Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  23. ožujka 2017.

 

Fićo izgubio auspuh

9. listopada 2010.
Piše: Anto Burić, svećenik
 

Bilo je to davno. Jako davno. Al' sjećanja su kao od jučer. Nakon podjele dotadašnje hrvatske katoličke misije, gdje sam došao djelovati u jednom velikom gradu, na tri misije trebalo je negdje useliti i živjeti. Nikoga poznatog kome bih se obratio nisam imao. Naš bi narod rekao: „Nisam imao svoga ni kučeta ni mačeta.“ Ostao mi je samo Marko Mravak, vijećnik pri hrvatskoj katoličkoj misiji kao jedina i posljednja nada. Kuću je imao u području koje je meni dodijeljeno. To je značilo da će Marko ubuduće i kod mene obnašati dužnost vijećnika. Mislio sam, ako tu ne upali vraćam se kući odakle sam prije nekoliko mjeseci došao. Da bih najkraćim putem stigao do cilja otišao sam kući Markovoj i onako snužden i tužan, čim smo se pozdravili, reko sam: „Marko, ja idem natrag kući u Domovinu!“ Začudio se. Nije mu bilo jasno zbog čega tako nagla odluka. Pita me: „A zašto?“ Rekao sam: „Dosadašnja jedna misija je podijeljena između nas trojice svećenika i svaki od nas treba stanovati u području koje mu je dodijeljeno. Meni su dodijeljna zapadna područja grada, ali nemam gdje stanovati.“ „Je li samo to razlog, velečasni,“ upitao je. „Da“, rekao sam. „Onda je problem riješen, vi ostajete tu“ rekao je Marko.“ „Imam još jednu kuću osim ove u kojoj živim sa svojom obitelji koju su ovih dana napustili stanari. Nema namještaja, ali u roku dan-dva kupit ćemo. Telefon je isključen, ali ćemo danas već nazvati poštu i oni će ga već sutra priključiti.“ Kako je rekao tako je i napravio. Ja sam već sutradan bio na novoj lokaciji. Spavao sam na „svome“ jastuku.

Marko je bio čovjek kojeg bi bilo teško svrstati u neku kategoriju. I po naravi i po izgledu bio je nekako drugačijiod ostalih. Nije imao više od pedeset kilograma ali je imao strašno jaku volju i bio je pun životne energije. Kada je hodao prije bi se reklo da trči.

Doselio je s roditeljima odmah poslije Drugoga svjetskog rata u Istočnu Slavoniju u blizinu jednoga gradića. Došao je tamo negdje ispod „Katine stijene“ u Bosni gdje su ranije vjekovima živjeli. U onom valu iseljenja Hrvata iz Jugoslavije oko 1965. napustio je Slavoniju i otišao „preko bare“ sa suprugom Mandom, puno djece i polupraznim koferima. U obitelji sa svojom suprugom rodio je petero djece. Tri kćerke i dava sina. Samo mu je jedna kćerka udana. Ostali su bili njemu „na grbači“. Marko je volio Crkvu ali je volio i pivsku bocu. Ne zna se koju više. I za jednu i za drugu dao bi svoje krvi ako treba. Imao je malo isturene grudi i uzdignutu glavu. Kadgod bih ga opazio pao mi je na pamet mali 'oroz džudžo iz nanine avlije. Kada sam uselio u Markovu kuću upitao sam ga kolika će biti renta. „Lako ćemo za to, velečasni“ rekao je. I tako sam evo ostao tu sljedećih pet i pol godina.

U nekoliko navrata pokušao sam s Markom dogovoriti visinu rente. Uvijek bi rekao: „Lako ćemo, velečasni!“ Bilo mi je neugodno. Znao sam  da samo o njegovoj zaradi carpentera (tesara) ovisi cijela obitelj. Mogao je svakog tjedna „uknjižiti“ pedeset dolara rente koje bi mu rado dao, kao u lemuzinu, ali on nije htio. To naše pogađanje trajalo je tjednima, mjesecima. Na moje pitanje uvijek je odgovarao: „Lako ćemo za to, velečasni!“ Pomišljao sam da to riješim preko njegove supruge, ali sam odustao. Bojao sam se da ne napravim „belaj“ u kuću.

