. Ipak, razlike nisu bile zanemarive. Imperator Leopold nije imao ni približno jednaku moć i vlast da objavi rat i pošalje vojsku na bilo koje područje, koje je imao Mehmed IV, sin Ibrahima Ludog. U najlošijim prilikama sultan je mogao pokrenuti vojsku od 100.000 ljudi, koji bi se održavali bez ikakvog prigovora, dok bi se Leopold, kad se steknu najbolji uvjeti, morao zadovoljiti jedva petinom od tog broja. Tako je to opisao austrijski povjesničar Michael Hochedlinger, Habzburško carstvo je „ispod svoje barokne spoljašnosti.... podsjećalo na kolosa sa glinenim nogama, čija je sudbina uvijek visila o koncu“. Ovo djelomično i zbog sukoba s ugarskim protestantskom plemićima, čiji je predstavnik Imre Thokoly, bio jedan od glavnih Kara mustafinih inspiratora pohoda na Beč. Stoga ne čudi da je vojska od 200.000 ljudi pod zapovjedništvom ambicioznog i manipulacijama sklonog velikog vezira izazvala ogromnu paniku, usljed koje je nekih 60.000 stanovnika, uključujući i samog imperatora, pobjeglo iz grada glavom bez obzira. Nakon nepuna dva mjeseca opsade Kara Mustafine trupe bivaju poražene od brojčano slabije neprijateljske vojske, kojoj su zapovijedali poljski kralj Jan Sobjeski, veliki hetman Jablanovski i vojvoda Karlo Lorenski. Sobjeski se domogao ogromnog blaga, koje je pripadalo velikom veziru od 450.000 pjastera, ne računajući dragocijenosti koje je napustio u svome šatoru pod Bečom. Ipak, ni naredba Muhameda IV o davljenju „najnesposobnijeg i najlakomisnijeg“ velikog vezira nije spasila evropske provincije Osmanskog carstva od sveopćeg rasula.

 

Bitka kod Sente

Katastrofa sultanove vojske pod Bečom uskoro je prerasla u sukob „obiteljskih biznisa“ Habsburgovaca i Osmanove dinastije. Vidjevši zgodnu priliku, Habsburška monarhija, Venecija i Poljska, s papinim blagoslovom sklapaju Svetu ligu, kako bi se pod nebeskim pokroviteljstvom Isusa Krista i njegove Blažene Majke izvršila preraspodjela osmanskih teritorija u Evropi, ako je moguće, i samoga Konstatinopolisa. Već 1686. pada Budim, u kojem sedamdesotogodišnji Abdurahman-paša gine sa cijelokupnom vojskom. Naredne godine 12.08.1687., novi veliki vezir Sulejman-paša poveo je preko Drave vojsku od 60.000 ljudi, ali mu je vojska koju je predvodio Karlo Lorenski i kojom je zapovijedao i Eugen Savojski nanijela katastrofalan poraz kod Mohača. Izgubljeno je blizu 10.000 ljudi i kompletna ratna oprema. Za samo tri godine Carstvo je izgubilo gotovo čitavu Ugarsku, Moreju, Jonske otoke i druge teritorije. Mehmed IV zbačen je s prijestolja, a u desetogodišnjem metežu, koji je doveo do gubitka i ponovnog osvajanja Beograda, Niša, Prištine i Skoplja, vladao je njegov brat Sulejman II. Nakon njega, Mehmedov sin, mladi sultan Mustafa I, ignorirajući savjete beogradskog muhafiza Husein-paše Kjuprilija da se uzdrži od velikih pohoda, prešao je 1697.godine Dunav i Tisu s namjerom da ide prema Temišvaru, te da iz gornje Ugarske upadne u Erdelj. Habzburška vojska, koja mu je krenula u susret, predvodio je Eugen Savojski. Sultanova vojska napadnuta je dok se razdvajala na Tisi prelazeći pontonski most. Svi osmanski vojnici koji su se zadesili na desnoj obali Tise sasječeni su do zadnjeg čovjeka. Poginulo je 20 do 30 tisuća vojnika, uključujući velikog vezira Elmasa Mehmed-pašu, kojega su sasjekli vlastiti vojnici jer im je onemogućio bijeg. Sultan Mustafa I napustio je Sentu prerušen u običnog vojnika, a njegov zarobljeni veliki pečat princ Eugen je odlučio pokloniti caru Leopoldu I.

