Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  23. lipnja 2017.

 

Teško Bogu s nama, kakvi smo

19. srpnja 2010.
(Cjeloviti gore objavljeni tekst tiskan je u sarajevskom tjedniku DANI pod naslovom "Šta je papa s ahmedijom" u rubrici Reagiranja u broju 684 dana 23. 7 2010. s potpisom autora)

Tesko Bogu s nama

Na ulazu u jedan bosanski gradić, lijepim ćiriličnim slovima, na solidnoj podlozi već godinama stoji natpis: „Téško Bogu sa nama, kakvi smo“. Pada mi na pamet ovaj natpis kada ovih dana, po tko zna koji put čitam i slušam jalova naklapanja o tome da li treba, da li je pametno, da li je prikladno, na trgu ispred katedrale Srca Isusova u Sarajevu postaviti kip blagopokojnog pape Ivana Pavla II. koji je 1997. godine pohodio Sarajevo. Ova inicijativa pokrenuta je prije nekoliko godina. Postavljanje kipa od nadležnih vlasti je odobreno. No negdje je zapelo a danas se raspravlja da li je to uopće potrebno i prikladno. Što se tiče Hrvata katolika tu nema dvojbe. Počev od crkvenog hierarhijskog vrha, pa preko svih svećenika sve do zadnjeg vjernika katolika u Bosni i Hercegovini oni su ZA, što je normalno očekivati. Dileme i rasprave pokreću se sa strane muslimana Bošnjaka. Koliko je iz tiska i rasprava očito, glavnu riječ vode oni koji su protiv ili u najmanju ruku „oprezni“ što je u konačnici isto. Pitam se što se u glavama i svijesti muslimana Bošnjaka u Bosni i Hercegovini, posebno u Sarajevu, u kratkom roku, preko noći, promijenilo. Jučer nije bilo tako. Imao sam sreću da sam s novinarskom iskaznicom „Hrvatskoga katoličkog radija Zagreb“ i lista „Radosna vijest“ mogao izbliza pratiti sve oko Buric_Anto_pressdočeka i boravka svetog Oca 12. i 13. travnja 1997. godine. Sjećam se onih vedrih ali i iznimno hladnih dana u Sarajevu. Na jednoj strani hladni sjeverac i pahuljice snijega a na drugoj strani sunce. Pravi rat za dominaciju nad koševskim stadionom gdje će sveti Otac slaviti misu podno Trebevića s kojeg su do jučer tenkovi i minobacači danonoćno sijali smrt po Sarajevu, i moliti za mir u ovom napaćenom gradu i cijeloj Bosni i Hercegvini. Dan uoči dolaska svetog Oca među svim Sarajlijama vladala je euforija pomiješana sa strahom. Čitavo Sarajevo, cijela Bosna i Hercegovina, željno čeka trenutak dolaska dragoga gosta. Svi se raduju susretu. Ne zna se tko više, muslimani ili katolici. Boje se, svi se boje, da se svetom Ocu nešto ne dogodi dok je među njima u njihovom gradu i njihovoj državi. Sarajlije to sebi ne bi mogli oprostiti. Ne bi mogli prežaliti. Svi su na nogama. I policija i vlast. Šahtovi kuda če papa proći su zavareni. Do zadnjeg trenutka strahuju da se ne ponovi ono što se dogodilo početkom mjeseca rujna (08. 09.) 1994. godine kada je bio planiran, ali nažalost i otkazan pohod svetog Oca Sarajevu i Bosni i Hercegovini i završio samo pohodom Zagrebu.

