Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  29. travnja 2017.

 

Istina dr.sc. Marka Babića o "Bosanskoposavskom Bleiburgu"

20. svibnja 2008.
Piše: Anto Burić, svećenik

Prije tri godine, 2005., gospodin Marko Babić, koji je svom imenu i prezimenu dodao dr. sc. objavio je knjigu «Bosanskoposavski Bleiburg» s podnaslovom «Žrtve Burića štale u Garevcu». Knjiga je najavljena na «velika zvona» i po visokoj cijeni prodavana djeci i unucima garevačkih i ostalih stradalnika, koji su kukavički, na prijevaru dovedeni u Burića štalu i nakon toga likvidirani. Kada se knjiga pojavila govorilo se: «hvala Bogu da se našao netko tko će konačno progovoriti o ovom misterioznom zločinu». Dogodilo se suprotno. Na taj tužni događaj bačena je sramotna ljaga i bolje bi bilo da se nije ni pojavila. Ali eto, netko se usudio pljunuti na najveću svetinju Garevca i Garevljana. Poigrao se najintimnijim osjećajima potomaka tog stravičnog pokolja da bi dobio novac. Što je još tužnije gospodin Babić navodi u knjizi kao znanstvene savjetnike imena još sedam prof. dr. sc. među koje je upregao i dr. Marka Josipovića, sina župe Modriča.

Nije mi ovdje nakana ocjenjivati kompletni sadržaj knjige, iziskivalo bi to mnogo vremena i truda, nego samo onaj dio koji se odnosi direktno na Garevac i Burića štalu. Na prvom mjestu želim proanalizirati i vrednovati navode glavnog svjedoka, moglo bi se reći koautora knjige, gospodina Marka Marića. No najveći mi je problem odakle početi i na što se osvrnuti, jer je toliko tih nebuloza da bi iziskivalo cijelu jednu novu knjigu. Pokušat ću slijediti iskaze gospodina Marića i tim redom ih komentirati.

Na stranici 139. spomenute knjige gospodin Marić u dijelu u kojem govori o predaji kaže: «Voda je bila topla, sunce već na zalasku, vrijeme tiho, ni povjetarac nije remetio tišinu. Nebo vedro, nigdje oblačka...» Ponavljam samo riječi: «Voda je bila topla!» Pošto je gospodin Marić iz sela koje nema rijeku gdje bi se kupali, mogao je izvaliti ovakvu glupost, ali je čudno da ga gospodin Babić nije upozorio, premda se, vjerujem, često kupao na Savi. Čudno je da gospodin Marić koji, vjerujem, gleda televiziju ne zamjećuje kako koncem svibnja ni more u Dubrovniku nije toplo a kamoli Bosna. No nije važno. Evo prilike. Zadnjeg vikenda u svibnju «proslavit» će se, kako objavljuje GIP godišnjica stradanja zatočenika Burića štale pa neka gospodin Marić ode tamo. Red bi bio da i on sudjeluje u «proslavi» dana pogibije svojih suboraca. Neka tamo zamoli nekoga da ga odvede do Bosne. Neka stavi prst u vodu i osjeti kako je Bosna koncem svibnja «topla». Usput spomnjem ovdje i riječ «proslaviti» koju sam gore stavio u navodnike. Naime, na garevačkom internet portalu pojavila se vijest iz pera gospodina Miše Peraka da «ćemo u nedjelju 25. svibnja ove 2008. godine proslaviti ovogodišnje Dane sjećanja na žrtve drugog svjetskog rata i ovog zadnjeg domovinakog...» Eto što smo doživjeli. Svi narodi komemoriraju, s poštovanjem obilježavaju, dane svojih tragedija i stradanja a mi Garevljnai slavimo. Umjesto komemoracije nudi nam se, dakle, dernečenje. 

Idem dalje u analizi. Na istoj stranici spomenute knjige, samo malo dalje, kada govori o predaji, gospodin Marić kaže: «Malo dalje od nas, kojih dvadesetak metara, bilo je jedno odjeljenje vojnika s oružjem, pušili su i međusobno razgovarali. Oko nas hodaju tri vojnika bez oružja i razgovaraju s našim bojovnicima. Nedugo nakon našeg prispijeća na ovo mjesto ugledamo tri vojnika kako idu prema našoj grupi, jedan od njih nosio je nešto u nekakvoj vreći. Odmah je jedan od ove trojice vojnika, koji su bili oko nas, izašao pred njih pozdravljajući, ali nismo čuli što je govorio, osim da je jednom od pridošlih rekao druže kapetane, sve je u redu, problema nema. Kapetan mu je na to odgovorio: vrlo dobro i krenuše prema nama. Kapetan je bio srednjeg rasta, četrdesetih godina. Došav do nas reče:

Zdravo drugovi i dobro nam došli!