 

Pohod na Bosnu i Sarajevo

Princ Eugen nije želio ostaviti neiskorišteno lijepo vrijeme posljednjih dana rujna 1697.godine, pa je nakon saznanja da u Bosni, osim u kulama i graničnim utvrđenjima nema mnogo vojske odlučio, po odobrenju bečkog dvora, s ekspedicijom krenuti u Bosnu. Krenuo je s vojskom iz Osijeka i prešao je Savu kod Broda. Doboj mu se predao, Žepče je osvojio i preko Vranduka i Visokog stigao s vojskom pred Sarajevo. Hrvatskim graničarima naloženo je da izvrše istovremeno napad prema Banja Luci. Hrvatski ban je preko Une ušao u Bosnu sa zapada, puštošio dio Krajine do banja Luke i vratio se nazad. Neposredno pred upad habzburške vijske, bosanski namjesnik Gazi Mehmed-paša umire u Travniku nakon poniženja svojih jedinica kod Sente. Nasljedio ga je Sari Ahmet-paša, koji nije bio u stanju da se na bilo koji način odupre Eugenu, već se nakon poraza kod Vranduka sa sto konjanika sklonio u Sarajevo.  Napredujući prema gradu habzburška vojska je spaljivala svako selo na koje je naišla. Dok su muslimanski seljaci bježali u planine i prema Sarajevu, a ondje gdje nisu primljeni, već im je sugerirano da se utabore pred gradom. katolički seljaci su od Eugena molili zaštitu i molili da im pomogne da se isele iz Bosne kada se vojska bude vraćala nazad. Sarajevo, usprkos svemu, nije bilo u panici, niti spremno za obranu. Jedan od zarobljenih janjičara ispričao je Eugenovim generalima da su tamo svi uvjereni da „austrijska vojska neće ići čak do Sarajeva nego da će se preko Travnika i Banja Luke vratiti natrag“.

IEugen_Savojskipak, 23.listopada, regimente Eugena Savojskog izbile su u Gornju Vogošću i preko Kobilje Glave izbile na Koševsko brdo, odakle je princ iz daljine ugledao Sarajevo. tada je princ Eugen Savojski gradskim vlastima i stanovnicima Sarajeva uputio ovo pismo:

„Mi, Eugen Princ, vojvoda od Savole i Plemonta, vitez zlatnog runa i generalni feldmaršal Negova veličanstva rimskog cara i ugarskog i češkog kralja, glavni komandant jedne dragonske regimente i komandujući general glavne armije Njegova Veličanstva, kojqa je u ratu s otomanskom Portom, dajemo ovime na znanje vrhovnom poglavarstvu otomanske varoši Sarajeva, odličnim građanima i svim stanovnicima, da se, pošto smo Božjom milošću s istom ovom vojskom 11.rujna ove godine pobijedili velikog sultana u logoru kod Sente na Tisi, nalazimo ovdje u provinciji Bosni i da smo u blizini plemenite varoši Sarajeva, pošto smo pobjedničkim oružjem Njegovog carskog i kraljevskog Veličanstva, premilostivog našeg gospodara sretno osvojili sve pozicije i tvrđave na koje smo naišli, i da usljed toga naše dalje prodiranje tim manje ima zapreka, što smo već stigli do ravnice.

Kako nismo došli u ovu zemlju s namjerom da pravednom carskom oružju žrtvujemo još ljudske krvi, nego da i one koji traže milost i hoće da se pokore rimskom caru a ljubavlju i dobrotom pripazimo, odlučili smo se iz osobitih obzira prema Sarajevu da ovo pismo pošaljemo s napomenom, ako želite da se spasite od zla, da nam pošaljete jednoga ili više izaslanika, ali odmah, jer ćemo inače mi bez oklijevanja nastaviti svoj marš, a onda nećemo ništa uvažiti, jer neće biti vremena za to, da se nanovo sporazumijevamo kada se sa svojom vojskom primaknemo bliže..

Ova naša opomena učinjena je u dobroj namjeri, ali izjavljujemo, ako se ona ne uvaži, i ako ostanete uporni, da će se naša dobrota izvrgnuti u strogost, pa ćemo sve uništiti mačem i vatrom. nećemo poštedjeti ni dijete u majčinoj utrobi ( ja sogar auch das Kind im Mutterleibe nicht verschonen wollen, allermasen hiezu das grobere Garshutz, Moeser und fauerwerk schon vorhanden stehen)  jer je pripravljena i teška artiljerija.

neka se nitko ne zavarava slabom nadom u otpor, jer se dobro još sjećamo koliko je otomanske krvi proliveno u ovom pohodu i kako je ovih prošlih dana postupano s onima koji su se oduprli našem moćnom oružju, tako da je i čehaja bosanskog paše morao pobjeći.

