Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  25. ožujka 2017.

 

Godišnjica stradanja u Burića štali

25. svibnja 2010.
Piše: Anto Burić, svećenik

Ove godine navršit će se šezdeset i pet godina od tužnog i tragičnog događaja koji je koncem svibnja 1945. godine cijelu Bosansku Posavinu zavio u crno i ranom, koja i danas boli ranio Garevac i njegovu okolicu. Navršit će se šezdeset i pet godina od tragedije u Burića štali iz koje je kroz tri noći izvedeno i ubijeno oko 470 nevinih domobrana, od tog broja oko polovina Garevljana a ostali iz okolnih hrvatskih sela. Prošao je dakle od te mračne noći jedan prosječan ljudski vijek. Bilo je vremena tugovati, razmišljati, a u novije vrijeme i raspravljati i pisati o tom događaju. Naša stara narodna izreka kaže: Dok u srcu gori u glavi se dimi. U afektu bilo koje vrste ne može se pravilno rasuđivati. Sada možemo reći da se srce donekle, još uvijek ne u potpunosti, smirilo pa je moguće trijeznije o tome razmišljati. Brojna pitanja koja su se kroz cijelo ovo vrijeme nametala i danas se nameću nisu dobila odgovor. Nećemo ga vjerojatno nikad ni dobiti, jer su većina aktera i suvremenika tog događaja već pošli za stradalnicima Burića štale na onaj svijet da polože račun pradvednom Sucu. Ne umišljam si da ću i ja ovom prigodom dati bilo kakav odgovor na bezbrojna pitanja. No možda to nije toliko ni važno. Bog zna sve. Njemu su poznati odgovori i to je vjerniku dovoljno. Uz ovu godišnjicu ipak želim ponuditi na razmišljanje nekoliko činjenica.

Pasinac

Vezano uz ovu tragediju prvo ptanje je: Zbog čega se to dogodilo? Postoji li neki, makar i banalan razlog koji bi «opravdao» činjenicu da za tri noći nestane s jednog relativno malog prostora oko 500 života? Potrebno je naglasiti da se ne radi o ratnom stradanju - poginulima u borbi. Ne radi se o nekoj prirodnoj katastrofi. Ne radi se o nekoj nesreći u kojoj ljudi masovno ginu. Ovdje su u tihoj svibanjskoj noći na Pašincu i na „bajeru“ Bosne jedan po jedan, svezani, izvođeni i strijeljani oni koji su povjerovali svojim komšijama. Vrlo često u ratnim prilikama mnogi stradaju ni krivi ni dužni - zbog odmazde - osvete, zbog nekih starih grijeha. Stradali Garevljani ni njihovi pređi, koliko nam povijest može reći, nikada i nikome nisu nanijeli nikakvo zlo da bi bili žrtve odmazde - osvete. Nikada ničija majka nije morala pustiti suzu zbog zločina koji su počinili Garevljani. Ničiji imetak nisu uništili. Nikada pa ni u tom nesretnom Drugom svjetskom ratu  nisu podlegli ideologiji države u kojoj su morali biti i nisu napadali okolna pravoslavna sela i prognali njihove mještane što se nanekim drugim mjestima događalo. Morali su po naredbi biti  vojnici ali su bili u doslovnom smislu riječi domobrani koji su stražarili na svome pragu i time željeli sačuvati svoje selo, svoje imetke i svoje obitelji. Jednostavno, nije bilo nikakvog razloga koji bi mogao bilo čim «opravdati» ovaj strašni zločin u kojem je nestalo nekoliko generacija sposobnih muškaraca. Predali su se vjerujući obećanjima da im se ništa neće dogoditi. Pozivani su i mamljeni da odlože ono bijedno naoružanje i da dođu obrađivati svoja polja. Samo jedan dan nakon predaje shvatit će da su prevareni. Tko ih namami? Njihovi suseljani. Njihovi komšije - susjedi Garevljani. Dozivali su ih preko Bosne imenom i prezimenom, primenjkom (nadimkom). Kako ne povjerovati onome koga poznaješ i s kojim si do jučer živio? Ne želim pravdati izvršioce ovog zločina ali treba spomenuti i nešto drugo. Sveti Ivan Evanđelist zabilježio nam je i ostavio kratki razgovor Isusa i Poncija Pilata neposredno prije nego će Isus biti razapet. Kada je Poncije Pilat rekao Isusu: „Ne znaš li da imam vlast da te pustim i da imam vlast da te razapnem“, Isus mu kaže: „... Veći grijeh ima onaj koji me predao tebi“. Isus je ovdje u prvom redu mislio na Judu, ali i na Heroda i Kajfu. I Garevac je nažalost imao svoje Jude, Ane i Kajfe. Možda se ova konstatacija neće nekome svidjeti. No bilo bi nepošteno i neodgovorno pred poviješću ovo prešutjeti.