Nato i naši odvratiše: Zdravo drugovi!

Kapetan odmah reče onom vojniku da odveže vreću te reče:

Drugovi ko puši, evo lijepe ercegovačke škije, nemamo papira, ali ima novina i ostalog «ćageta», pa tko želi neka uzme i neka puši.

Naši bojovnici, pritisnuti mukom, uzimali su taj duhan i pušili...»

«Tada reče kapetan: Kao prvo, molim da budete mirni i dobri pa će se i ostalo sve dobro srediti... Uzmite drugovi duhana, kome se puši, stavite malo i u džepove.»

Komu to gospodin Marić priča bajke? Komu i zbog čega, pitam se. Ovo što govori je priča za uspavljivanje djece a ne ozbiljna analiza stravičnog trenutka. Može li itko povjerovati da je moguće, da se ovako ponaša zvijer koja je dobila u zamku žrtvu s kojom je ratovala mjesecima i gubila svoje suborce. Zvijer koja će za dva dana sve ove prisutne likvidirati na najokrutniji način. Ta dakle Zvijer pred žrtvu donosi vreću duhana i moli je da zapali. Ispričava se, reći ću, skoro plačnim glasom, što nema pravih papirića nego samo «ćage». Svugdje su, ama baš svugdje, zarobljenima psovali majku ustašku. Nasrtali na njih. Šamarali ih. Škripali zubima. Sijevali su noževi, stiskale se pesnice, pokazivalo oružje, posukivali rukavi, zakrvavljene oči... A ovdje im donose samo za njih sačuvanu vreću prave «ecegovačke škije». Koja pažnja i ljubaznost. «Uzmite, drugovi duhana, kome se puši, stavite malo i u džepove» nastavlja kapetan prema Marićevom kazivanju. Da u one mokre džepove koji su prije nekoliko trenutaka smočeni u Bosni. «Oko nas hodaju tri vojnika bez oružja i razgovaraju s našim bojovnicima...» kaže dalje Marić. (Prema njemu jedni su vojnici a drugi bojovnici!!!) Ne reče nam gospodin Marić o čemu to  sad odjednom pričaju s jedne strane vojnici a s druge strane bojovnici, do maloprije dviju zaraćenih vojska. Da se možda ne dogovaraju kod koje će cure večeras na prelo, gospodine Mariću?  Glupost nad glupostima. No nije ni prva ni posljednja koju će provaliti Babićev krunski svjedok, gospodin Marić, a gospodin Babić prihvatiti pod gotov groš sve to kao njegov doprinos «kulturi i znanosti».

Zatim se kapetan obraća zarobljenima: «Kao prvo, molim da budete mirni i dobri!» Bravo gospodine Mariću! Upravo ovako se djeci obraćaju tete u vrtićima: «Djeco budite mirni i dobri pa ćete dobiti žvaku». Tako se, evo, moćni zapovjednik pobjedničke vojske skrušenom i usrdnom molbom obraća nemoćnim zarobljenicima «molim da budete mirni i dobri!». Stara je izreka: «Papir podnosi sve!» ili ona Voltairova: «Lažite, samo lažite. Od laži će nešto ostati!»

Na sljedećoj, 140. stranici gospodin Marić kaže: «Mi smo svi sjedili uokolo jednoga velikog hrasta». Ovdje počinjem sumnjati u to da je gospodin Marić uopće bio među onima koji su se predali. Najobičnijem seljaku iz Garevca poznato je da su u dolini Bosne dominirajuće i skoro jedine vrste drveća topola, vrba i joha (jošika). Drugog raslinja nema. Nikome ni na kraj pameti ne bi bilo da u dolini Bosne traži hrast. A eto, gospodin Marić je sjedio pod jednim velikim hrastom i promatrao kako «zvijezde trepere» kako dalje piše u knjizi. Ponovno bravo, gospodine Mariću! Donijeli ste «podatak o garevačkom polju» koji ni jedan Garevljanin do sada nije znao premda je tamo svakodnevno svoj život provodio, da tamo raste hrast.

Idemo dalje u analizi banalnosti gospodina Marića.

Nakon ovoga uslijedilo je, prema Marićevom pričanju, postrojavanje i polazak prema Garevcu.

Na stranici 141. gospodin Marić pripovijeda: «Kada smo izašli na glavnu cestu koja vodi od Modriče prema Bosanskom Šamcu...na raskrižju gdje se odvaja cesta za Garevac i Donje Kladare, a s lijeve strane vodi put prema drugom kraju sela, gdje se nalazi groblje. Tu u tom trokutu bio je takozvani Vranjkića dućan, a iza njega vrt s oko dva i pol dunuma površine».

