Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  18. listopada 2017.

 

Opet o "Pašincu"

20. studenoga 2010.
Prošlo je dovoljno vremena otkako sam na ovoj stranici predložio prijenos posmrtnih ostataka stradalnika Burića štale iz masovne grobnice na Pašincu na garevačko groblje da se osvrnem na reakcije.

Prošlo je dovoljno vremena otkako sam na ovoj stranici predložio prijenos posmrtnih ostataka stradalnika Burića štale iz masovne grobnice na Pašincu na garevačko groblje da se osvrnem na reakcije.

Čim se moj prijedlog pojavio na internetu „gazda“ GIP-a, gospodin Mišo Perak se nakostriješio i vrlo žučljivo zarežao kao ekskluzivni čuvar masovne grobnice „Pašinac“. Svoj bijes (na mene) izlio je na internet stranici koju i uređuje, u prilogu pod naslovom "Vječno počivalište žrtava Burića štale ostat će 'Pašinac'". Meni osobno poslao je posebnu obavijest koju evo donosim:

„Postovani!

Da ideja i samoinicijativa nebi bila uzaludna te da clanak s naslovom "Pasinac" ostane nezapazen potrudio sam se da ga komentiram. Iz iskustva mi je poznato da ne odgovarate na privatne E-mail poruke stoga sam svoj komentar javno objavio a procitati ga mozete na donjem linku.“

I njegov prilog i osobna poruka meni zavrijedili su javni komentar (jer su javno obznanjeni na internetu) odnosno zavrijedili su analizu. Nisam to učinio odmah da bih mogao hladne glave reći ono što treba reći.

U poruci osobno meni stoji: „...Iz iskustva mi je poznato da ne odgovarate na privatne E-mail poruke...“ Ovo je stopostotna laž! Gospodin Perak se nikada ni jednim slovom, bilo zbog čega, nije obratio uredništvu Garevac.net-a, a kaže: „Iz iskustva mi je poznato...“ Pitam se onda iz kojeg iskustva? Garevljani su kao i svi drugi ljudi imali i imaju svojih pogrešaka. Imam ih i ja. Ali lagali nisu nikada i nikome. Za istinu su čak i umirali. A sada...? Toliko o tome.

Prošetat ću malo kroz komentar gospodina Peraka.

Prvo što želim reći, nakon što sam pročitao prilog i uočio namjeru gospodina Peraka, uhvatila me trta. Već sam vidio lomaču na kojoj će me moji Garevljani spaliti. Gospodin Perak je u prvoj verziji svoga komentara stavio da njegov prilog mogu komentirati „samo (po njegovom aršinu) registrirani posjetitelji“. Vjerojatno je očekivao da će ih biti sasvim dovoljan broj da me linčuju. Kada je vidio da nije baš tako onda je otvorio pristup svima koji žele komentirati i dodao najavu: „Na zamolbu velikog broja posjetitelja odobravamo svima čitanje i komentiranje ovog članka. Komentiraj ga i TI!“

Kada je gospodin Perak vidio da ni taj „veliki broj posjetitelja ne daje priželjkivane rezultate – komentare osude prijedloga - onda je ono „Komentiraj ga i TI!“ stavio crvenim slovima da bude uočljivije i poticajnije. I na koncu rezultat toga silnog pritiska posjetitelja iznjedrila su se dva i frtalj komentara. Dakle opet je konačni rezultat bio samo „ćorak“. Rekoh dva i frtalj komentara. Dva se komentara koliko toliko odnose na naš prijedlog, no onaj „frtalj komentar“ (gospodina Lukića) upozorava me da uredim moje dvoršte!!! Na znanje gospodinu Lukiću: Ono nije više moje dvorište. Dobilo je novog vlasnika! Toliko o komentarima. A sada nekoliko riječi o samom prilogu gospodina Peraka.

