Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  23. ožujka 2017.

 

Nova knjiga: Povijest samostana Marija Zvijezda

19. siječnja 2011.
_______________

Povijest Marije Zviezde1Ovih je dana ugledala svjetlo dana knjižica džepnog formata na 46 stanica u izdanju Župnog ureda Navještenja BDM u Velikoj Gorici pod naslovom POVIJEST SAMOSTANA MARIJA ZVIEZDA (1869.-1874.). Tekst je napisao utemeljitelj čuvenog trapističkog samostana „Marija Zvijezda“ u Banjoj Luci o. Franz Pfanner, a s njemačkog na hrvatski preveo je Stipo Bilić, koji je odrastao u sjeni toga poznatog  samostan. Knjižica donosi povijesni prikaz prvih pet godina ovog samostana prema kazivanju njegova utemeljitelja. „Ova će knjižica potaknuti čitatelje da se bolje upoznaju s o. Franzom Pfannerom i njegovim djelom – opatijom „Marija Zvijezda“ u Banja Luci.“ (Predgovor, str. 6).

 

 


Ovaj je prikaz objavljen prije nekih desetak godina u misijskom časopisu radosna RADOSNA VIJEST:

 

Pustolov u habitu

 

Svećenik, redovnik i misionar, o čijim se životu i djelovanju, pothvatima i pustolovinama želimo ukratko pozabaviti u ovom prikazu, ubraja se bez sumnje u velikane katoličkih misija.

Dana 20. rujna 1825. u Langenu kod Bregenza u Voralbergu (Austrija) na posjedu seljaka Franje Pfanner ugledali su svjetlo dana blizanci Vendelin i Ivan. Vendelin se po svršetku gimnazije odlučio za svećeništvo i pošao na studij u Innsbruck, kojega će potom nastaviti u Brixenu, Padovi te ponovno u Brixenu. S još 50 drugih kandidata zaređen je 28. srpnja 1850. u katedrali u Brixenu za svećenika da bi ubrzo bio imenovan upraviteljem nimalo lake župe Haselstauden.

Devet godina mukotrpnog djelovanja u Haselstaudenu su brzo prošle. Novim biskupskim dekretom (1859.) poslan je u Zagreb za ispovjedika sestarama milosrdnicama. U hrvatskoj metropoli nije bio samo duhovik u samostanu, već je uz to držao vjeronauk u samostanskoj školi, a s još jednim svećenikom se brinuo za zatvorenike. „Mogu s pravom reći da u cijelom svome svećeništvu nigdje nisam toliko doživio utjehe i možda toliko prodro u ljudsko srce kao u ovom zatvoru slušajući životne ispovijedi zatvorenika!“

U to je vrijeme Vendelin tri puta pisao svome biskupu moleći ga da mu dopusti stupiti u samostan. Nakon trećeg pisma stigao je potvrdni odgovor. Prvo je želio poći isusovcima, a onda je 1863. zamolio trapiste u Mariawaldu da ga prime u svoju zajednicu.