Idemo se u mašti preseliti na lokaciju koju nam nudi gospodin Marić. Nalazimo se, dakle, na raskrižju glavne cesta Modriča - Šamac i one što dolazi od Čardaka i Donjih Kladara i ide pored groblja prema Bosni kroz Kaiće. Na lijevoj nam je strani, kako kaže gospodin Marić ta cesta koja ide prema groblju. Da bi nam ta cesta bila na lijevoj strani mi dakle dolazimo od Modriče, idući od Perića, i nalazimo se negdje pored kuće Jakova Tokića, Bugarije, ili ako hoćete Puškove, jer nam je put prema groblju s lijeve strane, kako kaže gospodin Marić.

Evo krunskog pitanja gospodinu Mariću i još jedne moje sumnje da je on uopće bio među onima koji su se predali. Ptanje glasi: A gdje su se to Garevljani predali ako dolaze iz pravca Modriče, dakle od Perića kuća? Jer put prema groblju nam je na lijevoj strani. I najmanje dijete u Garevcu je znalo da su se Garevljani predali u Donjem polju, na Donjem gazu, koji se nalazio nizvodno od Garevca prema Kladarima a ne ispod Perića ili Andrića kuća, kako proizlazi iz Marićeva opisa.

Neposredno poslije ovog na istoj stranici slijedi totalna neistina da su zarobljenici proveli noć pod vedrim nebom u trokutu iza Vranjkića dućana koji spominje gospodin Marić. Interesantno da gospodin Marić ne spominje da je itko od Garevljana došao vidjeti svoje koje nije vidio danima i nad čijom sudbinom strepi. Moram poslije ovoga reći: Čudni su ti Garevljani. Ponašaju se kao da su u selo došli ovčari s krdom ovaca s Travničkog Vlašića pa ih ne zanimaju, a ne njihovi muževi, sinovi, braća. Nema plača, nema jauka, nema dozivanja, psovki, nema nikog, nego: «noć je tiha, vjetrića niotkud, zvijezde trepere, mjesećina obasjava cijeli kraj i ove hrvatske vojnike...» opisuje ove trenutke gospodin Marić. Prava idila. Bože očuvaj! Mogu samo to reći.

I opet ponovno priča o uslužnosti stražara – vojnika slična onoj na obali Bosne. Marić navodi riječi komandira: «Tko ima potrebu za veliku nuždu, stražari će biti na usluzi...» (znači li to da je uslužnost tolika da će mu brisati stra...?), i gospodin Marić nastavlja «Nakon nepunih sat vremena donesena nam je voda i dvije čaše i tada oni počeše davati žednima vodu.» Bože, gluposti. Čudi me kako gospodin Marić nije «posvjedočio» kako je svakome donesena posebna čaša da ne piju iz iste. U prvi mah pala mi je na pamet i pomisao, kako to da nisu donijeli i mineralne vode kada su tako dobri, ali sam se sjetio da u to vrijeme nije bilo mineralne vode u opticaju. Tko može shvatiti i prihvatiti neka shvati i prihvati, ali ja ne mogu.

Evo sada novog bisera Marićeva svjedočenja. Na stranici 142. gospodin Marić kaže: «Kapetanovo izlaganje (kod Vranjkića dućana u Garevcu - moja primjedba) prekide odjek pucnjave koja je dopirala iz pravca Balegovca. Raspoznaju se odjeci šarca, čuje se i poneka bomba...» Neke relacije u mozgu gospodina Marića su zatajile. Garevac, gdje se gospodin Marić navodno nalazi i sluša pucnjavu, udaljen je od Balegovca zračnom linijom preko deset kilometara. Zar je moguće na toj udaljenosti raspoznati pucnjavu šarca. I to ne samo da čuje gospodin Marić, nego i drug kapetan pa i ostali. Bravo, gospodine Mariću. Ovo je čudo. Pravo čudo. Kao ono na prve Duhove kada su prisutni čuli kako Apostoli govore različitim jezicima. U «gluhoj» Posavini, gdje ne odjekuju brda, sa udaljenosti od preko deset kimometara «raspoznaju se odjeci šarca, čuje se i pokoja bomba...» Kako to da smo kroz te godine svi izgubili sluh pa ne čujemo na tu udaljenost na koju su čuli gospodin Marić i njegovi suvremenici.