Slijetanje svetog Oca u sarajevsku zračnu luku dočeo sam u press centru u Skenderiji. U jednom trenutku kao munja pronijela se vijest: „Jedan od mostova na putu kojim treba proći sveti Otac prema katerdali je miniran.“ Kako smo saznali, protokol je promijenjen i sveti Otac će doći helikopterom vjerojatno na neki od sarajevskih stadiona. Odmah poslije toga stiže nova vijest: Sveti Otac je odbio ovaj prijedlog riječima: „Idem automobilom kako je i bilo predviđeno. Što bi mi rekli Sarajlije koji me na ulicama čekaju, ako ih iznevjerim?“ Treba li spominjati da je sveti Otac papa od samog početka rata dobro znao da su sarajevski stanovnici preko devedest posto muslimani? No nije ga to smetalo i priječilo ga da uporno kuca na sva vrata kao najveći moralni autoritet svijeta i one, koji  išta znače u svjetskoj politici i mogu nešto učiniti, molio da učine sve što mogu da se „okonča taj bratoubilački rat“. To što su  preko devedest posto srajevskih stanovnika muslimani nije mu smetalo da Sarajevo nazove „gradom mučenikom“, imenom koje je u kršćanskoj, posebno katoličkoj terminologiji rezervirano za one koji nedužni pate. Sve njegove poruke i apeli za prekid rata koje je bezbroj puta uputio i koje su bile vapaj za Sarajevo odnosile su se u prvom redu i uglavnom na muslimane jer su oni najviše patili i stradavali u Sarajevu. Svetog Oca papu Ivana Pavla II nije smetalo što je u Sarajevu više od devedeset posto musilimana da cijelu katoličku Crkvu u nekoliko navrata pozove na molitvu za mir u Bosni i Hercegovini. To što će devedest i nekoliko posto onih koji ga čekaju duž ulica iz zračne luke do katedrale biti muslimani nije ga spriječilo da na kocku stavi vlastiti život i pogine ako treba ali „da ih ne razočara“. Da ne razočara u prvom redu muslimane. A oni koji su taj dan bili u Sarajevu mogli su vidjeti ulice koje su bile prepune – muslimana, koji sada ne žele u svome gradu njegov spomenik.  I kako je odlučio, tako je i bilo. Došao je papamobilom od zračne luke do katedrale. Istu večer sarajevska televizija je pokazala snimke snopića eksploziva pod mostom koje je policija otkrila i brzo demontirala. Dolazak svetog Oca dočekao sam na vrhu stepenica pred katedralom. Mali trg bio je prazan. No okolne ulice, ona prema Marijin Dvoru, suprotna prema Baščaršiji i ona koja od čela katedrale vodi prema Miljacki bile su pune kao šibica. Igla nije imala mjesta. Mislim da nije bilo namjerno, ali se dogodilo, spontano, da su se u ulica prema Marijin Dvoru natiskali Hrvati, videlo se to po nošnjama, u ulici prema Miljacki bila je mješovita publika, dok su u ulici prema Baščaršiji bili samo muslimani Bošnjaci. I kod njih se to vidjelo iz nošnje. Stare nene, majke s malom djecom čak i vojnici u uniformama. Papa je prema protokolu po izlasku iz papamobila trebao krenuti kroz špalir redara prema ulazu u katedralu gdje ga je čekao kardinal Vinko Puljić, biskupi, svećenici i časne sestre. No nije mu prvi put da zbuni redare, sveti Otac je naglo krenuo prema okupljenom mnoštvu i to baš prema onom dijelu gdje su bili samo muslimani, prema ulici koja vodi k Baščaršiji. Došao je do zaštitne ograde i počeo milovati prisutne, rukovati se s njima, tapšati djecu po obraščićima. Među prisutnim muslimanima nastalo je klicanje i euforično veselje. Teškom mukom redari su svetog Oca otrgli od razdraganog mnoštva i usmjerili prema katedrali.

Sutradan kada sam išao prema stadionu Koševo iz mase svijeta netko je povikao: „Velećasni, velećasni!“ Premda nisam znao tko i koga zove okrenuo sam se. Prepoznao sam profesora engleskog jezika gospodina Smaila Avdića koji je u vrijeme rata kao izbjeglica iz Doboja živio u Tešnju. Da zaboravimo pakao okruženja u kojem smo bili skoro godinu dana, i granate koje su stalno padale po Usori i Tešnju zajedno smo mlade poučavali engleski. Nisam ga odmah prepoznao, no ubrzo sam se sjetio o kome se radi. Sav razdragan kao dijete trčeći prema meni i zadihan, vikao je: „Velećasni, jućer sam se rukovao s Papom!“ Bio je, naime, u prvom redu tamo gdje su bili okupljeni muslimani. Na koševskom stadionu među katolicima, ili bolje rečeno s katolicima, bio je velik broj muslimana koji su došli čuti papine riječ ohrabrenja i zajedno s njime moliti za mir u Sarajevu i Bosni i Hercegovini.

