Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  24. listopada 2017.

 

120 godina u službi najmanjih

25. listopada 2010.
24. listopada 1890. prvi Vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler utemeljio je družbu sestara "Služavki Maloga Isusa".

120_SSMIPrije 120 godina, tj. 24. listopada 1890. utemeljio je prvi Vrhbosanski nadbiskup dr. JOSIP STADLER Družbu  sestara „SLUŽAVKI MALOGA ISUSA“ čije je osnovno raspoloženje ljubav prema Bogu, a po njoj služiti nejakoj i zapuštenoj siročadi. U njima sestre gledaju Maloga Isusa koji je na poseban način postao malen i trpio (Usp. Konstitucije Družbe sestara Služavki Maloga Isusa, Zagreb 1976., čl. 1. i 2.). Na jednom sirotištu kojega je podigao nadbiskup Stadler u Sarajevu dao  je napisati rijeci Psalma: „Otac moj i majka moja ostaviše me, a Gospod me uze k sebi“ (Ps 27,10). Ove su se riječi uistinu obistinile na njemu jer je za rana ostao bez roditelja, te je mnogima nastojao u životu zamijeniti i oca i majku. On se već od prvoga dana kao Vrhbosanski nadbiskup osobitom ljubavlju isticao prema siromasima i zapuštenima. Na njegova su vrata neprestano dolazili siromasi moliti za pomoć i nikada nikoga nije odbio. Tako bi znao podijeliti cijelo mjesečno primanje siromašnima, a kada im ne bi imao sto pružiti pozajmio bi od tajnika. Zimi bi dao načiniti baraku gdje bi se dijelila hrana sarajevskim siromasima. Dolazili su siromasi svih vjera, a sam bi Stadler znao doći među njih, očinski s njima razgovarati,, pa im je znao i sam dijeliti hranu. Svi su oni imali mjesta u srcu Velikog Stadlera.

Ubrzo je uvidio Stadler po svome dolasku u Sarajevo da u njemu živi mnogo sirotinje, a naročito ostavljene i zapuštene djece. Odlučio je nešto poduzeti kako bi ublažio njihovu bijedu i ostavljenost. Sam Stadler piše: „Čim se blagoslovila stolna Crkva Presvetog Srca Isusova u Sarajevu 1889. počelo se o tome misliti kako bi se pobrinulo za bosansku žensku sirotinjsku djecu i kako bi se osnovao u tu svrhu zavod. Proslo i devet mjeseci i nije se moglo ništa učiniti... Devet dana prije sv.Ane mjeseca srpnja 1890. počeše dva svećenika u Sarajevu devetnicu u čast sv.Ane s namjerom da se pomogne neka bi se na dug dobilo 6 hiljada forinti da se uzmogne zasnovati i otvoriti zavod za uboge ženske.

"Međutim pisalo se u Brno na Cyrilo-Metodejsku založnu neka bi se pozajmilo 6 hiljada forinti. I gle na sam dan Sv.Ane 1890. stiže brzojav: 'Jest, primit ćete dne 6. kolovoza' (Raus). To bijaše početak kako nadbiskupske ubožnice tako i družbe „Služavki Maloga Isusa“ u Sarajevu. Potražili su onda kakovu gotovu kuću i kupili je za 6 hiljada forinti. Za nekoliko dana počelo  se s preuređivanjem kuće, tako da se već 24. listopada iste 1890. moglo primiti desetak djece i svečano otvoriti taj mali zavod“ (Povijest kuće matice, str. 15).

Toliko sam Stadler o počecima Družbe „Služavki Maloga Isusa“ u Sarajevu.

Dan 24. listopad, blagdan sv.Rafaela Arkanđela smatra se danom utemeljenja Družbe  sestara „Služavki Maloga Isusa“.

Ubrzo je nakon toga poslao nadbiskup Stadler obavijest svim župnicima s molbom: „Javite svojim župljanima da se u gradu Sarajevu otvara zavod za sirote, pa ako ima koja djevojka volju da bi  svoj  život drage volje žrtvovala za nevoljne neka se prijavi na Ordinarijat u Sarajevo“ (Naš Utemeljitelj čovjek vjere i štovatelj Bezgrešne, igrokaz, str. 15).