Nakon svečane proslave blagdan Male Gospe 1863. Vendelin je napustio Zagreb i pošao u novicijat otaca trapista u Mariawald/Eifel gdje je dobio ime Franjo. Njegove radne sposobnosti su u novoj zajednici brzo došle do izražaja; popravljao je putove, renovirao prostorije, cjepao drva. To su ubrzo uvidjeli i njegovi poglavari pa su ga imenovali učiteljem novaka. Ali je njegova naglost često izaziovala napetosti u zajednici, te mu je opat vizitator naložio da na području austrijskog kraljevstva osnuje novi samostan na što se on zaputio prvo u Beč, a potom u Budimpeštu gdje ga je stiglo pismo opata vizitatora kojim mu očinski savjetuje da se vrati u svoju biskupiju. „Tamo možete još mnogo dobra učiniti!“ Primivši „očinski savjet“ otac Franjo se potom sa svojim vjernim pratiocem bratom Zaharijom zaputio subraći trapistima u Vječni grad. Pošto je ispričao kardinalu Karlu Augusintu von Reisachu svoju  situaciju, ovaj im je ponudio novo polje rada. Papa Pijo IX. im je naložio da poprave obrdanu crkvu i samostanske ruševine Tre Fontane. Tako ga je jednom zgodom neki prosjak, dok je radio u vrtu, zamolio za komad kruha, a kada mu ga je o. Franjo pružio ovaj mu je dobacio: „Što radite ovdje bezvrijedno. Idite u Tursku. Tamo vas čeka mnogo više posla nego ovdje u Rimu!“ Pošto trapisti u Mariawaldu nisu više željeli u svojoj zajednici imati o. Franju radi njegove „naglosti i energičnosti“, sveta Stolica mu je naložila da osnuje novi samostan na području austrougarske monarhije. U blizini Banjaluke kupio je potom posjed od nekog trgovca za 1400 dukata. Nekoliko tjedana kasnije dao se nekašnji trapist iz Mariawalda na posao. Nakon dvogodišnjeg mukotrpnog rada sagrađena je samostanska grada „Marija Zvijezda“. Mnogim tehničkim i građevinskim poteškoćama tih se mjeseci pridružilo i sve veće nepovjerenje banjalučkog paše prema novoj zajednici koja se iz dana u dan sve više povećavala. Bio je to razlog da se o. Franjo zaputio sultanu u Instanbul. Nakon mučnih pregovora veliki mu je vezir dao građevinsku dozvolu: „Ovim se dopušta Franji Vendelinu gradnja kuće sa 60 soba.“

Dovršivši gradnju samostanske crkve o. Franjo se suočio s novim poteškoćama: Kako će biti crkva bez zvona? Tadašnji turski zakon ne samo da je zabranjivao zvonjenje već i uvoženje crkvenih zvona iz inozemstva. U međuvremenu su njegovi prijatelji i dobročinitelji u staroj domovini kupili zvona i dovezli ih na carinu. Na prijedlog jednog subrata zvona su zakovali u vinske bačve i tako ih prevezli preko granice i dovezli u Mariju Zvijezdu. U početku su braća samo noću lagano zvonila. Kada je zvuk zvona s vremenom postajao sve jači, paša ih je tužio kadiji radi nedozvoljenog posjedovanja zvona. Iako je sud presudio da se zvona moraju odmah ukloniti, o. Franji se nije žurilo. Budući da je tih dana cijelu Bosnu pogodila velika suša on se zaputio paši i ponudio mu da će se sa subraćom svakodnevno moliti za kišu uz uvjet da mu dopusti zvoniti. Nakon du`ih natezanja i pregovora paša se ipak smilao rekavši: „čim počne padati morat ćeš prestati sa zvonjenjem“ Nakon nekoliko dana kiša je uistinu počela padati, ali o.Franjo nije ni u buduće prestajao sa zvonjenjem.

Na generalnom Kapitulu otaca trapista 1879. u francuskom mjestu Septfons uz mnoge priore i poznate oce trapiste našao se Franjo Pfanner. Zasjedanje je na kratko vrijeme prekinuo nastup južnoafričkog biskupa Ricardsa koji je zamolio šutljive redovnike da bi došli u njegovu prostranu biskupiju na jugu crnog kontinenta. Biskupov je nastup zbunio skromne redovnike jer ni njima samima u tome tenutku nije bilo jasno kako bi se kontemplativni trapisti mogli uključiti u aktivno dušobrižništvo. Predstojnik najmlađeg trapističkog samostana prekinio je kratkotrajnu šutnju rekavši pri tome nešto neočekivano: „Ako nitko neće poći, onda idem sam!“

Po povratku u dolinu Vrbasa Franjo je okupljenoj subraći u Mariji Zvijezdi predočio plan buduće južnoafričke misije. Krajem lipnja 1880. on je s nekoliko subraće napustio Marijom Zvijezdom i zaputio u nesigurnu budućnost. Preko Münchena, Kölna i Antwerpena došli su u London gdje ih je čekao biskup sa svojom pratnjom. Nakon višetjedne plovidbe iskrcali su se na željenu postojaju gdje će uskoro doživjeti veliko razočaranje. U muci i znoju su mjescima obrađivali škrte samostanske oranice u Dunbrody, da da potom veći dio škrtog uroda uništila suša ili pojele price i majmuni. U toj jadnoj situaciji biskup im je priznao da i sam nema više novca pa im preuzete obaveze iz ugovora ne može ispuniti.

