Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  23. svibnja 2017.

 

Otkriven spomenik župniku Thonu i arhitektu Lehru

26. svibnja 2008.
U subotu, 29. rujna 2007. otkriven je spomenik prvom Garevačkom župniku i graditelju župne crkve i župnog dvora preč. Miji Thonu i arhitektu dru Albertu Lehru

 

U subotu, 29. rujna prošle godine (2007.) župa Marije Majke Crkve u Garevcu spomenula se svoja dva velika dobročinitelja: preč. Mije Thona, prvog župnika i graditelja župne crkve i župnog dvora, koji je ugledao svjetlo dana prije 95 godina, te projektanta tih građevina dra Alberta Lehra, povodom 10. obljetnice smrti. Toga dana se u garevačkoj crkvi našlo trinaest svećenika, nekoliko desetina Garevljana i nekoliko gostiju iz drugih župa.

Misno slavlje je predvodio najstariji garevački svećenik Mića Perić, a propovijedao je vlč. Anto Burić, a crkveni pjevački zbor pod vodstvom sestre Marte iz čardačkog samostana svojim je skladnim pjevanjem uzveličao ovo slavlje. Poslije sv. Mise pred crkvom je otkriven spomenik preč. Thonu i dru Lehru, dar garevačkih svećenka, sličan onome koji je bio otkriven 18. srpnja 1988. god., a koga su srušili srpski ekstremisti u lipnju 1992. Spomenik je blagoslovio preč. Marko Perić, župnik u Gromiljaku. Nažalost, taj je događaj ostao nezapažen u našoj javnosti. Samo je Garevački internetportal donio kratku vijest.

1Spomenik

 

2Spomenik

Ovdje Vam donosimo propovijed vlč. Ante Burića:

 

Draga subraćo svećenici, časne sestre, dragi Garevljani!

Ne znam hoćete li mi vjerovati ako reknem da me u ovim trenucima obuzima nekakav poseban osjećaj. Da li je to sjeta ili tuga ili radost, ni sam ne znam. Svakako nešto posebno vjerojatno zbog toga što je ovo naše okupljanje i ova sveta misa  na svoj način poseban događaj.

Okupili smo se da Bogu prikažemo najsvetiju žrtvu što je kosmos ima, da prikažemo neokaljanu žrtvu Isusa Krista za dvojicu dobrotvora čija su imena  duboko upisana u garevački spomen i srca većine Garevljana. Dvojica svećenika: Mijo Thon, prvi garevački župnik i Albert Marija Lehr, projektant ove crkve a kasnije svećenik banjolučke biskupije, premda pokojni ipak su nas evo većinu okupili. Osim nas Garevljana, kako vidite tu su i svećenici koji gaje poštovanje prema ovim dvojici ljudi. Zbog njih smo danas ovdje. Želio bih s vama zajedno podijeliti u ovih nekoliko minuta ono što u duši nosim.

Na onoj obavijesti koju ste mogli uzeti i koja je najavljivala ovaj događaj stavio sam riječi iz Pavlove poslanice Hebrejima: «Svaki veliki svećenik, od ljudi uzet, za ljude se postavlja u odnosu prema Bogu...»

«Od ljudi uzet za ljude se postavlja na službu Bogu!» Kako jednostavna a opet kako velika, božanska definicija svećenika. Običan čovjek a k tomu u mnogočem zamjenik samog Boga na zemlji.

Ako ikada, ako itko to treba priznati, to je ovaj dan i to smo mi koji pred vama stojimo, mi svećenici. Znadete svi naše roditelje, braću i sestre. S nekima ste i u rodbinskoj vezi. Mi smo svojevremeno od vas uzeti. Našim venama po rodbinskoj vezi teče vaša krv.

Kada smo se rodili nismo se ni po čem razlikovali od bilo kojeg svog vršnjaka ili vršnjakinje. Odrastali smo i igrali se zajedno s njima. Sjedili smo zajedno s njima u istim školskim klupama dok nas jednoga dana Isus nije pozvao kao Mateja: Mića, pođi za mnom, Marko, pođi za mnom, Anto, pođi za mnom, Vlado, pođi za mnom. Zdenko, pođi za mnom. Pero, pođi za mnom, Fabijane pođi za mnom. I tako redom. Poslušali smo Njegov zov i pošli. U tom momentu nije se ništa promijenilo u našoj ljudskoj naravi. Kao ljudi ostali smo isti.