Na Stadlerovu molbu prve su se javile djevojke iz Slovenije, koje su postale i prve redovnice novoutemeljene Družbe sestara, a to su s.Marta (Elizabeta) Golec i s.Franciska Vrglec. U ljeto 1891. došao je u Sarajevo superior milosrdnica iz Zagreba Fidelis Hoepperger, a s njime i kanonik Flego iz Trsta. Od kanonika Flege saznao je Stadler da u Trstu veoma uspješno djeluje oko zbrinjavanja starica i zapuštene djece gospođa Ivanka Sormann. U to vrijeme imala je u svom sirotištu 127 djece. Ubrzo poslije toga Stadler ju je zamolio da dopusti nekoliko svojih djevojaka, koje su već radile u njezinom zavodu, da dođu u Sarajevo. I Ivanka Sormann dovede iste godine nekoliko djevojaka u Sarajevo. Slijedeće godine ponovno je došla gospođa Sormann u Sarajevo pohoditi svoje članice. Tom zgodom je savjetovala da uz siromašne prime i siromašnu i ostavljenu žensku djecu. No u Mjedenici ulici, gdje su stanovali nije bilo mjesta za djecu. Uz ovu kuću nalazila se još jedna na prodaju za 2 tisuće forinti. I uistinu nešto kasnije uzajmili su određenu sumu novca i kupili i tu kuću, a uoči treće uskrsne nedjelje primljeno je prvo žensko dijete.

Godina 1893. «bila je veoma važna za nadbiskupsko sirotište jer je te godine 7 sestara položilo prve sv. Zavjete. Prve sv. Zavjete položila je 6. siječnja s. Marta Golec, mjesec dana kasnije s.Franciska Vrglec, te 19. lipnja iste godine grupa od 5 sestara koje su došle iz sirotista Ivanke Sormann. Do godine 1900. bilo je već u Družbi 17 zavjetovanih sestara.

Sestre su polagale zavjete u tamnim civilnim odijelima s pelerinom i bez šlajera. Stadler je želio da sestre ostanu uvijek u takovim odijelima samo da bi sto lakše imale pristupa siromasima po gradu. No ubrzo je uvidio da to nije nimalo praktično, pa im se odredilo redovničko odijelo kakvo sada nose (neznatna promjena uslijedila je 1969), a prvi puta su ga obukle na svetkovinu Presvetog Srca Isusova 1895. (Usp. Tumač ustanova i običaji Družbe Služavki Maloga Isusa Sarajevo 1937., str. 7).

Godine 1899. otvoren je novicijat, a sestre koje su zavjetovane od 1893. do 1896. zavjetovane su bez novicijata. Za prvu učiteljicu novakinja postavljena je s. Izidora Tresić-Pavičić.

Sam nadbiskup Stadler je dao Družbi ime "Družba Maloga Isusa". Pravila je sastavio prema propisima sv.Crkve na latinskom jeziku o. Arndt, isusovac i tadašnji referent rimske Kongregacije za redovničke poslove. U latinskom jeziku Družba nosi naslov "Ancillarum Pueruli Jesu" - "Družba Služavki Djeteta Isusa". No, Stadler je uvijek govorio "Družba Služavki Maloga Isusa", te ju je pod tim imenom dao unositi u javne dokumente.

Prvu potvrdu Družbe od strane sv. Stolice dobio je nadbiskup Stadler od Kongregacije za sirenje vjere 2. ožujka 1906., a Pravila su bila dozvoljena na 5 godina. Nakon dobivanja potvrde Pravila trebalo je Družbu urediti kanonski, a najprije sazvati generalnu skupštinu za izbor Generalnog Kapitula Družbe. No za izbor generalne poglavarice trebalo je da sestra ima vječne zavjete prema Pravilima. Stoga je god. 1907. položilo po prvi puta sedam sestara vječne zavjete. I 25. ožujka bio je dan izbora prve general ne uprave Družbe. Za prvu generalnu poglavaricu Družbe izabrana je  s.Izidora Tresić-Pavičić. S. Izidora rođena je 1883. u Vrbanju na otoku Hvaru, a u Družbu je stupila 1899. Upravljala je Družbom od 1907. do 1913. Iste godine, uoči izbora za drugu generalnu upravu Družbe otišla je beneditkinkama na Rab, ali nakon nekoliko mjeseci molila je nadbiskupa Stadlera da ju ponovno primi u Družbu „Služavki Maloga Isusa“. Tri godine je ostala u Družbi, a onda je ponovno 24. svibnja 1916. otišla benediktinkama.