Ne kažem ovo da bilo koga opečatim pečatom stramote i odgovornosti. Potomci nisu krivi što su im očevi bili takvi. Kolika je njihova uloga bila u odlučivanju o životu stradalnika, nikome nije poznato osim Bogu i njima. No poznato je da su nakon predaje kroz ona tri kobna dana stalno viđani u dvorištu Perendine (vlasnik Burića štale) kuće gdje se odlučivalo o sudbini onih koji su se predali, o sudbini njihovih sumještana, susjeda pa i rođaka. Nikada se kasnije nisu hvalili da su bilo što učinili da njihovi životi budu pošteđeni, osim onih nekoliko koji su pušteni, uglavnom kao maloljetni. Treba reći i to da je jedan od njih kasnije često viđan na Pašincu kod masovne grobnice. Možda je išao moliti od pokojnika oproštenje. Daj Bože da se ne varam u svojoj pretpostavci. Ne želim na njih ni na njihove potomke zazivati prokletstvo. Nisu to činile ni one majke i supruge, udovice stradalnika, u onim teškim trenucima kada su ostale same, ucviljene, s teškim teretom podizanja nejake djece i uz to opečećene žigom „suprugâ i majki izdajnika“. Ne mogu i ne smijem to učiniti zbog njih, jer njihova najveća kletva je bila: „Bog nek' im plati!“ Često se, posebno poslije Domovinskog rata mogu čuti riječi: „Krv ovih žrtava vapi za osvetom.“ Krv stradalnika Burića štale nikada nije vapila i danas ne vapi za osvetom. Vjera koju ispovijedamo nalaže nam da praštamo a pravdu prepustimi Bogu. U molitvi Oče naš molimo: „Otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim.“ Isusovi sljedbenici moraju smoći snage oprostiti ili prestati moliti ovu predivnu Isusovu molitvu. Ako netko drugačije razmišlja nije dostojan pojaviti se pred Burića štalom i na mjestu masovne grobnice. Jedna od posljednjih Isusovih riječi dok je u smrtnom hropcu visio na križu bila je: „Oče oprosti im!“ Ovo saznanje i vjera davali su snagu našim bakama i majkama da prežive sve one teške godine i nedaće koje su uslijedile o čemu sam pisao u Poratnom Garevcu.

Nakon ovoga ipak želim ponuditi jednu od varijanti odgovora na ono pitanje s početka ovog teksta: Zbog čega se to dogodilo.

Garevac je kroz cijelu svoju povijest bio katoličko mjesto. Nije to bila samo riječima deklarirana vjera nego on življena, svjedočka, koja se očitovala na svim područjima života njegovih žitelja: u skladnim, čestitim i radišnim obiteljima, brojnoj djeci, prakticiranju vjere u svagdanjoj obiteljskoj molitvi, poštivanju Dana Gospodnjeg – nedjelje... Režim koji je s Drugim svjetskim ratom dolazio nije se mogao s tim pomiriti, nije prihvaćao Boga. Nije tolerirao Njegovu prisutnost ni u kom obliku, a posebno ne u praktičnom životu. Odmah na početku želio je to dati do znanja. U Garevcu je to dao je na vrlo krvav način. Zato možemo s pravom reći da je jedan od bitnih razloga za tragediju u Burića štali, i kao mogući odgovor na ono pitanje bio, vjera ovih ljudi. Stradalnici Burića štale su stradali kao mučenici svoje vjere. Drugog razloga ne vidim.

 

Burića štala

 

Ostala je, evo, moglo bi se reći čudom, kao materijalni svjedok, spomenik i nezaobilazna točka garevačke povijesti. Božji putovi su nedokučivi. Bog nije dopustio da je poruši bezbožnički režim. Nije dopustio ni to da bude porušena da bi na njezinom mjestu bila sagrađena nova, prva župna crkva u novoosnovanoj župi Garevac.

Buricastala

Govoreći o Burića štali želim navesti mjesto gdje se Bog obraća Mojsiju iz gorućeg grma prije nego će ga poslati da izbavi izraelski narod iz egipatskog sužanjstva. Bog kaže Mojsiju: «Izuj svoju obuću jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo». I za Burića štalu možemo s pravom reći sveto je to tlo. Tu su svoje posljednje životne korake učinili naši očevi djedovi, stričevi i ujaci. Iz nje su prije točno šezdeset i pet godina pošli u smrt samo zato što su bili drugačiji od tadašnjih pobjednika. To mjesto natopljeno je njihovim suzama koje su lili sjedajući u kamione i opraštajući se zauvijek od svoga voljenog Garevca. Na njima se ispunile Isusove proročke riječi: «Svi će vas zamrziti zbog imena moga. Ali tko ustraje spasit će se!» Da, mrzili su ih zbog Isusovog imena koje su ispovijedali u svojim obiteljima i u svome životu. Vjerujem Isusovim riječima da su spašeni, da su u nebu. Žilama danas živućih Garevljana teče njihova herojska krv. Njihovi smo potomci. Potomci mučenika za vjeru. Budimo ponosni na to i budimo njihovi dostojni potomci.

 

Anto Burić, svećenik