U sjemenište u Zagreb, Zadar ili bilo koje drugo, ponijeli smo sa sobom onaj topli garevački rječnik i naglasak ali i one mane koje će naši poglavari i odgojitelji godinama tesati. Neke s nekih neće nikada u potpunosti uspjeti otesati.

I nas svećenike kao i vas rađale su Evine kćeri. Nismo dakle s neba pali.

Mi svećenici ne bismo nikada smjeli zaboraviti i tražiti da ljudi u nama gledaju nešto drugo osim slabe ljude koje je Bog odabrao za svoju uzvišenu, svetu i odgovornu službu «djelitelja Božjih tajna». Na koncu zar nas Crkva na to ne podsjeća svake čiste srijede posipajući i naše svećeničke glave pepelom uz riječi: «Spomeni se čovječe da si prah...» I ti svećeniče, i ti biskupe i ti papa, spomeni se da si samo čovjek – poslije nekoliko godina ovozemaljskog života zemaljski prah.

Ne bismo smjeli nikada u svom životu, stremeći za titulama i položajem, zaboraviti da će i te titule jednom s nama otići u grob, umrijeti. «Dani su čovjekovi je kao sijeno cvate ko cvijetak na njivi. Jedva ga dotakne vjetar i već ga nema. Ne pamti ga više ni mjesto njegovo», pjeva psalmist u 103. psalmu. Nakon smrti nema više ni prečasni, ni velečasni, ni preuzvišeni, ni presvijetli. Ostaje samo prah. Nekoliko godina nakon smrti kada prirodni proces i crvi učine svoje taj svećenički prah ni po čem se ne razlikuje od praha jednog zemljoradnika, rudara, ribara. Mnogi, nažalost, polažući svoj životni ispit, upravo ovdje padamo. U svojoj oholosti zaboraljamo ponekad da smo u prvom redu samo ljudi.

Znali su crkveni oci kolika opasnost prijeti iz grijeha oholosti i zato su ga u rangiranju glavnih, smrtnih grijeha stavili na prvo mjesto kao izvor svih ostalih grijeha i zala. Zbog oholosti  anđeli izgubiše nebo i kao kaznu dobiše pakao. Zbog oholosti i onih sotoninih sladunjavih i zamamnih riječi: «bit ćete kao bogovi» - naši praroditelji prokockaše zemaljski raj i zamijeniše ga dolinom suza te svojim potomcima do današnjeg dana ostavljaju u baštinu prokletstvo sažeto u onoj riječi: «u znoju lica svoga jest ćeš kruh svoj, u bolima ćeš rađati i podizati djecu svoju» od kojeg nije pošteđen ni jedan Adamov potomak.

Rekoh na početku: Mi smo od vas uzeti. Mi smo, dakle dio Vas. Makar smo odabrani za službu Bogu ostali smo i dalje slabi ljudi, skloni posrtajima i padovima jednako kao i svaki od vas. Stoga vas Garevljane danas molim, vjerujem u ime svih prisutnih, budite uz nas, vaše svećenike, svojim molitvama. Duboko smo svjesni Isusovih riječi: «Bez mene ne možete učiniti ništa». Uzaludna je naša pamet i snalažljivost ako Bog ne blagoslovi i potpomogne naš svećenički rad. Jer: Đavao ne spava. Zato molite zajedno s nama za uspjeh našeg svećeničkog djelovanja. Budite uz nas. Radujte se s nama kada uspijemo, tugujte s nama zbog našeg neuspjeha. Svi naši uspjesi su i vaši uspjesi, svi naši padovi su i vaši padovi. Mi smo od vas uzeti. Vaši smo. Dio smo vas. Što je nama svećenicima na diku i vama je na diku. Što je nama na sramotu i vaša je sramota.

I mi garevački svećenici se radujemo s vama i tugujemo s vama. I mi smo tugovali i tugujemo za poginulima u Burića štali i Domovinskom ratu. I mi danas nosimo tugu zbog porušenog, opustošnog i raseljenog Garevca. Jer mi smo odavde, odavde uzeti. Makar smo otišli svaki na svoju stranu kamo nas je Božja Providnost preko naših poglavara slala ipak smo dijelom svoga srca ostali u Garevcu.

Povijest Garevca bilježi dvojicu otpalih svećenika. Ne želim umanjivati njihovu odgovornost zbog toga kobnog koraka, ali možda ih je ustrajnija molitva i pomoć Garevljana mogla zadržati da ne učine taj korak. Stoga ako vidite da posrćemo, da tonemo, pridižite nas. Nemojte nas gurati dublje.

