Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  30. travnja 2017.

 

50. obljetnica smrti nadbiskupa Šarića

16. srpnja 2010.
Na današnjidan prije 50 godina umro je u Madridu u Španjolskoj Vrhbosanski nadbiskup dr. Ivan Evanđelista Šarić

Na današnjidan prije 50 godina umro je u Madridu u Španjolskoj Vrhbosanski nadbiskup dr. Ivan Evanđelista Šarić.

Saric_nadbiskupNasljednik velikog Vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera postao je 2. svibnja 1922. godine Ivan Šarić koje je svjetlo dana ugledao 27. rujna 1871. u vezirskom gradu Travniku. Za svećenika je zaređen 20. srpnja 1894. godine. Papa Pio X. imenovao ga je 27. travnja 1908. godine titularnim biskupom cesat+ropolitanskim (Cesaropolis - danas mjestance Sarli u Makedoniji) i pomoćnim biskupom Stadlerovim koji ga je 27. svibnja 1908. godine u sarajevu zaredio za biskupa.

U prvoj polovici svibnja 1945. nadbiskup Šarić s hrvatskom vladom, vojnicima i civilima, te banjalučkim biskupom Jozom Garićem, napušta Zagreb, uvjeravan da bi njegova prisutnost među izbjeglima mogla biti od veće koristi i uvjeren da će sve to skupa trajati (na)kratko. Nesigurnost i strah, koji je ulijevao boravak u Celovcu (Klagenfurt) i Salzburgu u Austriji, unatoč srdačnog gostoprimstva biskupa dotičnih biskupija, sile Nadbiskupa da potraži sigurnije utočište u Švicarskoj, u Hautc Rive (kod cistercita). Tragična smrt njegova tajnika a pogotovo često administrativno produljivanje boravka u Švicarskoj, ponukalo ga je da prihvati ponudu stalnoga boravka španjolskih vlasti. Ljudi s katoličkom tradicijom i svježim krvavim tragovima vlastite povijesti, srdačno su primili „dostojanstvenoga gosta“. „Sletio“ je u Madrid 27. prosinca 1948. Smješten je bio u svećeničkom domu gdje je ostao do konca svoga života - radeći, trpeći, moleći i čineći pokoru.

Mogao je na koncu, mirne duše, ponoviti riječi pape Grgura VII: „Ljubio sam pravdu a mrzio nepravdu; zato umirem u progonstvu“. Umro je na blagdan Gospe karmelske 16. srpnja 1960. Sahranjen je na centralnom madridskom groblju Nuestra Signora di Almudena. (Vrhbosna 1997. br. 2., str. 129-130)

Njegovi zemni ostaci preneseni su u Domovinu i sahranjeni 26. travnja 1997. u župnoj crkvi sv. Josipa na Marijin Dvoru u Sarajevu.

Ivan Ev. Šarić, drugi vrhbosanski nadbiskup, ostaje nažalost još uvijek „velikan prekriven velom šutnje“ i nepoznavanja.

Teško je donijeti objektivan i kompletan sud o Šaričevoj osobi, o njegovoj crkvenoj i političkoj ulozi, iz razloga što smo vremenski preblizu događaja i osoba s kojima je živio. Drugi problem je pomanjkanje pisanih izvora: neki su uništeni, neki „razgrabljeni", a pristup arhivskoj građi iz njegova vremena je otežan.

Rezultat njegove crkvene „karijere“ i političkog nastojanja (aktivnosti) uglavnom je pozitivan. (Draganović). Bio je jedan od najvećih i najaktivnijih biskupa Hrvata u vremenu u kojem je djelovao.

Prema Ivanu Tomasu on je „Prvi sin Bosne ponosne“. Povijest života nadbiskupa Šarića čini dio narodne, političke i kulturne hrvatske povijesti. Sigurno je da se povijest Bosne i Hercegovine iz prve polovice našega 20. stoljeća ne može pisati bez Šarićeva imena. On ostaje svijetla figura u novijoj povijesti Bosne i Hercegovine.

„Pun zasluga i visoko cijenjen sašao je sa pozornice: velik u poniženju i u patnjama. Nadživjela su ga njegova djela: prije svega njegova crkva sv. Josipa. Njegovo Sveto Pismo i njegove književne inicijative“. (Č. Ćekada).

Redovnice Svećeničkog doma (nekoć Bolnice za svećenike), koje su boravile u kući dok je u njoj živio nadbiskup Ivan Evanđelista Šarić , na slijedeći način izrazile su sjećanje koje o njemu čuvaju:

Sjećamo se čovjeka visoka stasa koji je bio krupan, vedar i blaga izgleda. Njegov nas lik sada podsjeća na sv. Oca Ivana Pavía II.

S mukom je govorio španjolski, ali se savršeno sporazumijevao pomoću lica koje je bilo uvijek nasmijano i zračilo je dobrotom. Bio je jednostavan i ugodan pa su ga svi voljeli a on je prema svima postupao prijateljski.

Bio je Nadbiskup visoka stasa u širokom smislu te riječi.

Često je dolazio u bolničku ljekarnu koja se nalazila u istom dijelu zgrade gdje je bio njegov stan, na broju 101. S tim motivom podržavao je veliko prijateljstvo s redovnicama koje su se u to vrijeme brinule za taj odjel te koje su ga dvorile i njegovale s velikom ljubavlju.

Sve redovnice koje su pripadale zajednici za služenje u Bolnici te svi službenici pohađali su ga često da bi mu razbijali usamljenost. Imajući na umu da je bio izbjeglica kroz dvanaest godina u ovoj kući, smatramo da se nikada nije osjetio sasvim sam nego da je među nama prihvaćen i siguran, a svoju zahvalnost pokazivao je riječima i srcem.

Želimo također spomenuti da je imao dva velika prijatelja: svećenika don Benita Vizcarza (koji je u međuvremenu preminuo) i dra Duška Jelavića, liječnika Hrvata. Njih dvojica više puta su ga pratili radi rješavanja administrativnih pitanja te radi šetanja i upoznavanja grada.

Posljednje godine proveo je u veoma slabom zdravstvenom stanju i trebao je intenzivniju njegu kakvu je u to vrijeme tražilo njegovo zdravlje.

Sve je volio i tako postupao da su drugi njega voljeli. S veoma velikom ljubavlju čuvamo uspomenu na njega. Njegov prolaz kroz naš život ostavio je neizbrisiv trag.

Dana 16. srpnja 1960. prešao je u kuću Očevu oprostivši svojim progoniteljima. LAUS DEO.

(Vrhbosna 1997., br. 2., 132)