Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  30. travnja 2017.

 

Čudotvorni prašak

14. ožujka 2011.
Piše: Anto Burić, svećenik

Čitajući prije nekoliko dana u Večernjem listu na internetu interview sa mons. Milivojem Bolobanićem, svećenikom zadarske nadbiskupije, pade mi na pamet njegova knjiga „Kako prepoznati Zloga“ tiskana u vlastitoj nakladi u Zadru 2000. godine. Naime, već sam bio zaboravio kako me je tada pogodila jedna rečenica iz te knjige na 43. stranici a ovaj me intervew ponovno podsjetio na nju. Da ne ispadne da sam tu rečenicu istrgnuo iz konteksta donosim čitav odlomak, a spomenutu rečenicu sam ja podvukao. Odlomak glasi:

 

„3. Trpljenja od uroka (čaranja)

Kako prepoznatiKod ovoga sotonskog djelovanja čovjek nema na sebi krivnje. Medutim, grijeh čini onaj tko čini uroke i onaj tko ih naručuje za neku osobu. Ovo je vrlo sklisko područje i moguće su mnoge prijevare. Zato je potrebno biti jako oprezan zbog mogućih podvala, nastranosti, sugestija i slično. No svakako postoje načini po kojima se djelovanjem Sotone mogu drugima činiti uroci, kao primjerice raznim činima, vezivanjem, zlim okom, proklinjanjem itd. Neshvatljivo je da postoje medu svećenicima oni koji ne vjeruju u uroke. Kako se onda mogu učinkovito boriti za svoje vjernike koji su pogodeni takvim zlima?“ Eto tako stoji u spomenutoj knjizi mons Milivoja Bolobanića.

 

Davno je to bilo kada sam dogotovio svoje studije i prihavtio se svećeničkog posla pastorizirajući u raznim mjestima različite zajednice vjernika. Posebno sam u svome svećeničkom pozivu ozbiljno uvijek ozbiljno shvaćao dužnost i potrebu priprave propovijedi i propovijedanja. Teme su tijekom dugoga svećeničkog djelovanja bile različite, a među njima i o vračanju, gatanju, bacanju grašaka i karata, vjerovanje u tozu u fildžanu, o urocima, zapisima i ostalom s tog područja. Čitajući spomenutu knjigu pogodila me, kažem, ona rečenica iz knjige „Kako prepoznati zamke Zloga“ koja kaže: „Neshvatljivo je da postoje među svećenicima oni koji ne vjeruju u uroke.“ Pa, Bože dragi, pomislio sam: i ja sam taj svećenik koji ne vjeruje u uroke. I ja spadam među njih. Ali evo čini mi se da nisam jedini, barem prema tvrdnji autora gornje rečenice, jer riječ svećenik upotrebljava u množini. Ja eto ne vjerujem u uroke. Da budemo jasni – u đavla vjerujem. U njegovo djelovanje vjerujem. Kao što čvrsto vjerujem da postoji Bog isto tako vjerujem da postoji đavao i da djeluje. I ne samo da vjerujem nego to i propovijedam i u katehezama tumačim. Tu nemam ni trunka sumnje. Ali u uroke? Ne bih zbilja želio da me pod stare dane proglase neposlušnim sinom Crkve zbog toga što ne vjerujem u uroke. I čudim se da mi je ta odredba Crkve – ta dogma, po kojoj se mora vjerovati u uroke nekako i nekad promakla pa da sam cijeli svoj svećenički život proveo u zabludi. Ako zbilja Crkva naređuje da se vjeruje u uroke, morat ću se pokajati zbog grijeha propusta.