Sarajevska televizija se potrudila i uspjela napraviti vrhunski prijenos svega što se ta dva dana zbivalo u Sarajevu što je bilo u vezi dolaska i boravka svetog Oca. Imao sam priliku pratiti izbliza i drugi dolazak svetog Oca u Zagreb i Osijek. No moram i želim reći da je sarajevska televizija imala kvalitetniji program od zagrebačke. Posebno mi je ostala u sjećanju žena komentatorka sarajevske televizije koja je vrhunski stručno, znalačaki komentirala zbivanja. Nisam imao priliku vidjeti je ali me zadivila poznavanjem materije koju je izlagala. Sve o čemu je govorila poznavala je do u detalje tako da je prijenos bio vrhunski.

Evo to je samo mali dio one atmosfere kakva je bila kada je 1997. sveti Otac Ivan Pavao II, prijatelj Sarajeva pohodio Sarajevo.

Ponovit ću moju dilemu i pitanje: Što se to dogodilo u glavama, u svijesti muslimana Bošnjaka posebno Sarajlija da im sada, svega nekoliko godina poslije, smeta kameni kip toga velikog prijatelja Bosne i Hercegovine, prijatelja Sarajeva, prijatelja Sarajlija, prijatelja muslimana Bošnjaka? Zašto ove dileme?

Dani_naslovnaNe uzimajući u obzir drugo rečeno i napisano o tome i na drugim mjestima, ovdje ću izdvojiti riječi uvodničarke sarajevskog tjednika „Dani“ broj 680. od 26. 06. 2010. Belme Bećirbašić koje je i ona sam izdvojila u spomenutom uvodniku. Ona kaže: „Da li mogu iskoristiti svoje građansko pravo i reći da ne vidim nikakav smisao u izgradnji spomenika? Evo: ne vidim. Recimo da je moje poštovanje prema velikom i dobronamjernom Woytili toliko da ne želim da se hodajući najprometnijom ulicom grada sudarim s njim. Recimo da mislim da predviđena lokacija kvari urbanističku estetiku, ništa manje negoli džamijsko izdanje ružnog arhitektonskog rješenja na Ciglanama. Recimo da nije bitno, jer šta da kažem, riskiram drugačije iščitavanje.“

Drugačije iščitavanje? U ovom slučaju nema straha za neko drugačije iščitavanje. Sve je jasno da ne može biti jasnije. Uvodničarka toliko poštuje pokojnog papu, prijatelja Sarajeva da se ne želi „sudariti“ s njegovim kipom kada šeta najprometnijom ulicom Sarajeva. Bože dragi, čudnog poštovanja. To je kao kad bi naš čovjek rekao: Toliko te volim da te ne želim vidjeti. Moram usklikuti kao što nekad davno uskliknu Arhimed: Heureka!! Ovo je zbilja  neka nova kategorija ljubavi i poštovanja za koju nikada do sada nisam čuo premda sam ostario, koju je iznjedrila pleno titulo Belma Bećirbašić, a promoviraju i propagiraju DANI.

Taj isti tjednik na naslovnici istog broja donosi sramotnu fotomontažu pokojnog pape, prijatelja Sarajeva i Sarajlija, koji na glavi nosi ahmediju i u ruci pastirski štap s križem. Muslimani se ljute, s pravom, kada se donose podrugljive slike proroka Muhameda, a u isto vrijeme ruglu izvrgavaju papu koji je za katolike Isusov namjesnik na zemlji.

Da podsjetim Sarajlije, Bošnjake, muslimane, jer su možda, i čini mi se da jesu zaboravili, na sve ono što je pokojni papa Ivan Pavao drugi mislio i rekao o Sarajevu.