Mi smo danas ovdje da obnovimo uspomenu na dvojicu svećenika: pokojnog Miju Thona i Alberta Mariju Lehra.

Obadvojica njih, duboko svjesni da su od ljudi uzeti i da su baštinici ljudske slabosti, živjeli su u poniznosti, premda su mogli u zvanju koje su obavljali biti i oholi.

6SpomenikU arhivu župnog ureda u Modriči stoji dokument po kojem Vrhbosanski nadbiskup imenuje modričkog župnika Miju Thona začasnim kanonikom i navodi da ima pravo nositi na reverendi ljubičasti pojas, znak većeg svećeničkog dostojanstva i priznanja nego što ga ima većina svećenika. Bio sam blizak i često s njim. Nikada nisam vidio taj ljubičasti pojas na njemu. Nosio je uvijek istu, staru, izlizanu i poderanu reverendu koja mu je sezala tek ispod koljena. U njoj je službovao u Modriči često gazeći blato po riječanskim bespućima. U njoj je došao u Garevac. U njoj je otišao u Njemačku kao umirovljeni svećenik. Možda je u njoj i umro. A sašio ju je vjerojatno poslije dolaska s robije. Njegova domaćica Ruža toliko put je, dok je krpala i ušivala tu njemu dragu staru i izlizanu reverendu, molila ga da sašije novu. Uvijek je obećavao da hoće, a obećanje nikada nije ispunio. Baratao je velikim svotama novaca. Mogao je nabaviti barem lijepu reverendu. Ne bi mu to zamjerili ni Garevljani ni darovatelji. U svojoj skromnosti on je mislio da mu jednako dobro služi i ona stara.

Ne znam jeste li imali priliku ikada ući u njegovu spavaću sobu. Sav njegov namještaj kako u Modriči tako i u Garevcu, bio je jedan klimavi ormar i željezni vojnički krevet. Kada je iz Modriče doselio u Garevac donio je i taj svoj krevet i ormar. Neki kažu da je krevet odnio i u Njemačku.

Evo to su samo dva od bezbroj životnih primjera poniznosti pokojnog Mije Thona. Izlizana reverenda i klimavi vojnički krevet, jedini njegovi vjerni pratioci na svećeničkom životnom putu i svjedoci njegove poniznosti.

7SpomenikInženjera, kasnije velečasnog Lehra nisam dobro poznavao. No iz onoga kratkog poznanstva vidio sam i u njemu živi primjer poniznosti kod vjernika laika. Visoki intelektualac, čovjek sa mnogo novca jeo je tijekom boravka u Garevcu običnu seljačku hranu koju su jeli radnici koji su radili na garevačkoj crkvi. Ništa se nije isticao pred običnim radnicima, a bio je inženjer. Bio je jednak Ivčinu Bekčića i Marjanu Milešića. Spavao je vrlo često u ne baš čistoj posteljini jer domaćica nije stigla svaki dan presvlačiti. Makar nije bio još zaređen za svećenika svaki dan je molio brevijar, svećenički časoslov.

Dalje u onom tekstu svetog Pavla stoji: «svaki veliki svećenik, za ljude se daje».

Nekoliko riječi o liku pokojnog Mije u svjetlu riječi: «Za ljude se daje».

Kada bih htio ostati u cijelosti vjeran ovoj rečenici i u potpunosti je primijeniti na pokojnog Miju Thona onda bi trebalo napisati cijelu knjigu jer cijeli njegov svećenički život bio je u službi čovjeku. Najčešće u službi malog, siromašnog, oronulog, bolesnog, zaboravljenog – jednostavno rečeno čovjeka s margine.

Za ovu ću prigodu izdvojiti dva momenta.

Prvi je vezan uz nas svećenike nekadašnje njegove sjemeništarce. Kako nas je volio uza sve naše nestašluke. Kako nas je za vrijeme ferija okupljao i čuvao da ostanemo na putu kojim smo pošli. Dao nam je do znanja da bi želio da svako jutro prisustvujemo svetoj Misi. Nitko od nas sjemeništaraca nije to smatrao teretom. Biciklima bi ujutro iz Garevca i Gornjih Kladara došli k svetoj Misi. Radovali smo se biti s njim. Poslije mise nije nas pustio da idemo svako na svoju stranu. Bogzna kamo. Želio je da što duže ostanemo s njim. Pisali smo na male bločiće imena i prezimena naših baka i mama koje su bile uključene u moljenje žive krunice. Bilo ih je na stotine. Satima i danima pisali smo ta imena. Slao nas je u Riječane da kao nekakvi arheolozi iščeprkavamo nekakv stari grad i temelje nekakve kule koja možda nije nikada ni postojala. Ponekad smo ga pratli kada je svojim starim biciklom marke Puch išao u Pećnik, Odžak pa čak i Bijelo Brdo kod subraće svećenika. Upoznavao nas je sa svećenicima i vezao nas uz njih.