Gospodin Perak na pitanje „jednog uglednog Garevljanina“, da li je vidio moj prilog kaže da rijetko posjećuje tu stranicu osim „kada ga netko posjeti (!?) da nešto pogleda“. Evo još jedne notorne laži gospodina Peraka koju je vrlo lako provjeriti. Gospodin Perak ne samo da laže da ne posjećuje tu stranicu, nego i krade s nje priloge, ne uvažavajući osnovno pravilo pristojnosti da upita autora ili uredništvo web stranice može li prilog preuzeti i prenijeti na svoju stranicu. Nitko mu ne bi zabranio. Možda je riječ „krade“ prejaka ali kako taj čin nazvati drugačije nego „krađa“ kada gospodin Perak preuzme nečiji prilog pa ga potpiše sa „autor Mišo Perak“. Ne vjerujem da je toliko nepismen pa da ne zna što znači riječ „autor“. Ako nije znao evo od sada neka zna. Riječ autor znači: „onaj koji je napisao neki tekst, spjevao, skladao, nacrtao ili naslikao nešto“ (Riječnik stranih riječi). Evo nekoliko primjera koji potvrđuju moju tvrdnju o krađi. Na njegovoj stranici se nalaze prilozi: „Popis ubijenih Garevljana“, „Popis iz ostalih mjesta“, „Pobjegli sa stratišta“, „Pušteni zatočenici iz štale“, „Osuđeni Garevljani poslije rata“. Sve su to prilozi čiji autor je vlč. Vlado Jagustin, koji su prvo objavljeni na web stranici „Garevac.net.“, a gospodin Perak ih je ukrao i potpisao se kao njihov „autor“. A kobajagi ne posjećuje tu stranicu „osim kada ga netko posjeti(?!)“ – mislio je valjda reći PODSJETI. Osim spomenutog, na Perakovoj stranci se nalaze životopisi svih dosadašnjih garevačkih župnika. Sve je potpisao kao autor Mišo Perak. Laže. Autor svih životopisa garevačkih župnika je preč. Marko Cvitkušić, svećenik iz Garevca, a sada župnik u Pešćenici kod Siska i kancelar Sisačke biskupije. Tu su i brojne druge „male krađe“ i „krađice“ koje s vremena na vrijeme čopne sa stranice „Garevac.net“ i prenese na svoju i potpiše „autor Mišo Perak. Evo toliko o tome kako gospodin Perak ne „posjećuje tu stranicu osim kada ga netko POSJETI“.

Gospodin Perak u svom komentaru postavlja, između ostalog, pitanje slobodnog prostora na garevačkom groblju za prijenos posmrtnih ostataka. Na području forenzike sam totalni laik, no iz svećeničkog iskustva, kada sam sahranjivao pokojnike u grobnice pređa, mogu reći da ponekad nisu nađeni nikakvi ostatci u grobnicama koje su starije od pedeset godina. U nekima pak je pronađen vrlo mali broj kostiju. Istina je da ima slučajeva gdje su pronađene kosti pokojnika koji su pokopani prije nekoliko stotina godina. No za to je potrebno da se ostvare posebni uvjeti (temperatura, vlažnost terena, sastav tla itd.). U slučaju Pašinca to sigurno nije ostvareno. Gospodina Peraka muči i pitanje „što ako bude trebalo 30, 50 ili 100 škrinja“. Mislim da je ovo nakon rečenog besmislena pretpostavka no dobro služi propagandi. Na garevačkom groblju postoji, na samom ulazu, uz zvonik, toliko mjesta da bi se smjestilo nekoliko škrinja uz dublje kopanje i desetak. To bi bilo idealno mjesto. No ako to nije moguće postoji i drugo, po mom sudu vrlo lijepo rješenje: posmrtne ostatke prenijeti i sahraniti u dvorište Burića štale, što bi bilo možda još smislenije.

Gospodina Peraka muči i još jedno pitanje i javno ga postavlja: „Tko je spreman ići na takav projekat (usput rečeno, pohrvaćena riječ je projekt, a ne projekat) ili se osobno prihvatiti tih troškova.“ U svome prijedlogu nisam ni jednom riječju tražio pomoć. Nas nekoliko svećenika mislili smo to učiniti sami i što se tiče poslova i što se tiče troška. Sam sam se namjeravao maksimalno u tome angažirati. No sada je za nas koji smo razmišljali o tome sve završeno. Stara mudrost kaže: „Vox populi, vox Dei“ „Glas naroda je Božji glas“. Ne želimo i nećemo činiti ništa što bi se protivilo volji naroda – volji Garevljana. Što se tiče spomen-obilježja, gospodin Perak kaže: „Još uvijek se nema dovoljno novca da im na Pašincu izgradimo spomen obilježje...!“ Želim reći da smo za naš prijedlog bili kontaktirali i angažirali i konkretnog umjetnika. No i od toga sada odustajemo. Neka naši pokojni mučenici ostanu i bez obilježja i bez dolične sahrane tamo negdje u šumi na Pašincu. No ipak sumnjam da je ovaj „vox populi“ ujedno i „vox Dei“.

Garevackki pasinac

                             Pašinac, snimljeno 30.9.2009.


Gospodin Perak u svom komentaru kaže: „...grobnica na Pašincu kosi se u redovitim vremenskim razdobljima.“ Što se tiče košenja i uređenja masovne grobnice imao sam priliku uvjeriti se u suprotno u nekoliko navrata u različito doba godine. Vidljivo je to i na fotografijama do sada objavljenim. Očisti se uoči blagdana Svih svetih i to je sve.