Kada je bio spriječen da 08. rujna 1994. godine posjeti Sarajevo, u zagrebačkoj zračnoj luci 10 rujna iste godine, odmah nakon slijetanja i pozdravnoga govora pretsjednika Franje Tuđmana, sveti Otac je rekao: „Gospodine Predsjedniče, gospodo predstavnici Vlade, gospodo predstavnici vjerskih, nekatoličkih zajednica, uzoriti gospodine kardinalu i braćo biskupi, dragi stanovnici Hrvatske. U ovom trenutku, kada po prvi put stupam na hrvatsko tlo i dok ga s ganućem cjelivam, radostan sam što mogu pozdraviti ovu voljenu zemlju i sve njezine stanovnike. Moj pozdrav ipak ide još dalje, prema Bosni i Hercegovini, prema Sarajevu, gradu mučeniku koji sam, kao hodočasnik mira i nade, žarko želio pohoditi. Htio sam donijeti riječ utjehe i solidarnosti tamošnjem napaćenom narodu, sam stati uz njegov bok i ohrabriti ga. Već je prošlo previše vremena otkako rat hara tom zemljom čiji su stanovnici stoljećima bili navikli na odnose međusobne snošljivosti i primjerene suradnje. Pokušavao sam na sve moguće načine da se zaustavi krvavi bratoubilački rat: kucao sam na sva vrata. I moje putovanje, koje je bilo u programu 8. rujna ove godine, imalo je tu istu svrhu. Povjeravam Bogu gorčinu koju je u meni izazvala prisilna odgoda putovanja, te molim Gospodina da prenese u srca svih zaintetresiranih moj bolni poziv na pomirenje i mir.“

Evo tako sveti Otac papa Ivan Pavao II, kojeg današnje Sarajlije ni u obliku kipa čak ni pred njegovom crkvom ne žele vidjeti, „susretati“, prije nego se obratio Hrvatima u zagrebačkoj zračnoj luci, svega nekoliko minuta nakom slijetanja, poručuje Sarajevu, „gradu mučeniku“ i Bosni i Hercegovini „koje je kao hodočasnik mira žarko želio pohoditi“ i „tamošnjem napaćenom narodu stati uz njegov bok i ohrabriti ga“.

Pod večernjom svetom Misom 10. rujna 1994. u zagrebačkoj prvostolnici, obraćajući se svećenicima sveti Otac savjetuje: „Neka iz vaši riječi i iz vašeg ponašanja uvijek zrači jasno uvjerenje da su svi ljudi neovisno o tome kojem narodu ili etničkoj grupi pripadaju, sinovi istog Oca koji je na nebesima.“  Na svečanoj Misi na zagrebačkom hipodromu uz prisustvo nepreglednog mnoštva papa kaže! „Narodi ovih krajeva međusobno su se kroz stoljeća prihvaćali, ostvarivali su mnogovrsne razmjene u području umjetnosti, jezika, pisma, kulturnoga narodnog blaga. Zar nije zajedničko bogatstvo i tradicija vjerska snošljivost, koja se održala kroz gotovo jedno tisućljeće, pa i kroz vrlo tamna razdoblja povijesti? Ne, ne može se vjeri pripisivati fenomen nacionalističkih netrpeljivosti koje haraju ovim krajevima. To vrijedi ne samo za kršćane različitih crkvenih pripadnosti koje Bog danas poziva na posebno zalaganje da se postigne puno zajedništvo, nego i za vjernike drugih vjeroispovijesti, posebno za muslimane, koji su znakovito prisutni na Balkanu.“ U pozdravu vjernicima susjednih zemalja na kraju svete mise na zagrebačkom hipodromu sveti Otac papa, kojeg evo Sarajlije ne žele, poručuje: „Želio bih ponoviti svima koji žive u mučeničkom gradu Sarajevu, da se ne osjećaju napuštenima: s njima sam u molitvi, cijelim svojim srcem, mišlju i željom da odem na taj put čim mi to prilike dopuste.“ Četrnaestog rujna papa je u Vatikanu govorio o svom pohodu Hrvatskoj. U tom govoru između oslog je rekao i ovo: „Sve vas pozivam da mi se pridružite u molitvi Bogu za ljubljenu Zagrebačku Crkvu, za stanovnike Hrvatske, te poglavito za stanovnike Sarajeva i Bosne i Hercegovine koji u mojem srcu imaju posebno mjesto.“ Tako je evo govorio papa Ivan Pavao II kojeg Sarajlije ne žele, prije nego mu je bilo omogućeno da dođe u Sarajevo.