Marko nikada nije pričao o svojima u Domovini. Nikada nisam od njega saznao koga tamo ima i kontaktira li s njima. Kada bih počeo razgovor o tome, vješto je skrenuo temu na nešto drugo. Vidjelo se da o tome jednostavno ne želi razgovarati. Od njegove supruge saznao sam da ima živu mamu i dvije setre „tamo negdje“. Radi mira u kući nije mi htjela dati njihovu adresu. Što se više približavao dan mog odlaska na godišnji odmor sve sam češće Marka pitao o njegovima u Domovini. Na koncu mi je i  on priznao da „tamo“ ima mamu i dvije sestre. Molio sam ga da mi dade njihovu adresu. Uvijek se nekako izvukao: da ne zna na pamet, da je negdje zaturio, da će mi dati drugom zgodom... Na dan mog odlaska na odmor ispratio me je na aerodrom. Kada sam ga na aerodromu zamolio da mi dade adresu rekao je da je zaboravio ponijeti. No ja sam adresu njegove setre koja je živjela u gradu imao već u džepu. Nakana mi je bila posjetiti Markovu mamu i s njom riješiti pitanje rente, kad već Marko neće.

U taj gradić stigao sam negdje koncem lipnja ili početkom srpnja. Lako sm pronašao kuću Markove sestre. Zatekao sam je s malom unukom pri običnim kućnim poslovima. Kada sam se predstavio rekao sam da želim posjetiti njihovu mamu i dovesti je u grad do telefona da razgovara sa sinom Markom. Gledala me je pomalo čudno, ali je pristala. Možda je i ona sama priželjkivala da se tako nešto već jednom dogodi. Upozorila me je da je put do njezine mame vrlo loš, zapravo nikakav. To je put kojim traktori idu u polja. No ni taj, takav put ne ide do same mamine kuće, rekla je. Trebat će ići i pješke. Bio sam uporan. Moram doći do bake Luce i odvesti je do telefona da razgovara sa sinom. Markova sestra uzela je unučicu i krenuli smo, prvo asvaltnim putem a zatim spomenutim traktorskim. Rupe, blato, međe... No fićo sve to majstorski  svladava. U jednom trenutku Markova sestra mi kaže: „Ovdje lijevo, dolje, je mamina kuća.“ A lijevo su kukuruzi, već prilično visoki. Izišli smo i pogledali. Pedesetak metara kroz kukuruze a onda nepokošena livada poprilično strma i na dnu livade mala seoska kućica. Sama, bez ikakvih drugih zgrada. Puta do nje niotkud. Samo jednostopica kojim kćerka s vremena na vrijeme dolazi kod mame. Kako se spustiti do kuće? Jedino kroz kukuruze i strmom livadom. Markovoj sestri sam preporučio da dolje dođe pješke. Ja ću fićom, pa što Bog da. Ako nedjge nizbrdo svratam da barem ne nosim njih na duši. Pogazio sam redak kukuruza a jadni fićo je ostao bez auspuha. No došao sam do cilja. Babu Lucu sam zatekao kako u koritu na rifljači nešto pere. Pored nje kanta s vodom i oko nje samo nekoliko kokoša. Na rubu neograđenog dvorišta razapet srg i na njemu nekoliko krpa. Nigdje u blizini kuće. Baki nisam, izgleda, bio posebno interesantan premda je to prvi puta u povijesti da je ovdje došao auto. Pa makar to bio i obični polovni fićo. Kada sam izišao iz auta pozdravio sam je sa „dobar dan, bako!“ Odzdravila je kulturno i nastavila svoj posao trljanja na rifljači. „Bako, jesi li platila porez“ upitao sam. „Jesam“ odgovorila je kratko i odrješito. „Dajte mi potvrdu“ rekao sam. „Nemam, odnijela je 'ćer sa sobom u grad“ rekla je. „Ja ću, bako, čekat' dok se ona ne vrati“ kažem. „Čekaj, ako ti se čeka“ rekla je baka Luca i nastavila svoj započeti posao. Uto je stigla i kćerka koju sam ostavio gore na vrhu livade. „Mama, što se ne spremaš“ rekla joj je. „Kud ću se spremat'?“ „Pa zar ti velečasni nije rekao“ upitala je. Tada se baka Luca okrene k meni dobro me odmjerila od glave do pete i pomalo ljujtito kaže: „Kakav velečasni? Da je on pravi velečasni pozdravio bi me sa „faljen Isus“, a ne „dobar dan.“ Tada, da baku Lucu udobrovoljim, umiljatim glasom kažem: „Bako Luco, ja sam svećenik. Dolazim iz daleka i donosim ti pozdrave od tvoga sina Marka.“ „Kakav sin“ ljutito će baka. „Da je on pravi sin ne bi ček'o dvan'est godina da se javi.“

