Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  30. travnja 2017.

 

Stepinac, previše katolik da bi bio pravednik?

11. veljače 2011.
Dva puta je Muzej holokausta Yad Vashem u Jeruzalemu zanijekao zagrebačkom nadbiskupu uvrštavanje na listu pravednika, usprkos što je puno pomogao Židovima. Novinar Stefano Andrini u talijanskom katoličkom dnevniku Avvenire pokušava odgonetnuti zašto.
Dva puta je Muzej holokausta Yad Vashem u Jeruzalemu zanijekao zagrebačkom nadbiskupu uvrštavanje na listu pravednika, usprkos što je puno pomogao Židovima. Novinar Stefano Andrini u talijanskom katoličkom dnevniku Avvenire pokušava odgonetnuti zašto. Članak prenosimo u cijelosti:

Stepinac_Alojzije„Suvremeni rasizam mrzi Crkvu jer ona se ne želi pokloniti pred njenim idolom, nacijom, i klanjati joj se“ . Ove riječi koje je izrekao Alojzije Stepinac u Zagrebi 1938. oslikavaju nadbiskupov portret protiv uvriježenog mišljenja: ispravljaju jednostrana tumačenja određene historiografije koja je opisala pastira kao nacionalistu, antisemitu, pristašu vlade Ante Pavelića i zlodjela koje su ustaše učinile između 1941. i 1945. godine. Zaslužan za ovu reviziju je film Possono rubarci tutto, l'anima no (Mogu nam oteti sve, ali dušu nikada) koji je realizirala realna gimnazija „G. Marconi“ iz Pesara i koji je prikazan u Bologni tijekom manifestacije Praznik povijesti 19. listopada 2010. Bogat svjedočanstvima dvd baca novu svjetlost na odnose između Nadbiskupa i Židova.

„Tijekom nacističke okupacije – kazuje, na primjer, Amyel Shomrony, tajnik glavnog rabina u Zagrebu – Stepinac je na razne načine štitio Židove, koji bi inače postali žrtve protužidovske politike nacista i njihovih suradnika ustaša. Nadbiskup se je također zauzeo da Židovi ne bi nosili žutu traku oko ruke kao znak raspoznavanja“ . Sami Nijemci u jednom izvješću šefu policije definirali su ga kao „velikog prijatelja Židova“.

Predsjednik židovske zajednice Sjedinjenih Država Louis Breier 1946. godine je izjavio: „Ovaj veliki čovjek Crkve optužen je da je bio suradnik nacista. Mi Židovi to niječemo“ . Usprkos ovim priznanjima Vrhovni sud Izraela čak je dva puta odbio zahtjev da uvrsti ime Stepinac među pravednike u Muzej holokausta u Jeruzalemu.

„Nije upitno – ustvrdile su Maristella Palac Smiljanka i Paola Campanini, koordinatorice filma – da li je Stepinac spasio mnoge Židove. Postoji drugi problem. Stepinac kao biskup Katoličke crkve, prema vijeću Yad Vashema, bio je zaštićen od ustaša, pa mu život nije bio u opasnosti. Po istom vijeću, Stepinac je prešutio neka zlodjela ustaša, pa je smatran suradnikom nacifašističkog režima.“ Međutim, nastavljaju dvije nastavnice, „ova prosudba je nastala na osnovu dokumenata (često manipuliranih ili sakrivenih) sa kojima je komunistički režim osudio na smrt Stepinca kao ratnog zločinca“.

Međutim, film, koji je dobio drugu nagradu na nacionalnom natječaju Povijest i sjećanje, predlaže drugi element. „ Nakon što je zanijekalo po drugi put Stepincu naziv pravednika, vijeće Yad Vashema, priznajući da je on spasio mnoge Židove, razmišljao je o mogućnosti da napiše pismo zahvale njegovoj obitelji. Ni taj prijedlog nije prihvaćen, budući da Stepinac nema nasljednika, pismo zahvale bi moralo biti upućeno Katoličkoj crkvi.“ Posljedično tome, zaključuju profesori „u izostanku priznanja, težinu su imale ideološke predrasude“.

Ovoj rekonstrukciju poneku kocku dodaje i Matteo Luigi Napolitano, docent Povijesti međunarodnih odnosa na sveučilištu „G. Marconi“ u Rimu. „Slažem se sa opisom Stepinca koga je dao Spadolini: nadbiskup koji je na početku dozvolio neki ustupak ustašama, ali je s vremenom uvidio grješku koju je učinio i distancirao se je“. Još prije hrvatske nezavisnosti, objašnjava povjesničar, „nadbiskup je koordinirao pokušaje pomoći Židovima, objektu progonstva u Jugoslaviji.Već se je tada postavio kao antipod ultranacionalizmu i zbog toga je dobio više prijetećih pisama nepopustljivih katolika: jedno od tih smatra da ispod svećeničke odjeće nosi Davidovu zvijezdu“.

Nastankom nezavisne Hrvatske 1941. godine, upravo u godinama pretpostavljene kolaboracije sa Pavelićem, Stepinac stupa u vezu va glavnim rabinom Zagreba u svezi zajedničke inicijative sa ciljem spašavanja Židova od deportacije u Auschwitz. „Godinu kasnije - podsjeća Napolitano – sam rabin će to priznati. U pismu upućenom Piu XII upotrebljava riječi nepobitnog priznanja. Govori o bezgraničnoj dobroti Svete Stolice. Neobjašnjive riječi da nije bilo te zauzetosti Crkve u Hrvata.

O ne dodijeljenom priznanju pravednika Napolitano razotkriva pozadinu: „Tijekom mog posljednjeg putovanja u Izrael nastojao sam vidjeti dokumentaciju o pravednicima, ali ostao sam iznenađen. Slučajevi koji nisu pozitivno riješeni nisu na raspolaganju. O Stepincu postoji potpuni veto.

Sve što znamo o njemu iz arhiva ga oslobađa, Naravno, to ne znači da u Crkvi u Hrvata, posebno u redovničkim redovima nije bilo tragova ultranacionalizma“, zaključuje povjesničar.

Do istog zaključka dolazi film:“Pretekstualne optužbe na račun Stepinca ovisile su o činjenici da se njegove riječi nisu mogle uokviriti unutar neke ideologije. Stepinac, iako je otvoreno osudio počinjene zločine, nije nikada službeno osudio ustaše, koji su ostali sastavni dio njegovog stada. Iako braneći Židove i Srbe, nije se ustručavao kritizirati njihove liječnike koji su vršili pobačaje, braneći vladu koja je bila protiv pobačaja. On svoju savjest nije prodao nikakvoj vlasti.“ (kta/m.u.)