Kada mu se konačno ispunila želja i kada je nogom 12. 04. 1997. godine stupio na tlo Bosne i Hercegovine u srajevskoj zračnoj luci, nakon pozdravnoga govora pretsjednika Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovica sveti Otac kaže:

„Cijenjeni članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine, gospodo predstavnici vlada i međunarodnih organizacija, časna braćo u biskupstvu, draga braćo i sestre.

Moja prva misao u ovom trenutku, u kojem mi je dano zakoračiti na bosanskohercegovačko tlo, leti k Bogu koji je danas uslišao moju dugo gajenu želju da se ostvari ovo hodočašće. Evo me napokon ovdje s vama. Sada vas mogu osobno vidjeti licem u lice i s vama razgovarati, nakon što sam s vama tijekom tužnoga vremena nedavnoga sukoba izdaleka bolno proživljavao vaše patnje.

Želim zagrliti sve stanovnike ove toliko napaćene zemlje, navlastito one koji su prerano izgubili koju dragu osobu, one koji na svome tijelu nose biljege rata i one koji su tijekom ovih dugih godina nasilja bili prisiljeni napustiti svoje domove. Neka svatko od tih ljudi zna da u papinu srcu ima povlašteno mjesto. U mojemu me zalaganju za promicanje mira u ovoj zemlji vodila želja da se osigura poštivanje svakoga čovjeka i njegovih prava, bez obzira na narodnu i vjersku pripadnost, jer su mi na srcu navlastito najsiromašniji i oni koji su u nevolji. Dolazeći u Sarajevo želim prvo s poštovanjem pozdraviti gospodu članove Predsjedništva, kojima zahvaljujem na pozivu koji su mi uputili, na dočeku koji su mi priredili kao na gostoljubivosti koju mi danas očituju. Isodobno svoj pozdrav upućujem trima konstitutivnim narodima Bosne i Hercegovine, Hrvatima, Muslimanima i Srbima. Drago mi je da im, sve od ovoga prvog trenutka svoje nazočnosti u njihovoj zemlji, mogu posvjedočiti svoje veliko poštovanje i iskreno prijateljstvo. Rado koristim priliku koju mi pruža ovaj izravni susret s najvišim predstavnicima Bosne i Hercegovine, da svakoga od njih iz dna srca potaknem da nastave ići putem uspostave mira i izgradnje zemlje i njezinih ustanova. Ne radi se samo o materijalnoj izgradnji. Potrebno je, naime, osigurati navlastito duhovnu obnovu ljudske nutrine u kojoj je razorni bijes rata često puta izlomio i potamnio vrijednosti na kojima počiva svaki civilizirani život. Valja početi upravo odavde, od duhovnih temelja na kojima počiva život čovjeka s čovjekom.

Neka više nikada ne bude rata, neka više nikada ne bude mržnje i nesnošljivosti. To je pouka ovoga stoljeća i ovoga tisućljeća koji su se već približili svojem svršetku. Upravo s tom porukom započinjem ovaj svoj pastirski pohod. Logiku neljudskog nasilja valja zamijeniti logikom mira. Nagon osvete mora ustupiti mjesto osloboditeljskoj snazi opraštanja, koja će okončati zagrižene nacionalizme i zahtjeve što iz njih proizlaze. Potrebno je, kao u mozaiku, da se svakoj osobi i narodu ovih krajeva jamči očuvanje njihova političkoga, naconalnog i vjerskog identiteta. Raznolikost je bogatstvo kada se pretvori u međusobnu nadopunjivost u nastojanju oko služenja miru i u izgradnji uistinu demokratske Bosne i Hercegovine.

Jednako tako, s poštovanjem i prijateljski pozdravljam sve ovdje okupljene diplomatske, međunarodne, civilne i vojne vlasti. Ovim svojim pohodom želim očitovati svoje uistinu veliko poštovanje koje gajim prema vladama i međunarodnim organizacijama, jednako kao i prema vjerskim i humanitarnim organizacijama i pojedincima koji su se proteklih godina trudili da se u ovim krajevima sruši zid nerazumijevanja i neprijateljstva i da ponovno dođu do izražaja vrijednosti uzajamnog poštivanja, kako bi se tako potaknuo dijalog, izgrađujuće dogovaranje mira.

