Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  22. ožujka 2017.

 

Dušobrižnik, graditelj i pisac

15. prosinca 2010.
Uz 66. obljetnicu smrti Vrhbosanskog svećenika Đure Ceznera

 

Život i djelovanje Vrhobosanskog svećnika ĐURE CEZNERA, koji je prije 66 godina napustio ovaj svijet, ostavili su tragove u Vrhbosanskoj Crkvi.

Rodio se 20. travnja 1890. u Osijeku u maloj činovničkoj obitelji. Budući da mu je otac često puta bio premještan, pa se i Đuro u mladim danima morao često seliti iz mjesta u mjesto: iz Osijeka u Bos Petrovac, Travnik i Zenicu.

Nakon osnovne škole bio je primljen u Travničko sjemenište a sve vrijeme školovanja u gradu pod Vlašićem isticao se svojom darovitošću i marljivošću. Bogoslovne nauke studirao je u Sarajevu gdje ga je nadbiskup Stadler 31. kolovoza 1902. zaredio za svećenika, a 8. rujna iste godine slavio je u sjemenišnoj crkvu sv. Ćirila i Metoda svoju Mladu Misu.

Cezner_DuroJoš kao mladomisnik preuzeo je službu vjeroučitelja u tadašnjoj zasebnoj njemačkoj osnovnoj školi u Sarajevu i na toj dužnosti ostao dvije godine. Morao je potom poći na oporavak u Iku jer mu se zdravlje bijaše vrlo pogoršalo. No, njegova je bolest staroga datuma; zapravo uvijek je poboljevao, a već je i u bogosloviji bacao krv, pa se sumnjalo da li će uopće postati svećenik. Vrativši se s oporavka nadbiskup Stadler ga je poslao za duhovnika časnim sestrama „Služavkama Maloga Isusa“ u samostanu Doloroza u Čardak.

Međutim godine 1908. Cezner je morao na župu u Crkvice kod Zenice. Našao je tamo župni stan, običnu ruševinu, bez ijedne čestite sobe, a i crkva bijaše sva obrdana. Premda tjelesno slab, nije očajavao, nego se odmah dao na posao. Bio je gotovo sam i graditelj i poslužitelj, sam je na svojim slabašnim plećima dovlačio kamenje, ciglu i kreč da bi tako potakao svoje župljane na posao. I u kratkom vemenu podigao je župni stan i prekrasnu Gospinu crkvu. Vjerski život župe, koji je do tada tinjao, upravo se rasplamsao za njegova župnikovanja; osnovao je različite bratovšitne, uveo pobožnosti i proširio katolički tisak.

God. 1916. nadbiskup Stadler imenovao ga je gradskim župnikom u Bijeljini. Kasnije je Cezner više puta požalio što je ostavio Crkvicu i preselio se u novu sredinu. Na sjeveru nadbiskupije u Bijeljinije župnikovao je desetak godina gdje mu se zdravstvno stanje pogoršalo pa se želio povući. Bijaše mu dodijeljeno mjesto duhovnika časnih sestara Služavki Maloga Isusa u Vitezu.

Graditeljka žica, koja se tako jasno očitovala za gradnje crkve u Crkvici, nije ga ni ovdje napustila. Sestre su imala crkvicu-baraku koju je god. 1914. podigao nadbiskup Stadler za djecu koja su se tada iz sarajevskih sirotišta „Egipata“ i „Betlehema“ preselila u Vitez. Ugledavši tu crkvu-baraku Cezner je odlučio sagraditi dostojnu samostansku crkvu što mu je poslije nekoga vremena i pošlo za rukom.

Umro je 15. prosinca 1944. u 54. godini života kao duhovnik časnih sestara Služavki Maloga Isusa u Vitezu.

Svjetlo dana GospodnjegaĐuro Cezner bavio se i spisateljskim radom. Po naravi je bio duhovit i uvijek spreman na šalu; pisao je stihove još u gimnazijskim danima pa je svoje duhovite dosjetke često puto znao zaodjenuti u pjesničko ruho. U „Hrvatskom Dnevniku“ objavio je nekoliko zgodnih humorističkih crtica. Služeći u Bjeljini priređivao je akademije i zabave a sav bi program znao sam ispuniti svojim prilozima u pjesmi i prozi.

U tjedniku „Nedjelja“ pisao je „nedjeljne pouke“ koje su svećenici rado čitali i koristili ih za pripremu nedjeljnih propovijedi. Te je „pouke“ kasnije izdala „Narodna provjeta“ kao zasebnu knjigu pod naslovom „Svjetlo dana Gospodnjega“. To je zbirka krakih nedjeljnih propovijedi za tri godine. God. 1938. Cezner je izdao zbirku kratkih propovijedi za blagdane i različite prigode crkvene godine pod naslovom „Blagoslovljen Bog u svojim svetima“. Radio je na tome da izda i drugo izdanje tih knjiga ali ga je bolest i prerana smrt u tome prekinula.

Godne 1934. izdalo je Hrvatsko književno društvo Sv. Jeronima iz Zagreba u Ceznerovoj preradbi „Gospin plač“, pjesmu drevne hrvatske pobožnosti. Cezner je pjesmu skratio, dotjerao stihovo i popravio jezik. Kasnije su u nakladi Sv. Jeronima izašla još dva izdanja, a jedno su izdanje priredili vrhbosanski svećnici Marko Kamenjaš i Viktor Šifner.

Na književnom polju Cezner nije stvorio nešto veliko i trajno ali on što je ostavio kao svoj litrarni prilog hvatskoj katoličkoj književnosti svakako je vrijedno spomena i pohvale. Ne smiju se zaboravi uvjeti pod kojima je stvarao i djelovao; bolest, koja ga je često bacala na krevet i koja mu je ubijala entuzijazam za literarni rad, bila je njegov pratilac do groba.