Dugo je trajalo uvjeravanje dok je baka Luce pristala poći samnom. Možda je nekada o tome u podsvijesti i sanjala, no pomirila se s tim da će to ostati samo san. I evo konačno baka Luca i ja u fići preko livade uzbrdo, a kćer će do na vrh livade ponovno pješke, iz istog razloga kao i kada sam išao dolje. Pitam baku: „Bako Luco, kad ćeš kod svoga sina Marka?“ „E velečasni. Ja već godinama nisam izišla iz one rupe u kojoj živim a da idem tako daleko. Nema od tog ništa. Znam da se nikada više nećemo vidjeti. Nisam to ni slutila kada smo se posljednji put vidjeli.“ „Čuj bako,“ kažem joj. „Ti moraš otići kod svoga sina. Ako se slučajno dogodi da ja ponovno dođem u Domovinu a ti nisi bila, ti ćeš bježati predamnom i pitati kuda se tamo ide,“ šalim se. Na vrhu livade svi smo na okupu. Ponovno ćemo kroz kukuruze pa traktorskim putem do asvalta i u grad do pošte.

Na šalteru pošte diktiram broj telefona Marka Mravka i tražim telefonski razgovor na njegov račun. Govorim svoje ime i prezime da znaju tko zove. Čujem – prihvaćaju poziv. Kada sam uzeo slušalicu javio se Markov sin. Pitam da li mu je tata kod kuće. Ovdje je poslijepodne a tamo je negdje oko ponoći. Čujem „preko žice“ da je uključen televizor. Javlja se Marko. Pitam ga da li zna zbog čega ga zovem. Kaže mi: „Vjerojatno vas zanima što ovdje ima novoga.“ „Ne, Marko! Doveo sam ti mamu na telefon,“  kažem. Nije odgovorio ništa. Dozivam ga ali se ne javlja. Kao da je nekamo nestao. Veza vidim nije „pukla“ jer još uvijek čujem televizor. „Halo, Marko! Halo, Marko!“ Nakon pola minute čujem kako Marko plače i šmrca. „Marko, evo ti mama!“ Pozvao sam baku Lucu. Brani se. „Ne znam ja to, velečasni. Nikada nisam razgovarala telefonom. Ne znam ja to!“ „Bako, skini maramu s uha, prisloni ovo na uho i čut češ svoga sina Marka,“ zapovijedam. Pristala je. „Marko, sine, kako si?“ Plače. Šuti nekoliko trenutaka i rukom briše suze. „Marko, sine, kako si. Kako djeca? Kako sna' Manda?“ Sjeo sam i čekam kraj razgovora. Morao sam čekati skoro sat vremena. Trebalo je puno toga reći, puno pitati. Jer prošlo je dvanaest godina kako se sin i majka nisu čuli ni vidjeli. Poslije razgovora baku Lucu sam odvezao kod kćeri u grad na konak. Dok smo se vozili nitko nije govorio ništa. Svi smo u mislima prebirali nešto. Vjerojatno svi isto. Kako je moguće da prođe dvanaest godina da se sin ne javi majci?

Kada sam se vratio s godišnjeg odmora Marko me sa čitavom obitelji dočekao na aerodromu. Bio je sav sretan i veseo. Drugi, drugačiji čovjek od onoga koji me je prije nešto više od mjesec dana ispratio na aerodrom. S aerodroma sam otišao u njegovu kuću. Kada smo sjeli rekao sam: „Marko, običaj je u ovakvim prilikama, kada se netko vrati s dalekog puta da donese neki poklon, neku uspomenu. I ja sam tebi nešto donio. Nikada ne bi pogodio što je to. Evo donio sam ti jednu audio traku na kojoj sam diktafonom snimio moj susret sa tvojom sestrom i sa tvojom mamom, bakom Lucom.“ Skočio je sa stolice od radosti. Obradovao se. No još su se više obradovali unuci. Odmah su stavili traku u kasetofon i začuo sam riječi: „Bako, jesi li platila porez?“ Svi su ustali i primakli se kasetofonu da bolje čuju. Ostao sam sam na kauču. Promatram ih. Promatram Marka. On plače.