Svaki dan poslije svete Mise bili smo kod njega na doručku. Ništa posebno. Obična bijela kava i kruh. No ta bijela kava bila nam je tako slatka da njezinu slast još i danas osjećamo u svojim ustima. Bila je zaslađena svećeničkom ljubavlju prema budućim svećenicima.

Drugi moment njegove predanosti ljudima bio je onaj sa desetak djevojaka iz Garevca koje je odveo i zaposlio u Njemačkoj. Bile su to djevojke iz siromašnih obitelji koje nisu imale ni šanse ni volje za udaju. Pronašao je kod časnih sestara po staračkim domovima po Njemačkoj posao za njih. Izvadio im je putovnice, odvezao ih i predao časnim sestrama. No nije ih zaboravio i ostavio same u tuđem svijetu. Svaki put kada je išao u skupljanje pomoći za izgradnju garevačke crkve, a išao je barem jednom mjesečno, premda je već tada nosio otvorenu ranu na stopalu kao posljedicu diabetesa koji je bolovao, navraćao je kod njih. Nikad nije došao praznih ruku. Ponio bi im jedan, dva kulena, nekoliko suhih sireva osušenih na dimu na nekom od tavana u Jagustinima i puno, puno pozdrava. Znao je da im nije lako pogotovo jer nisu znale jezik i prvi put u životu zakoračile su dalje od Modriče. Vrijeme provedeno s njima uvijek je bilo puno šale i smijeha. Sjećam se da im je pričao jednom zgodom kako su sve babe u Jagustinovića sokaku, od kuće babe Krpanovce pa sve do zadnje kuće u Kovačima, odrezale pletenice, ofarbale i «brenovale» kosu, kupile sunčane naočale i stalno šetaju uz cestu niz cestu. Okupljene djevojke smijale su se do suza i zamišljale kako to sada izgleda baba Jagustinovca, baba Pavnica, baba Jozinca i ostale s brenovanom kosom i sunčanim naočalama. Razumije se da je priča izmišljena samo da se stvori raspoloženje. Kada bi polazio natrag u Garevac ispraćele su ga s pokojom kilom kave za babe u Jagustinima, s puno pozdrava i pokojom suzom. Voljele su ga kao oca. I više nego oca. A i bio im je više nego otac.

Kada je pošao u mirovinu za njega se nažalost nije našlo mjesto prikladno njegovu zdravlju i godinama da posljednje godine svoga života provede u biskupiji kojoj je dao cijeli svoj život, za koju je robovao ne želeći se upisati u Udruženje i odreći se načela Crkve te tako iznevjeriti svoga biskupa i subraću svećenike. Pošao je u Njemačku da svojim već oronulim zdravljem vrati barem dio duga koji je osjećao zbog velikih darova koje je dobivao za gradnju garevačke crkve. Umro je u kancelariji, sjedeći u stolici za pisaćim stolom. Umro je na straži kao vjeran Isusov bojovnik do konca života. Ali eto ispunjena mu je barem ona posljednja minimalna želja da čeka uskrsnuće pod bosanskim suncem zajedno sa subraćom svećenicima koje je ispraćao na groblje u sarajevskim Barama. Evo to je u kratkim crtama bio naš parok Mijo. Od ljudi uzet sav se za ljude dao. Uvjeren sam da će ga Onaj koji ga je pozvao u svećeničku službu stostruko nagraditi. On je to i obećao svojim sljedbenicima. A mi danas ovdje želimo i njemu i velečasnom Lehru ovom svetom misom reći: Mijo, hvala ti, Alberte, hvala ti.

* * *

Iskoristit ću ovu priliku i u ime svih nas danas ovdje okupljenih zahvaliti svima koji čuvaju od pada u zaborav garevačke svetinje. Među tim svetinjama na prvom mjestu je uspomena na poginule u Burića štali. Među onima koji čuvaju i žele sačuvati uspomenu na minule tragične događaje u Garevcu na prvom mjestu je sadašnji garevački župnik velečasni Filip. Filipe hvala ti.

4Spomenik

5Spomenik