Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  23. rujna 2017.

 

E, da je moja mater ovaka!

7. studenoga 2010.
Napisao: Stjepan Džalto, vrhbosanski svećenik

Autobus je mirno klizio kupreškom visoravni prema Splitu, dok je vani urlala bura i nosila snježne pahuljice žestokom brzinom. Udara snijeg o staklo, lijepi se po staklu i tako ometa pogled na mećavu i snježne nanose, koji na mjestima dostižu visinu čak i iznad autobusa.

No, u autobusu je bilo ugodno i toplo, što je stvaralo pravu zimsku idilu, kao u toploj sobi. Sve je bilo mirno, tiho i blago, a u neku ruku i pobožno, kao u nekoj samostanskoj kapelici. Iako nitko nije glasno molio, niti držao krunicu u ruci, ipak se u toj tišini i toplini osjećala neka nutarnja pobožnost u dušama ljudi, što su mirno kroz prozor promatrali zimsku idilu.

Sjedio sam negdje u sredini. Ispred mene smjestila se neka žena s djetetom od kojih sedam-osam godina. Sa strane te žene sjedio je jedan mladić, sav zarastao u kosu i bradu, tako da mu je bilo teško ocijeniti godine starosti. Lakše je bilo ocijeniti njegovu pamet, pogotovo kada je ovu pobožnu tišinu razbio svojim grubim i prodornim glasom:

- Ej, kumašine, deder upali i raspali s tom muzikom! Dosta ove tišine, nismo u džamiji. - Dreknuo momak tako jako, da je cijeli autobus uplašio svojom vikom, dok je njegov usnuli susjed izbezumljeno skočio na noge, vičući i pitajući što se desilo, da se nije možda dogodio sudar.

- Sudar ti u glavi, moj pobro! I što putuješ, kad ti nije dobro! - Surovo je dobacio mladić, te gurnuo susjeda na njegovo sjedalo, kako se ovaj onako izbezumljen ne bi svalio na njega. I tek što svali ovoga na sjedalo, opet počne vikati na vozača da upali radio.

- Ej, što se praviš lud i gluh! Upali i raspali! Dosta mi je ove gluhoće! - vikao je momak, dok je vozač šutio i dalje mirno vozio, kao da se to njega ne tiče.

- Ej, kumašine, crko ti ćaća, ako nije, što se praviš lud i gluh, upali! - Ponovio je mladić, a onda stao psovati tako strašno, da su neki putnici stali začepljivati uši.

- Tko ti je kumašin i što se dereš? - Mjesto vozača umiješao se kondukter i stao se svađati s momkom:

- Ti zaveži i ne reži! Tebe ne zovem! - Prihvatio momak svađu, te nastavio sve gore i strasnije psovati. Međutim, psovka uopće nije smetala kondukteru, nego ga je čak i zabavljala.

- De ti to baci pod rep maci! Nemoj psovat, mogo bi se otrovat! - Više izazovno i šaljivo nego ozbiljno dobacio je kondukter momku. Očito se vidjelo da ga ne smiruje, nego da ga čak potiče na psovku. To je mladić primijetio, pa je stao psovati još više i trovati sve što je znao.

- Prekini! - Odjednom je s kraja autobusa viknuo neki čovjek strogo i odrješito.

- Tko si ti, da mi zabranjuješ? - Mladić se uspravio i okrenuo lice u pravcu tog čovjeka.

- Ja sam ti ovdje sve, a najviše krotim pse koji laju, kao što ti laješ!

- Još je strože i odrješitije viknuo čovjek.

- Ti si ovdje, čini mi se, samo pop i stop, jer samo još oni ne psuju i ne daju psovati, - malo smirenije dobacio je momak i sjeo na svoje mjesto. Ali, nije prestao psovati i rugati se svemu, što je sveto. U tome mu je po­mogao i kondukter i još nekoliko mladića, dok je čovjek s kraja autobusa morao zašutjeti. Po svemu se činilo, da ni vozaču ove psovke nisu po volji. Da spriječi psovanje, zapitao je mladića, koju bi pjesmu želio čuti.

- Deder onu: kad je grmo bir vaktile drmo, - viknuo mladić i opet nastavio sa psovkom i prostaklukom. Toliko se oslobodio i raspalio u tome, da ga vjerojatno ne bi moglo zaustaviti ni stotinu svećenika. Moglo bi nastati čak i veće zlo, ako bi netko pokušao ga spriječiti. To me je opravdalo da ne reagiram, jer bi zaista bilo samo gore. I kada sam bio sasvim uvjeren, da ovog momka i njegove pomagače ne bi mogao nitko ušutkati, pa ni sam biskup da se ovdje nalazio, diže se ova žena što je sjedila s djetetom, te bolno zavapi:

- Mladiću, kunem te materinjim mlijekom, prestani! Ako te nije strah Boga i stid pred ljudima, nemoj radi ovog mog djeteta!

Nakon ovog vapaja nastao je jezivi muk. Osim uzdisaja ove žene, ništa se više nije čulo. I mladić je zanijemio. I kada više nije mogao izdržati tu tišinu, koja je sada psovala njega, kao što je on do sada psovao, sam je razbio taj muk, upitavši ženu tiho i promuklo, koliko ima djece.

- Još sedmero, sine! I koliko im želim zdravlje i pamet, toliko molim Boga da ga ne vrijeđaju, jer Bog je Bog, moj sinko. - Mirno je govorila ova žena i majka.

- Još ti sedam sreća želim, a i ja se ugrizao za jezik, ako pred tobom išta opsujem, - zbunjeno je rekao momak i oborio glavu na naslonjač is­pred sebe.

- Nemoj ni pred kim, sinko! - Još smirenije nadoda žena, pa i ona ušuti. Opet je nastala ona prijašnja tišina, koju stvara zimska idila u toploj sobi punoj dobre djece, dok slušaju stare plemenite priče iz ustiju pobožne bake ili majke.

Tamo negdje nedaleko Livna iziđe ova žena, vodeći svoje dijete za ruku. Svi smo gledali za njom. Gledao je i ovaj momak, ali kada je izišla, glasno je uzviknuo:

- E, da je moja mater ovaka! I ja bih bio drugačiji! - I opet je oborio glavu.

Ova mladićeva izjava, popraćena uzdahom, izazvala je spontani i silan pljesak putnika. Odjekivao je i zvonio taj pljesak i u mojoj duši kao crkveno zvono, što poziva vjernike u crkvu. Radosno je odzvanjao u mojoj duši, dok sam raširenim očima kroz napola zamrznuta stakla pogledom pratio majku s djetetom, kako odmiče u daljini. Stiskala je dijete uza se, da ga zaštiti od zime. Mislio sam u sebi:

- Blago djetetu, koje ima ovakvu majku, majku koja ga štiti od svakog zla i od svake nedaće, koja mu jednako čuva i dušu i tijelo.

Kada je zamakla, bacio sam pogled na mladića. Glavu je još uvijek držao pognutu na naslonjaču pred sobom, duboko je uzdisao i tiho šaptao:

- E, da je moja mater ovaka, e da je moja mater ovaka!...

Stjepan Džalto

 

Preuzeto iz: MAJKA, zbornik III., Đakovački Selci 1985., str. 81-82