Sarajevska zračna luka, u kojoj se upravo nalazimo, često puta tijekom nedavnog rata bila je i jedina vrata za humanitarnu pomoć ovome gradu. Sada i ja kao „hodočasnik mira i prijateljstva“, prolazim kroz ova vrata nošen željom da svim svojim silama služim miru, pravdi i pomirenju. Trenutak je da tom plemenitom cilju svi ljudi dobre volje posvete svoje najbolje sile. Mir će pobijediti ako svi budu znali raditi u istini i  pravdi, idući istodobno zakonitim očekivanjima stanovnika koji u svojoj složenoj raznolikosti mogu postati znakom za čitavu Europu.

Završavajući ovaj svoj kratki pozdravni govor, ne mogu propustiti priliku a da ne iskažem poštovanje onima koji su izgubili život obavljajući zadatke mira i humanitarne pomoći u okviru međunarodnih, nacionalnih i privatnih organizacija. Njihovoj žrtvi valja zahvaliti da se vrata mira nisu posve zatvorila i da bespomoćnome i napaćenome pučanstvu gotovo nikada nisu uzmanjkala sredstva prijeko potrebna za očuvanje života i čekanje boljih vremena. Sada, kad je mir konačno postignut, zalaganje za njegovo očuvanje postaje također dužnost zahvalnosti prema onima koji su za taj plemeniti cilj položili vlastiti život.

Neka Bog udijeli Bosni i Hercegovini, kao i s vemu pučanstvu Balkana, Europe i svijeta, da nikada ne prestane doba mira u pravdi.“  

U propovijedi na večernjoj sa svećenicima, redovnicama, bogoslovima i sjemeništarcima sveti Otac je između ostalog rekao:

“Došao sam u Sarajevo da bih na ovom napaćenom tlu ponovio poruku apostola Pavla: 'Krist je mir naš!'...'Danas sam došao reći vam: Hrabro naprijed! Ne umarajte se u zalaganju oko promaknuća toliko dugo žuđenog mira. Već sviće Božja zora ovome puku i svjetlo novoga dana već obasjava vaše korake... Poslani ste da, kao služitelji Božje ljubavi, otirete suze tolikih osoba koje oplakuju svoje najmilije koji su ubijeni, da slušate nemoćni krik onih koji su vidjeli pogažena svoja prava i uništeno ono što im je najsvetije...“

U govoru na susretu s najvišim vlastima Bosne i Hercegovine u zemaljskom muzeju u Sarajevu sveti Otac kaže:

„...U Bosni i Hercegovini zajedno žive južnoslavenski narodi, koje ujedinjuje podrijetlo, iako ih povijest dijeli. U ovome se glavnom gradu, na primjer, k nebu dižu katolička katedrala, pravoslavna katedrala, muslimanska džamija i židovska sinagoga. Ta četiri zdanja nisu samo mjesto u kojima oni koji vjeruju u jednoga Boga ispovijedaju svoju vjeru, nego su također i vidljivo upozorenje na vrstu građanskoga društva koje ljudi ovoga područja žele izgrađivati, a to je društvo mira, i čiji članovi priznaju Boga kao Gospodara i Oca sviju. Već sam imao prigodu ustvrditi, i to danas ovdje ponavljam, da se Sarajevo, kao grad-raskrižje napetosti među različitim kulturama, vjerama i narodima, može smatrati gradom koji je znak našega stoljeća.“