Interesantno je i to kako gospodin Marić na nekoliko mjesta zamjećuje nebitne stvari: zujanje kukaca, lahor vjetra, treperenje zvijezda, kao da se nalazi na godišnjem odmoru i nema o čemu drugom razmišljati a ne u trenucima kada se odlučuje o životu i smrti. Tako pred sam ulazak u štalu zamjećuje kako je na stolovima «papir bez ikakvih crta ili linija po sebi» te kako je «kapetan imao lijep rukopis». Šteta što nije zamijetio je li pisao ćirilicom ili latinicom. To bi tek bio pravi podatak za povijest.

Poslije ovoga mislio sam da je gotovo s Marićevim biserima kad evo novog. Gospodin Marić kaže: «...sreća da je štala bila čista». Pa, gospodine Mariću, što vam je u tome čudno. Oni su se vama nadali i u svojoj pažnji koju ste toliko put već istakli, očistili su štalu i prozračili da vam ne smrdi i da se ne osramote. Bože sačuvaj koje budalaštine. Pobjednička vojska čisti štalu da zarobljenicima ne smrdi.

I sada ona krunska, ovdje moram upotrijebiti pravu riječ LAŽ. Na 146. stranici gospodin Marić kaže: «Nije prošlo dugo, kad evo žene počeše dolaziti. Svaka je donijela nešto za jelo, uglavnom, prove i slanine, a bilo je i pita. Jelo su redari dodavali onomu kome je to bilo doneseno pozivajući dotičnoga po imenu i taj se pojavio na malim vratima i tu primio ono što mu je poslano. Donosili su vodu... Vojnici su nam donosili vodu, a puštali su potrebne na klozet.» Razmišljam da li ovo uopće komentirati. Činjenica je zapravo da su sve žene koje su živjele u okolici štale bile otjerane da prevoze opljačkanu robu iz Modriče u Gračanicu, a gospodin Marić govori kako su donosile hranu i vodu, kako su vojnici prozivali zatvorenike i dodavali im na vratima donesenu hranu. Isto tako činjenica je da je svima koji su prolazili pored štale dok su u njoj bili zarobljenici bilo zabranjeno zadržavati se i okretati glavu prema štali. Matan Cvitkušić – Markičin, čija je kuća bila udaljena od štale osamdesetak metara pričao je kako je njegov vrt u ta dva tri dana bio okopan desetak i više puta. Dolazili su i muškarci i žene, uzimali bi motiku i išli u vrt, kobajagi kopati, a ustvari su gledali prema krovu štale hoće li opaziti koga svog.

Marićeva je izjava kako je u štali bilo zatočeno 628 muškaraca. Zamislite sada u dvorištu još najmanje 628, a možda i tisuću žena koje bi donijele hranu i iskoristile priliku da vide sina brata ili muža. Tu bi sigurno bilo i starijih muškaraca i velik broj djece. A kako to da sinoć i cijelu noć nitko od njih nije došao na raskrižje? I ovdje se potvrđuje ona stara narodna da «ljudskoj gluposti nema kraja.» No srećom sam gospodin Marić na istoj stranici, samo jedan redak dalje demantira sam sebe. Kaže: «Toga dana, u četvrtak, 24. svibnja 1945. godine razglasilo se po cijeloj Posavini o uznicima u Burića štali. Mnogi su došli u posjet svojima a kada su čuli da se ne može svojega ni vidjeti ni s njim razgovarati, bili su tužni i žalosni.» U svome petljanju gospodin Marić dalje nastavlja: «Sutradan osvanuo je petak 25. svibnja, jutro je najavljivalo još jedan vruć dan. Moglo je biti oko 8 sati, a već su počele dolaziti žene, majke, sestre, rodice, noseći svaka ponešto hrane. Redari su imali pune ruke posla donoseći nama uznicima donesenu hranu. Donosili su i vodu, a zbog vrućine voda se dosta tražila. Među pristiglim ženama bilo ih je i iz naših brdskih sela. Toliko je već bilo pristiglih žena da je nastala velika gužva te su angažirani novi redari.» Oslobodi Bože! Oslobodi Bože! Ima li tim lažima kraja. Vidi ovo. Gužva. Puno dvorište žena i djece. Vriska galama, dozivanje... Vojnici ih ne razgone nego uvode nove redare. Dođe mi da požalim što nisam bio u štali. Zanima me, gospodine Mariću, koji je razlog da tako zdušno i uporno pokušavate oprati krvave ruke i obraz «Jugoslavenske narodne armije»? «Vreća ercegovačke škije», «voda i dvije čaše», «...tada oni počeše davati žednima vodu» (kao milosrdni Samaritanci) «tri vojnika razgovaraju s našim bojovnicima»,  ljubazan kapetan: «Molim da budete mirni i dobri» «stražari na usluzi za veliku nuždu», «angažirani novi redari», «Zdravo drugovi! Dobro nam došli!»...  Što znači sve ovo, gospodine Mariću?