O posjećivanju masovne grobnice najočitije govori fotografija koju je sam gospodin Perak objavio u svom komentaru, na kojoj se vidi da je u organiziranoj posjeti na sam blagdan Svih svetih ove godine bila tek 31 osoba. A koliko je pojedinačno, samoinicijativno – zaključite sami. To govori kolika je posjećenost tog lokaliteta. Da su posmrtni ostaci pokopani na groblju bilo bi, uvjeren sam, barem deset puta više onih koji bi se za njih pomolili, upalili svijeću i položili stručak cvijeća.

U svom komentaru gospodin Perak piše: „...vi niste dostojni uništavati mir pretučenim i izlomljenim kostima moja dva djeda“. Ne znam odakle gospodinu Peraku saznanje da su njegova dva djeda tamo pokopana. To ne zna nitko ni o kome, osim, evo, gospodina Peraka. Njegova dva djeda, pokojni Marko Perak i Pav(a)o Jagustin jesu odvedeni iz Burića štale i pogubljeni no nitko ne zna gdje. Jedino je o tome nešto, ali vrlo malo, mogao reći čovjek iz Garevca kojem je bilo naređeno da poslije masakra na „Bajeru“ ode i otisne niz Bosnu tijela onih koji su zastali na plićaku na takozvanom „Donjem gazu“. No i on je već dugo među pokojnima. A nikada o tome nije želio govoriti.

Gospodin Perak mi prigovara: „Odeš kada nikoga nema s bojazni da te nitko nebi (još jedna nova hrvatska riječ!) primjetio (!)“. Gospodine Perak! Pročitajte ove riječi iz Matejeva evanđelja u kojima Isus savjetuje kakva treba biti iskrena molitva pravog vjernika. On kaže: "Tako i kad molite, ne budite kao licemjeri. Vole moliti stojeći u sinagogama i na raskršćima ulica da se pokažu ljudima. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti." Na Pašinac odem kada osjetim potrebu otići i pomoliti se. Ne idem da me gospodin Perak vidi i fotografira. Ne namjeravam ni ubuduće pitati gospodina Peraka kada ću tamo poći i pomoliti se.

Iz svega rečenog u prilogu gospodina Peraka više je nego očito da je gospodin Perak želio, no hvala Bogu nije mu uspjelo, izazvati još jednu svađu među Garevljanima u čemu on osobno uživa. Za ovakve ljude Garevljani su imali jednu vrlo slikovitu riječ, a ona glasi “ukoljica“. Gospodin Perak se svojevremeno zavadio sa svećenicima Hrvatske katoličke misije kojoj bi trebao pripadati i tu sramotnu svađu javno komentirao na web stranici koju uređuje, učeći pameti svećenike što i kako trebaju raditi. Zatim, posvađao se sa dvojicom svećenika iz Garevca koji su surađivali na toj stranici nakon čega su obadvojica prekinuli suradnju i zatražili da se njihovi tekstovi brišu. Posvađao se sa kolegama koji su tada s njim uređivali stranicu što je dovelo do otvaranja nove stranice o Garevcu. Posvađao je Garevljane sa famoznim „Stupom srama“ na koji je prikivao imena onih koji mu nisu bili po ćeifu. U vezi sa „stupom srama“ padale su vrlo ružne riječi jednih na druge, čak i prijetnje, što nikako ne dolikuje „župskoj stranici“ kako se ona zove. Nadalje, posvađao se sa bivšim osobljem mjesne zajednice u Garevcu zbog organizacije turnira. I na koncu, nedavno – minulog ljeta - posvađao se i sa gospođom Slavicom, voditeljicom „Otvorene kuće“. O svemu ovom imam sačuvane materijale. Otvarao sam bezbroj web stranica, onih župskih, onih pojedinih gradova, klubova i tako dalje, no nigdje nisam našao toliko mržnje, svađe i izlivene žuči kao na župskoj stranici gospodina Peraka. Očito je da uživa u tome. Zbog čega, ne znam. To treba prosuditi jedan dobar psiholog ili psihiatar.

 Na koncu da zaključim. Dobronamjerno smo mislili, govorim u množini, jer ova inicijativa nije bila samo moja, da su tragično stradali Garevljani iz Burića štale zaslužili dostojan ukop a ne da leže ondje gdje su silom bili bačeni. Smatrao sam i smatram i sada, da bi i za dva Perakova djeda, ako su tu pokopani, doličnije mjesto čekanja uskrsnuća bilo sa sinom, pokojnim Perijom, snahom Lizom pa i praunukom Danijelom i ostalim Garevljanima na garevačkom groblju, pod lijepim spomenikom i na mjestu dostupnom za molitvu, nego tamo negdje bez njihove volje bačeni u šumi. Neka dakle počivaju tamo gdje odlučiše njihovi potomci.

 

Anto Burić, svećenik