U predivnoj i Duhom Svetim nadahnutoj propovijedi za vrijeme Mise na koševskom stadionu svet Otac poručuje: „...Stanovnici Sarajeva i cijele Bosne i Hercegovine, došao sam da vam danas kažem: imate Zagovornika kod Boga. Ime mu je Isus Krist, Pravednik....Sav je svijet neprestano govorio o Sarajevu u povijesnim političkim i vojnim okvirima. I Papa je dizao svoj glas govoreći o toj ratnoj tragediji te mu je ime ovoga grada više puta i u različitim zgodama bilo na usnama, a uvijek u srcu. Već sam više godina žudio sobno doći k vama. Danas se napokon ta moja želja ostvarila. Neka je zato hvala Gospodinu. Riječ kojom vas srdačno pozdravljam jest riječ samoga Krista, koju je poslije uskrsnuća upravio svojim učenicima: Mir vama. Mir vama muževi i žene Sarajeva! Mir vama stanovnici Bosne i Hercegovine. Mir vama, braćo i sestre, ove drage zemlje...Sarajevo, Bosno i Hercegovino, tvoja povijest, tvoje patnje, tvoje iskustvo iz nedavnih ratnih godina, za koje se nadamo da se više nikada neće vratiti, imaju Zagovornika kod Boga: Isusa Krista jedinog Pravednika. U Njemu Zagovornika kod Boga imaju toliki mrtvi, kojih su se grobovi umnožili na ovom tlu; oni koje oplakuju majke, udovice, djeca koja postaše siročad... Okupljeni na slavlje Kristove žrtve, ne presetajemo zahvaljivati tebi, grade tako iskušavani i vama, braćo i sestre, koji prebivate u Bosni i Hercegovini, jer ste svojom žrtvom na neki način uzeli na se težinu ovoga strašnog iskustva kojega je dionik svatko od vas.“ 

Tijekom pohoda Sarajevu sveti Otac se u nadbiskupijskom domu susreo i s predstavnicima Islamske vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini. Evo njegovoga govora prigodom tog susreta:

„Gospodine Reis-ul Ulema, cijenjena gospodo!

Sve vas srdačno pozdravljam i zahvaljujem vam na ovom susretu koji mi je toliko na srcu i koji mi omogućuje da preko vas, gospodine Reis- ul Ulema Mustafa efendijo Ceriću i vaših najbližih suradnika, pozdravim sve muslimane Bosne i Hercegovine.

Kao što vam je poznato, Crkva s poštovanjem gleda na muslimane, koji se, napominje Drugi vatikanski sabor, klanjaju jedinome Bogu, živom i subsistentnom, milosrdnom i svemogućem, stvoritelju neba i zemlje, koji je govorio ljudima (Nostra aetate, br. 3).

Toj vjeri u Boga, koja muslimane približuje vjernicima drugih jednobožačkih vjera, valja dodati i činjenicu da islamska predaja gaji veliko poštovanje prema uspomeni na Isusa, smatrajući ga velikim prorokom, i prema Mariji, njegovoj Djevici Majci.

Neka ta blizina uvijek sve više omogućuje uzajamno sporazumijevanje na ljudskoj i duhovnoj raziji. Neka pomogne u bratskom izgrađujućemu dogovaranju također i među različitim vjerskim zajednicama koje žive u Bosni i Hercegovini.

Bog je jedan jedini i u svojoj pravdi zahtijeva od nas da živimo u skladu s Njegovom svetom voljom, da jedni druge smatramo braćom, da se zalažemo za osiguranje mira na svim razinama u međuljudskim odnosima. Bog je sva ljudska bića postavio da hodočaste putem mira, svatko polazeći od životnih prilika u kojima se nalazi i od kulture kojoj pripada.

Islamska zajednica Bosne i Hercegovine također poznaje taj Božji „naum“, ali istodobno poznaje i svu težinu puta kojim valja ići da bi se spomenuti „naum“ ostvario i danas osjeća posljedice rata koji nikoga nije poštedio patnji i bola.

Kucnuo je trenutak ponovnoga početka iskrenoga bratskog dijaloga prihvaćanjem oproštenja i praštanjem: kucnuo je trenutak svladavanja mržnje i osveta koje još uvijek priječe uspostavu istinskoga mira u Bosni i Hercegovini.

Bog je milosrdan. To je tvrdnja koju svi islamski vjernici poštuju i s kojom se slažu. Upravo jer je Bog milosrdan i jer želi milosrđe, dužnost je svakog pojedinca prihvatiti logiku ljubavi kako bi postigao pravo uzajamno oproštenje.

Bog, dakle, zahtijeva mir, koji je dar njegove dobrote i našim svijestima zapovijeda da ga poštuju. On želi mir između osobe i osobe, između naroda i naroda. To je ono što Bog zapovijeda, jer on sam svakome muškarcu i svakoj ženi očituje svoju ljubav zajedno sa svojim oproštenjem koje spasava.

Iskrena mi je želja da se zajednice islama, koji je religija molitve, uzmognu pridružiti zazivu što ga svi ljudi dobre volje upravljaju svemogućemu Bogu, kako bi, združenim nakanama isprosili djelatni mir što omogućuje življenje i učinkovitu suradnju za opće dobro.