No evo ponovno kontradikcije. Samo nekoliko redaka dalje gospodin Marić kaže: «Žene su do same noći čekale, ali uzalud, svojega uznika u štali nisu mogle ni čuti ni vidjeti.» Kako to kad je maloprije rekao da je uznik dolazio na vrata da primi donesenu hranu?

E pa, gospodine Mariću, šta je onda istina? Opredijelite se: da li ono o slanini, provi i piti i povećanom broju redara, ili ovo da «su do same noći čekale, ali uzalud svojega uznika u štali nisu mogle ni čuti ni vidjeti»? Moram reći: Ja znanstvena rada dr. sc. Marka Babića.

Da se sada malo poigram brojkama. Ne želim se upuštati u spomenuti broj od ukupno 628 zatočenih koji je čuo gospodin Marić. To je predmet stručne obrade. Želim se malo pozabaviti onim brojem 68 koji su prema Marićevim riječima utovareni prvu noć na kamion. Potrebno je naglasiti da se radi o zarobljenicima. Sigurno su morali imati oružanu pratnju. Na njih 68 trebalo bi biti najmanje pet pratioca. Dakle u kamion je trebalo utrpati 73 odrasle osobe. Prema procjeni na jedan četvorni metar mogu stati maksimalno 4 čovjeka. Koliki je to bio kamion koji je imao tovarni prostor da u njega stanu 72 čovjeka s tim da stražari odnosno pratnja nisu baš bili strpani po četiri na četvorni metar. Svaki od njih trebao je, da može u slučaju potrebe «djelovati», imati barem po jedan četvorni metar. Ali u mašti gospodina Marića to može stati. Tako je bilo i sa drugim kamionom koji je noć kasnije odvezao 67-oricu.

Priželjkujem nešto, premda znam da mi se želja neće ispuniti. Naime žlio bih da netko od znanstvenika pročita knjigu Bosanskoposavski Bleiburg i riječi gospodina Marića koje su donesene u spomenutoj knjizi. Da uzme preda se i proanalizira gospodina Marića. Pa to je nadljudsko biće. On se u isto vrijeme nalazi na dva tri mjesta, ima mogućnost bilokacije, trilokacije. On u isto vrijeme čuje što se razgovara na dvije tri međusobno udaljene lokacije. On nakon šezdeset godina doslovno citira, stavlja u navodnike sve razgovore: i suboraca i partizanskih kapetana i svojih zapovjednika i djevojaka koje su navodno bile na Pašincu i vojnika koji su likvidirali dovezene, jednom riječju sve. I sve to nakon šezdeset godina. On napamet citira, nakon šezdeset godina, podugačko pismo koje je jedan od zarobljenika pisao iz štale svome sinu, a koje je, eto, taj jadnik dao da se čita po štali. Kakav fenomen je taj gospodin Marić. Svašta sam čuo i svugdje me je bilo, ali za ovako ljudsko biće nisam nikada čuo. Zbog toga gospodin Babić, pišući ovu knjigu, nije ni smatrao potrebnim zaviriti, niti je zavirio u bilo koju arhivu: župsku, biskupijsku ili državnu ili pitati bilo koga drugog osim gospodina Marića. Zašto bi, kada je u njemu našao sve. Eto to je znanstveni stil rada gospodina Babića.

Na stranici 162. gospodin Babić stavlja naslov «40 VELIKIH DUKATA MAJKE ANE BURIĆ IZ GAREVCA SPASILO ŽIVOTE PEDESETŠESTORICI ZATOČENIKA».

Ne znam odakle gospodinu dr. sc. Marku Babiću ova informacija. Ana Burić dala je, istina, dukate ali ne četrdeset, nego struku svoje kćeri Đuđe i ne da spasi pedesetšestoricu neimenovanih zatočenika nego njezinog sina Matana. Dukati su otišli a Matan nije pušten. No ovom Matanu će biti još riječi. No možda se ipak u ovo se ne smije sumnjati. Jer to je znanstveni rad jednoga dr. sc.

Ja bih se ponovno vratio gospodinu Mariću. Imam jednu malu dilemu. Ona se sastoji u ovom: Dvadeset četvrtog svibnja odvezeno je, prema kazivanju gospodina Marića 68 zatočenika na stratište. Dan (noć) kasnije, 25. svibnja odvezen je drugi kamion u kojem je bilo 67 zatočenika. I treće noći 72. Ovdje gospodin Marić prekida i nikako više ne nastavlja onaj iscrpni izvještaj o odvoženju ostalih (samo) 421 zarobljenika. Što se, bolan Mariću, dogodi s njima? Reci nam, molimo te!Da nisu možda pušteni? E moj pametni Marko! Prvu noć 68, drugu noć 67., treća 72. Prema tvojoj priči ako su nastavili istim tempom likvidacija iz Burića štale trajala bi devet i nešto dana. A cijela Posavina zna da je likvidacija dovršena za tri noći.