Mi ponavljamo svoju dobronamjernu opomenu i uvjeravamo vas da ćemo dati sigurnu pratnju i za ovamo i za tamo onima koje nam vi pošaljete.“

Međutim na njegovo pismo nitko nije odgovorio, već su čak njegovi poslani glasnici presretnuti i napadnuti, trubač ubijen, zastavnik teško ranjen, dobro je znao Eugen kakvu će sudbinu odrediti gradu, čiji su se svi branitelji razbježali. Zbog toga je jedina izdana naredba bila – pljačka. Eugen je stoga zapisao u svoj dnevnik: „Turci su doduše najvrijednije stvari već sklonili, no ipak je preostalo dosta robe. Pred večer počeo je grad gorjeti, naročito Tašlihan. Grad je vrlo velik i potpuno otvoren; ima 120 džamija krasnih. Turci su vanredno zaprepašteni i da je bilo priprave moglo se cijelo kraljevstvo (Bosna) zaposjesti i zadržati.“

Pljačka i paljevina trajale su dva dana, a vojska je sa sobom odvela veliki broj robova i kršćanskog, uglavnom katoličkog stanovništva, koje je potom naseljeno u Slavoniji. Nakon što je spalio Sarajevo vratio se istim putem i kažnjavao čak i katolike i franjevce, što se nisu odazvali pozivu da idu s njim u borbu. Ono što nije on popalio i opljačkao to su kasnije kršćanima uradili Turci iz osvete prema Eugenu i ugarskom kraljevstvu. Tada su nestali mnogi samostani, narod izveden iz Bosne u Slavoniju, pred strahom od odmazde.

 

Eugen Savojski

Princ Eugen Savojski, točnije Francois Eugene, vojvoda od Savoie i Piemonta, vojskovođa koji je služio tri habzburška kralja: Leopolda I, Josipa II i Karla IV. Izgubio je samo jednu bitku od vojvode Vandoma kod Cassan d'Adda. Bio je Francuz, a njegova majka talijanka Olympia Mancini, bila je nećakinja kardinala Mazarina, drugarica iz djetinjstva, a kasnije i jedna od prvih ljubavi mladoga „kralja Sunca“ Luja XIV. Kako bi bila udaljena od kraljevskih dvora, udata je za grofa Eugena Maurizzija od Soissonsa, kojem je rodila osmero djece, od kojih je najmlađi bio ružnjikavi dječak Eugen Savojski Suissons. Mršav i košćat, niskog rasta i grbavac, nije bio dobrodošao na dvorac nekadašnjeg ljubavnika svoje majke. Ostavši sa 16 godine bez majke, koja je umrla kao izgnanica u Bruxellesu, navodno zbog usluga „trovačice“ u plemičkim krugovima, mladi Eugen, koji je u međuvremenu očeličio tijelo fizičkim i vojnim vježbama, želio je , želio je stupiti u Kraljevu gardu. Ipak, kralj odan uzorima klasične ljepote nije mogao zamisliti da u svojim postrojbama ima grbavoga oficira i stoga mu je namjenio ulogu svećenika. Cjelokupan dvor ga je ismijavao navlačeći mu mantiju i nazivajući ga „opat Savojski“, ili „mali opat“. Kvalitete poniženog, izvanredno sposobnog mladića, nisu propustili iskoristiti poslovično pragmatični i praktični Njemci. car Leopold I, suočen s nadirućom osmanskom vojskom Kara Mustafe paše, imenuje ga zapovjednikom odreda u taboru vojvode Lotarinškog. Eugen se u bitci za Beč toliko istakao  hrabrošću i vještinom da je već u 23. godini života imenovan generalom, s 24 generalpukovnikom, s 27 zapovjednikom konjice, s 30 feldmaršalom i predsjednikom Carskog ratnog savjeta. Nakon pobjede nad osmanskom vojskom kod Sente, što je bio uvod za upad u Bosnu i spaljivanje Sarajeva, postaje vrhovni komadant habzburške carske vojske. Istakao se u habzburško-francuskom ratu za španjolsko nasljeđe. Kao mecena umjetnika u Beču je izgradio dvorac Belvedere, koji je poslije njegove smrti, budući da kao homoseksualac niej imao direktnih potomaka, kupila carica Marija Terezija. Umro je 1736.godine. Dinastija habzburg odužila mu se čašću da bude sahranjen u katedrali svetog Stjepana, koja je bila njihova obiteljska kapela. Podignut mu je spomenik , on na konju, na Heldenplatz-u u Beču.

Vlado Jagustin