Godina 1912. je veoma značajna za povijest Družbe jer je sv. Stolica te godine konačno odobrila Družbu i potvrdila njezina Pravila. Tim je Družba u potpunosti počela živjeti i izvršavati sto je navedeno u Pravilima: sudjelovati u životu Crkve brigom za Isusovu najmanju bracu nejaku siročad, zapuštenu djecu, iznemogle i za pustene starce i bolesnike. Da bi nasljedovale ljubav i poniznost Isusa Krista sestre se u čistoći, siromaštvu i poslušnosti oslobađaju sebeljublja, tašte slave i zemaljskih dobara (Usp. Konstitucije  Družbe sestara Služavki Malo ga Isusa, Zagreb 1976., čl. 1. i 2.).

Stadler_sestre

Po osnutku Družba se iz godine u godinu neprestano povećavala i rasla, proširivši se ubrzo izvan granica Bosne gdje je započela svoje apostolsko poslanje. Iz Mjedenice ulice, gdje se nalazila prva sestarska kuća, sestre su se 1898 preselile u novu kuću „Betlehem“ na Bjelavama koja je ujedno postala i kuća Matica. Godinu dana kasnije otvoren je zavod „Egipat“ namijenjen prvenstveno uzdržavanju napuštene muške djece. Potom je ubrzo kupljeno zemljište i starija kuća na Mladicama kraj Sarajeva koje će poslužiti kao ekonomija za kuću Maticu.

Godine 1904. sestre dolaze u Perast, a iduće godine preuzimaju mušku i žensku ubožnicu u Splitu. Godine 1908. sestre dolaze u Čardak u Bosansku Posavinu gdje će Stadler 1915 sagraditi samostan sa školom i crkvom posvećenoj Žalosnoj Gospi. Prije svršetka Prvog svjetskog rata sestre dolaze i u Zagreb.

Godine 1918. umro je Utemeljitelj Stadler, nakon bogatog apostolskog djelovanja u službi Bogu i bližnjemu, na glasu svetosti, a mlada Družba je tada brojila146 članica.

Drugim svjetskim ratom sestre su izgubile kuću Maticu i sve filijalne kuće u Bosni, te u novim prilikama u kojima se nađoše nakon ratnog pustošenja, morale su se prilagoditi novim prilikama života, i djelovanja. Matična uprava prenesena je tada u Zagreb. Godine 1969. prve sestre Služavki Maloga Isusa odlaze izvan granica domovine; prvo u Belgiju, a nešto kasnije u Njemačku, Francusku, Italiju i Kanadu.

Slijedeći odluke Drugog Vatikanskog sabora Generalni je Kapitul Družbe god. 1969., i 1970., posuvremenio konstitucije, te Družbu razdijelio na tri provincije: Sarajevsku  (Bezgrešnog Začeća) Splitsku (Sv.Josipa) i Zagrebačku (Presvetog Srca Isusova i Prečistog Srca Marijina).

Družba danas ima ukupno 387 sestra koje djeluju u 67 zajednica u domovini i inozemstvu.

120 godina ŽIVOTA I DJELOVANJA jedne redovničke zajednice utemeljene na domaćoj grudi nije malo. Njezin povijesni hod nije bilo nimalo lak i jednostavan. Na tome putu morala se suočavati s krizama koje su dolazile kako izvana tako i iznutra, i to sve često puta plaćati velikim žrtvama.

Iako je Družba u nekoliko posljednjih desetljeća preorijentirala područje i način djelovanja, a što su uvjetovale povijesne okolnosti, ona je uvijek ostala u službi Bogu i bližnjemu, onomu koji je najpotrebniji pomoći, dosljedno zamisli i načelima koja joj je dao nadbiskup Stadler.