 

No Marko Marić nam donosi i ovu nevjerojatnu varijantu. Na 185. stranici kaže: «Kako su dani prolazili o Burića štali se sve više u povjerenju razgovaralo. Nakon dvadesetak dana poslije tragedije Burića štale susreo sam Vinka Burića u Modriči. Nakon pozdrava i kraćeg razgovora reče: Nije nam pametno ovdje biti skupa, može nas netko od onih vidjeti, pa će nas osumnjičiti, a znaš kako stojimo, nego hajde, zbogom.

Ma čekaj, velim ja njemu, gdje i kada da se nađemo, da se ispripovijedamo?

Svuda je opasno, ma ipak, ako možeš u četvrtak dođi u Odžak, pa možemo tamo, tamo nas manje poznaju. Zbogom!

Zbogom, dodadoh.

I prvog četvrtka odem u Odžak pješice, jer drugog načina nije bilo. I tamo se nađem s Vinkom. Otišli smo u neku zabitnu kavanu i tamo sjeli. Naručili smo kavu, što je gostioničaru bilo malo čudno, mi mladi, a kavu pijemo, pa nam reče:

Aferim ljudi!

Time nam se malo narugao, jer u ono vrijeme mlađi svijet nije pio kavu, niti je pušio.

Odmah na početku našeg razgovora upozorio je Vinko:

Molim te ko brata svoga, koji je, kako znadeš ostao u štali da ovo o čemu ćemo razgovarati nikome ne prenosiš, jer znaš kakva su vremena...»

Evo novog otkrića. Evo laži nad lažima: Dvadeset i nekoliko dana nakon što je gospodin Marić pušten iz štale sastaje se s Vinkom Burićem u Odžaku i on ga moli: «Molim te ko brata svoga, koji je kako znadeš, ostao u štali da ovo o čemu ćemo razgovarati nikome ne prenosiš...» Iz Vinkovih navodnih riječi koje citira gospodin Marić, Vinkov brat još je u štali. Dvadeset i nekoliko dana. Pitam se ima li Marićevim lažima kraja.

Gospodine Mariću! Kako se vi to tako jednostavno nađoste s Vinkom u Odžaku? Pa niste se dogovorili ni o mjestu ni vremenu gdje i kada ćete se susresti, a odjednom se nađoste.

Mislio sam maloprije da je ono laž nad lažima. Nije evo jedne još veće. Na stranici 192. gospodin Marić donosi – citira razgovor Vinka Burića i njegove majke. Majka pita Vinka:

"Znaš li išta o bratu Ivi, jesi li ga vidio ili je otišao u nekom od onih kamiona? Ako je otišao u kamionu, onda je sigurno ubijen kao i ostali...

Tada sam majci sve ispripovijedao kako sam prošao i da ništa ne znam što se dogodilo od petka uvečer, 25. svibnja. Kažem kako me kapetan te večeri iz Štale izveo i zatvorio u neku špajzu te kako me povezanih očiju dovezao našoj kući. Mama je u mene gledala i svaku riječ upijala ko suha zemlja vodu...".

U znanstvenom djelu kakvo je knjiga Bosanskoposavaki Bleiburg mora biti i znanstvene fantastike. Možete li zamisliti: majka ne zna ime sina, brat ne zna bratovo ime.

Majka Ana pita sina Vinka: «Znaš li šta o bratu Ivi?» (stranica 192.) A taj brat (sin) Ivo – Ivčin tu je negdje blizu njih. Trinaest mu je godina (rođen 1932.) Kasnije će se oženiti Kajicom Mate Perića. Sin Vinko odgovara majci Mari da ništa ne zna o bratu Ivi!!!

Da ne bude zabune, u produžetku teksta na istoj stranici Vinko prepričava svoj prvi razgovor s majkom nakon puštanja i kaže:

«...Pa kakva je pogodba bila, mama, upitah ja? Ona sjede i poče kazivati: Moj sine, ja sam s tim kapetanom razgovarala u petak prije podne i molila da vas obojicu braće pusti iz Štale i dat ću mu 40 velikih dukata. Rekla sam kako dukati nisu kod mene, nego, na sigurnom mjestu, ali ja ću dukate donijeti, zavezati u jednu maramu i dati mu ih u četiri oka, tako da nema svjedoka. Dukati su bili kod mene, ali nisam smjela to reći, možda bi došao i oteo ih, a mene možda i ubio. Upitao me kako ti se sinovi zovu? Ja sam rekla Ivo i Vinko Burić.. On uze neki blok i zapisa vaša imena...»