Franjo je u to vrijeme boravio u Europi, pa je bez ustezanja odmah pisao braći da potraže drugo mjesto. Biskup Jolivet iz Maritzburga ponudio im je novu postaju nekih 120 kilometara udaljenu od Durbana u natalskim brdima. Vrativši se krajem studenog 1882. sa generalnog kapitula Franjo se zaputio na novu postaju koju je nakon temeljitog razgledavanja odbio prihvatiti. Potom je u blizini gradića Pinetown na jednom brežuljku našao gradilište gdje bi trebao izrasti novi samostan. Iza Božića te godine braća su se s volujskim kolima natovarenim građevinskim materijalom i potrebštinama za svakidašnji život zaputili na novu postaju. Pri tome su zapala na jednoj uzvišici, nekoliko kilometare pred željenim ciljem. Franjo je bez oklijevanja zapovjedio: „Istovariti. Ovdje ćemo ostati i tu graditi naš samostan. To je Božja volja!“ Slijedećih dana i tjedana podigli su barake a potom počeli graditi mostove i putove. Franjo je novi samostan nazvao „Mariannhill“. „Gradimo u čast Bogorodici Mariji i svetoj majci Ani. Hill (brežuljak) dodajmo uz to jer će glavna zgrada stajati na malom brežuljku.“ Božji blagoslov je bdio nad novom zajednicom koja je iz godine u godinu rasla i pove}avala se.

Tri godine nakon stupanja na afričko tlo Franjo je jednoglasno izabran za priora samostana, a na blagdan Ivana apostola 1885. bio je posvećen. Pod njegovim vodstvom su narednih godina u Mariannhillu izgrađene škole, bolnica, ljekarna, pošta i željeznički kolodvor.

Generalni Kapitul otaca trapista naredio je (1892.) prioru Franji Strunku iz Ölenberga (Elsas) da obavi vizitaciju u Mariannhillu. Za vrijeme njegove vizitacije je često puta dolazilo do verbalnih obračunavanja između dvojice temparamentnih priora. Zapisnik vizatacije što ga je sastavio prior Strunk pun je optužbi na rad i vođenje zajednice priora Pfannera. „Radi ne obdržavanja pravila“, bijaše prior Pfanner suspendiran (13.10.1892.) na godinu dana nakon čega je uputio u Rim pismenu ostavku na dužnosti priora. „Čvrsto vjerujem, da je ovo Bog pripustio za spas moje duše,“ zapisao je kasnije u svojim uspomenama.

Zadnje godine ovozemaljskog života provest će u Emausu, osamljenoj misijskoj postaji, zadnjoj koju je on još kao prior osnovao. Ipak ga je i u toj getsemanskoj tami obasjalo svjetlo radosti: god. 1906. kongregacija misionarki Predragocijene Krvi koju je sam osnovao, bila je crkveno priznata.

Tri godine kasnije (1909.) veliki pustolov i neumorni misionar dovršio je svoje zemaljsko putovanje sklopivši zavijek umorone oči na dalekom jugu. Južna Afrika je oplakivala velikog misionara, a Mariannhill svoga oca. Tomas Merton je zapisao: „Pfanner je bio duša svetog jata aktivnih apostola“ koji su bili spremni dan i noć raditi da bi Afriku pridobili za veselu vijest spasenja! Papa Pio X. proglasio je Mariannhill centralom samostalne misijske kongregacije - CMM (Kongregatio Missionariorum de Mariannhill). Oko dvije tisuće misionara i misionarki Mariannhilla djeluje danas skoro na svim kontinentima. Oni vode misijske postaje, škole i bolnice, spremaju buduće učitelje i katehiste, te se angažiraju u tisku.