Neka Svemogući zaštiti sve, koji iskreno i u uzajamnome razumijevanju svoje sile nesebičnim zalaganjem i spremnošću pridružuju ostalim ljudima, kako bi ponovno izgrađivali moralne vrijednosti zajedničke svim ljudima koji vjeruju u Boga i ljube Njegovu svetu volju.

Na te dobre ljude, jednako kao i na sve vas ovdje nazočne, zazivam blagoslov svemogućega Boga.“  

 

U gornjem tekstu citirao sam samo govore ili dijelove govora svetog Oca pape Ivana Pavla II. izostavljajući što su drugi rekli, želeći stvoriti mozaičnu sliku ljubavi koju je pokojni papa imao o Bosni i Hercegovini, Sarajevu i muslimanima Bošnjacima. Gospođi ili gospodičnoj Belmi (nek mi ne zamjeri što ne znam kojom bih je od ovih dviju titula oslovio) nitko ne poriče, pa ni ja, njezino „građansko pravo“ da iznosi svoje mišljenje, u ovom slučaju o podizanju spomenika prijatelju Sarajeva, pokojnom papi Ivanu Pavlu II. No trebala je, ako želi pisati o nekoj temi ili događaju informirati se o materijalu koji se odnosi na dotičnu temu ili događaj. Mislim da u ovom slučaju nije to učinila. Ako doista jest, onda nakon svega citiranog i njezinog kategoričnog opredjeljenja PROTIV spomenika, mislim, da u njezinom psiho sklopu nešto škripi. U citiranom uvodniku, pleno titulo Belma govori kako ju neki svrstavaju nekamo, drugi na dugu stranu. Ja to neću učiniti. Neka se sama po svom nahođenju svrsta gdje misli da spada.

Što se tiče mog razmišljanja o podizanju spomenika, ja sam ZA. Ako bude podignut bit će mi drago, kao svećeniku ali više kao čovjeku koji pokušava cijeniti ono što je u svakom čovjeku lijepo. Ako ne bude, neće me posebno začuditi  i neću zbog toga plakati. Taj spomenik velikom papi, i velikom prijatelju Sarajeva neće koristiti ništa. Ako bude podignut on će biti samo znak našega „čojstva“ kako bi rekli Crnogorci.

Tjedniku „DANI“ „čestitam“ na podpirivanju međuvjerske (međureligijske) mržnje stavljajući ahmediju na glavu pokojnog pape, prijatelja Sarajeva, kojeg su Sarajlije oduševljeno dočekale, ne tako davne 1997. godine i kojemu su na sprovodu tisuće klicale: Santo subito! Evo za neke je svetac a za „DANE“ predmet sprdnje. Katolicima je papa ipak NETKO  i NEŠTO. Što je on katolicima spomenuo sam gore u tekstu.  Zna se čijoj glavi dolikuje ahmedija, čijoj mitra a  čijoj šapka. Izgleda da  nismo naučili lekciju nedavno minulog rata koji je Sarajevu i Bosni i Hercegovini donio toliko suza, mnoge zavio u crno, a protiv kojeg se pokojni papa toliko borio. Nisam se odmah osvrtao na pisanje i sramotnu sliku u „DANIMA“ nadajući se da će shvatiti da su pogriješili. To se nije dogodilo. Čudim se, između ostalih, da nije reagirao ni gospodin Ivan Lovrenović, koji prema impresumu „DANA“ sjedi u redakcijskom kolegiju. Ili je tu možda samo kao ikona s imenom Ivan. Zlu ne trebalo. Ili je možda i reagirao, al' se ne pika. Ne znam.  

Na kraju vratit ću se onom natpisu na ulazu u jednu bosansku čaršiju: „Téško Bogu sa nama, kakvi smo“. Ovom natpisu nije mjesto tu gdje sada stoji. On zaslužuje da bude na svim graničnim prijelazima na ulazu u Bosnu i Hercegovinu napisan i ćirilicom i latinicom. Tamo, na graničnim prijelazima  mu je mjesto. Neka ljudi znaju kamo ulaze i s kim imaju posla.

 

Anto BURIĆ, svećenik