Eto vidite! Majka ne zna ime sina. Brat ne reagira dok mu majka kazuje kako je izdiktirala imena Ivo i Vinko a ne Matan i Vinko. I dvadesetak dana kasnije, Vinko to priča gospodinu Mariću opet zaboravljajući da mu je bratu koji je ostao u štali ime Matan.

Kako bih volio da baba Ana, kako smo je zvali može sada ustati i onim svojim tihim i blagim glasom, kakav je imala reći: Djeco, nemojte lagati, grijota je!

Ovdje sada treba spomenuti o onu tvrdnju kako je majka Ana spasila 56 zatočenika. Pa zar majka Ana ne kaže (ako bismo uzeli da je to doista i rekla: «Moj sine, ja sam s tim kapetanom razgovarala u petak prije podne i molila da vas obojicu pusti iz štale i dat ću mu 40 velikih dukata...» A u knjizi stoji da je majka Ana zaslužna za puštanje pedesetšestorice zatočenika. Znao sam da mala djeca sisaju prst. Ali da jedan osamdesetgodišnjak sisa prst nisam znao. A ovo je moglo biti samo «iz prsta isisano».

Na stranici 161.-163. gospodin Marić opisuje svoj izlazak iz štale. Između ostalog kaže: «...Kada smo se našli na seoskom putu, sastanemo se nas četvorica: Ilija Buljan iz Kužnjače, Marko Milardović iz Donjih Riječana, Jozo Nagić (valjda Nogić) također iz Donjih Riječana i ja. Te se zaputimo kućama. Sretni te istodobno i zbunjeni svim tim događanjima zaputili smo se u suprotnom pravcu, prema Čardaku, što smo primijetili tek nakon kraćeg vremena kada smo došli do jednog Raspela uz Garevcu. Poklonimo se Raspelu i prisjetimo se onih uznika koji ostadoše u smradu Burića štale... (zbog nevažnosti preskačem dio iskaza, moja napomena i nastavljam citirati iskaz gospodina Marića) ...Krenuli smo u pravcu Štale, drugog izbora nije bilo. Prolazimo pokraj štale, nitko nas ne zaustavlja. Stražari su nas vidjeli, nitko nam ništa nije rekao iako su nas čak mogli i prepoznati po našem izgledu i odjeći da smo iz Štale, koju oni čuvaju svojim oružjem. Prolazeći pokraj mjesta užasnih muka pomislili smo na one koji su tamo ostali, koji umjesto svježeg zraka udišu smrad urina i fekalija svojih i svojih supatnika... (ponovno preskačem dio iskaza i nastavljam) ...Smračilo se, vjetar piri i hladi ugrijani zrak, a mi prolazimo kroz Modriču. Narod izašao na ulicu i polako šeće, mi onako odrpani i jadni prolazimo između njih.»

Svaka vam čast, gospodine Mariću! Imali ste zbilja čvrstu petlju. Hrabar ste vi momak! Nema šta. Tek što ste izbjegli smrt vi se vraćate, jer ste krenuli krivim putem, i polako i prkosno šećete ispred nosa stražara koji s oružjem čuvaju mjesto gdje ste do maloprije udisali smrad urina i fekalija. Sada tek vidim koliki sam kukavica. Ja bih, recimo, da sam se našao u vašoj koži, bježao kud me noge nose, što dalje od tog mjesta, preko međa, potoka pa makar i krivim putem. A vi natrag. Ko za inat. Vjerojatno u želji da konačno prošetate modričkim korzom, da usput popijete i kavu ili pojedete sladoled. Šta možemo nismo svi isti.

Da završim ovu «kratku» analizu ovog Babićevog priloga «znanosti i kulturi». Navest ću samo još jedan primjer. Jer, ako bih želio sve rečene i napisane gluposti izanalaizirati trebalo bi napisati cijelu knjigu. Evo tog zadnjeg primjera.

Na stranici 199 pod Naslovom «Svjedočenje o krvavoj obali rijeke Bosne» piše:

«Nakon tragedije uznika Burića štale, pošla su četvorica dječaka iz Pruda, stari od deset do 12 godina, kupati se na Bosnu, a bez znanja majki, jer očeva nisu više imali. Bili su mali da bi shvatili opasnost kamo su išli, da bi stoga mogli i kažnjeni biti. I tako su ta četvorica dječaka naišla na mjesto gdje su žrtve ubijene. Zemljište pokraj rijeke bilo je natopljeno krvlju, koja se na suncu već sasušila, a sjekire, noževi i drugi krvnički alat bio je po toj krvavoj zemlji i svuda uokolo razbacan...»