Kada su ponovno sjeli rekao sam: „Marko, moraš dovesti mamu ovdje. Makar na nekoliko mjeseci. Neka vidi kako lijepo živiš. Neka vidi svoju unučad za koje nije znala ni da postoje. Nek se susretne s rođacima, kumovima i prijateljima s kojima se nije vidjela otkad ste ono ispod Katine stijene otišli po bijelom svijetu.“ Šutio je. Nije govorio ništa. Gledao je negdje daleko. Možda je u mislima vidio malog Marka i njegovu mamu Lucu tamo negdje kod Katine stijene.

Od tada nije prošla ni jedna nedjelja da Marka nisam upitao: „Kada će ti doći mama?“ „Doći će, velečasni“ odgovarao je.

Jedne nedjelje, a nedjeljom smo se samo i viđali, Marko dolazi malo ranije i ravno k meni: „Velečasni, u četvrtak mi dolazi mama!“ „Bravo Marko! Svaka ti čast. No moram ti reći da ću s aerodroma ja voziti mamu“ rekao sam. „Ti ćeš voziti moju mamu a u mene dva auta u kući“ kaže Marko. „Ja ću voziti mamu,“ bio sam uporan. „Da nije bilo onoga mog posjeta baki Luci ona nikada ne bi došla“ rekao sam. Rastali smo se ne dogovorivši se.

U četvrtak navečer svi smo bili na aerodromu. Bilo nas je mnogo. Vijest da dolazi baka Luca svome sinu Marku pokrenula je i dovela na aerodrom sve koji su nekada živjeli u selima oko Katine stijene. Na semaforu piše da je avion koji dovozi baku Lucu sretno sletio. S povišenog mjesta vidim prve putnike koji kreću prema policijskoj i carinskoj kontroli. Silazim i molim policajca da me propusti unutra. Kažem mu da dolazi jedna starica koja nema nikoga poznatog sa sobom, koja ne zna jezik, koja nema ništa posebno u prtljagi (osim možda litar rakije i suhi sir) mislim u sebi. Policajac me pregleda detektorom da nisam kakav terorist i propušta me. Baka stala u red i čeka. Kad sam je potapšao po ramenu malo se prestrašila i okrenula se. Gleda me nekako čudno. „Bako poznaješ li me?“ „Ne, sinko!“ „Sjećaš li se, bako, kad smo se vozili od tvoje kuće u poštu i kada sam ti rekao da ćeš, ako ne dođeš sinu, bježati predamnom i pitati kako se tamo ide?“ „Velečasniiii!“ „Da, bako, sad sam velečasni. A onda si rekla: kakav je to velečasni kad me pozdravlja sa dobar dan“ našalio sam se. Nakon rutinske kontrole krenuli smo prema jednom od tri izlaza gdje je čekao Marko i cijela dinastija Mravak. Kad su se automatska vrata otvorila Marko je preskočio zaštitnu ogradu, ušao u zabranjenu zonu i potrčao majci u zagrljaj. Nakon dvanaest godina majka i sin ponovno zajedno. Zagrljeni, šute. Pustili su da dva srca reknu svoje. Dugo. Dugo. Tek nakon toga došli su na red ostali. Ipak sam prepustio da baku Lucu vozi njezin sin Marko. Nisam imao srca usktariti mu to veselje. Bilo je malih problema da baka Luca stavi remen, ali je i to uspješno riješeno.

Baka Luca je kod sina provela nekoliko mjeseci. Kroz to vrijeme susrela je više doktora nego cijeloga svog života. Bockali su joj vene, vadili krv, propisivali „praške“, mjerili tlak i ne znam što sve još. Dobila je i nove novcate zube. Baka se vratila u Domovinu i već je umrla. Sin Marko došao joj je na sprovod. Na njezin kovčeg spustio je šaku zemlje.