Pa gospodine Babiću što vam je? Upadate u istu pogrešku kao i gospodin Marić. Tko se mogao kupati u Bosni u svibnju. Dalje, gospodine Babiću – pogledajte da je Prud iz kojega su kako pišete dječaci krenuli na kupanje posve na suprotnoj strani Bosne od Garevca ako to niste znali. Kako su to onda dječaci mogli «naići» na mjesto pogibije. Dalje, Gospodine Babiću – pogledajte kartu koju ste sami stavili na omot knjige pa ćete vidjeti da je Prud od Garevca udaljen najmanje deset kilometara zračne linije. Ovo zbilja nije normalno. 

No nemojte se, dragi čitatelji ništa čuditi. Ovo je ipak sasvim normalno. Autor knjige Bosanskoposavski Bleiburg, kako sam priznaje, nikada nije bio u Garevcu. Čak mu je i sliku za naslovnicu knjige donio gospodin Vlado Spajić – Gavro. Važno je bilo izvući lovu.

O ti okrugli predmete, sjajni,

Klanjam se tebi robo nad robom.

Ništa ti nije ravno na svijetu,

Nebo i zemlja kleče pred tobom.

(Iz himne dolaru, euru, kuni, franku, dinaru...)

Na kraju jedna poslastica. Kao prilog knjizi Bosanskoposavski Bleiburg – žrtve Burića štale u Garevcu, priključen je na 8 stranica formata 22x26 cm. «Popis žrtava II. Svjetskog rata 1941.-1945» - «Dopunjeni popis poginulih u župi Garevac». Na popisu su imena 246 žrtava.

Zašto ovo spominjem? Evo zašto:

Na spomenutom popisu pod bojem 9 upisan je Ikač Pero. U Matici umrlih kao uzrok njegove smrti stoji: TIFUS. Pokopali ga 21. 05. 1945. Bono Tokić i Alojzije Mariće.

Na spomenutom popisu pod brojem 111 upisan je Jagustin Ivo Vrgalov. U Matici umrlih kao uzrok smrti upisano: TIFUS Pokopali ga na garevačkom groblju 19. 02. 1945. Pokopali ga Pero i Ivo Jagustin.

Na spomenutom popisu pod brojem 234 upisan je Zelić Bono Joze. Kao uzrok smrti u Matici umrlih stoji: TIFUS. Pokopali ga 21. 05. 1945. Marko Zelić i Pero Jagustin.

Na spomenutom popisu pod brojem 68 upisan je Vukadin Jakov. U Matici umrlih kao uzrok smrti stoji: PREHLADA. Ukop obavio 25. 04. 1943. Franjo Jurić, župnik.

Na spomenutom popisu pod brojem 104 upisan je Jagustin Ive Matan. U Matici umrlih kao uzrok smrti stoji: ZAPALJENJE MOZGA. Ukop obavio Franjo Jurić 14. 12. 1938!!!

Na spomenutom popisu pod brojem 203 upisan je Šerić Bonika. U Matici umrlih stoji kao uzrok smrti: TIFUS. Ukop obavio 08. 05. 1945. Franjo Jurić, župnik.

Da ne nabrajam dalje, takvih je na spomenutom popisu dvadeset i tri koji su umrli prirodnom smrću a gospodin Babić i klapa vode ih kao poginule žrtve II. Svjetskog rata. Neki od njih kao, Jagustin Ive Matan, koji je zadnji citiran, nisu u ratno vrijeme umrli nego ranije ili kasnije.

Steći će se dojam da sam se okomio na gospodina Marića. Zbilja tako i izgleda iz rečenog. No nije on odgovoran. Djedu Marku (sada osamdesetgodišnjaku) se pričalo a drugi Marko je slušao ne vrednujući priču. Autor knjige je glavni krivac što su o ovako važnom i tragičnom događaju napisane tolike laži. Postoje norme vrednovanja znanstvenog, posebno povijesnog rada: dokumenti i njihova vjerodostojnost, arhivi (razni ako su dostupni), svjedoci i njihova vjerodostojnost i tako dalje. Gospodin Babić ih nije poštovao. Njega je vodilo načelo: Čula, kazala. A već sam rekao zbog čega. Zanima me samo (ovo je zbilja s moje bezobrazno) koliko je djed Marko Marić imao od toga fajde.

 

Anto Burić, svećenik