Davno, davno, moju nevjeru u uroke učvrstio je moj susret sa Stevom iz Oakleigha u Australiji. On je, kažu, nabacivao i skidao uroke, sjedinjavao rasturene brakove, rastavljao one koji se vole i koješta drugo. Zato je naš svijet masovno išao kod njega. Neki da nabace uroke a neki da skinu. Za famoznog Stevu saznao sam od svojih vjernika. Svakih malo, malo, čujem „bila sam (uglavnom se radilo o ženskim osobama) kod Steve u Oakleighu.“ U početku nisam tome posvećivao posebnu pažnju dok nisam vidio da je vrag odnio šalu i da su posjeti Stevi postali pošast. Skoro je bilo sramota reći da nisi bio kod Steve. Čak se pomalo, činilo mi se, približavao trenutak - Stevo ili ja. Vjernicima sam govorio i propovijedao da to nema smisla, da se kosi s vjerom kojoj pripadamo i koju ispovijedamo. Džaba. Oni i dalje: „bila sam kod Steve u Oakleighu, bila sam kpod Steve u Oakleighu.“ Odlučio sam: Ama idem i ja otići kod tog čarobnjaka Steve koji s tolikim uspjehom skida i nabacuje vračke mojim vjernicima zbog čega mu tako hrle. No šta mu reći? Koju priču mu ispričati? Kako nastupiti da budem uvjerljiv? Na što se potužiti? Bilo me je pomalo strah da me možda nije nekada susreo pa da me prepozna. Smislio sam, ako se to desi, bit ću uporan u uvjeravanju da me s nekim zamijenio. No ipak puno sam toga stavljao na kocku i povjerio sreći. Počeo sam smišljati priču za Stevine uši a možda i džep. Dugo sam kontao i na koncu odlučio. Reći ću Stevi da me je iznenada napustila žena. Nije mi jasno zbog čega. Nikakvog sukoba nismo imali. Ostavila me, jadnoga, samog, s troje nejake djece. Ne znam kamo je i skim otišla. Jedan prijatelj mi je rekao kako je od svoje žene čuo da je moja žena prije nekoliko dana njoj rekla da odlazi od mene, ali da to nikome ne govori. Nije joj rekla kamo ide i skim. Kuhati ne znam, peglati ne znam, a i volio sam je, ludo, reći ću. Ako uspijem i zaplakat ću, makar je za muškarca to sramota. Obrisat ću oči onakvim masnim rukama. Nije mi do toga da tražim rupčić a ni do toga kakav ću poslije izgledati. Muka mi je. Neopisiva. Nije mi ni do čega. O djeci treba brinuti a i na posao moram ići. Što bi bilo da me sada u ovakvoj muci zbog izostanaka gazda otpustu s posla? Da poludiš. Dođe mi da se ubijem, reći ću. Al' ne mogu zbog djece. Cijeli život nosili bi dva sramotna biljega: mater ih ostavila, a ćaća im se ubio. Kleknut ću pred Stevu i zamoliti da mi ženu vrati. Nije važno koliko košta. Spreman sam na sve, reći ću. Reći ću mu da vjerujem kako je netko nabacio vrači na nju i zamoliti ga da ih skine. Sram me je pred prijateljima. Što ću im reći kad me upitaju je li to istina i zbog čega se desilo. Ne znam. Ne mogu ih gledati kako sa svojim suprugama idu ruku pod ruku kako sam i ja donedavna išao. A sada sam sām. Čini mi se da svi gledaju u mene i vesele se mojoj nesreći. Eto takvu sam priču smislio i svaki dan ponešto dodavao da budem što uvjerljiviji.

Od jedne župljanke saznao sam Stevinu adresu. Nekoliko dana sam išao osmatriti teren i vidjeti koji bi dan bio najpovoljniji i kada otprilike Stevo završava s posljednjim „pacijentom“ ili bolje reći mušterijom. Zaključio sam da subotom nikako ne smijem ići. Taj dan je prava gužva. Valjda zbog toga što taj dan skoro nitko ne radi. Odlučio sam da to bude petak da se mogu od nedjelje pripremiti kako sam zamislio. U petak nema skoro nikoga.

Počeo sam sa pripremama. Od nedjelje se nisam brijao. Taj dan kada ću k Stevi nisam se ni umivao ni češljao. Da budem što krmeljiviji i čupaviji. Da budem što jadniji i uvjerljiviji. Od jednog vjernika, automehaničara, posudio sam radno odijelo – kombinezon. Ruke sam umrljao u ulje iz motora. Kada sam stao pred ogledalo i vidio kakav izgledam, odlaknulo mi je. Ni rođena mater me ne bi prepoznala kakav sam, a kamoli Stevo iz Oakleigha, pa da me je i deset puta susreo. Otišao sam oko podneva. Činilo mi se da je to najbolje vrijeme. Pred kućom nije bilo nikoga. Pričekao sam nekoliko minuta da budem siguran da možda netko nije unutra. S Božjom pomoći krenuo sam i pozvonio. Iznutra sam čuo: „Come in!“ Ušao sam, iskreno rečeno, pomalo trtajući. Moja do tada čvrsta nevjera se malo pokolebala. Pomislio sam i to: Šta ako Stevo doista čini nevjerojatne stvari, kako moji vjernici pričaju, i znade i ono što mi mislimo da ne zna? Pozdravio sam s „Pomozi Bog!“ Tako ga svi pozdravljaju. Odzdravio je skoro ni ne pogledavši me i ponudio mi da sjednem. Iz onoga što me nakratko osmotio i vidio kakav sam, bilo mu je jasno zašto sam došao. Sjeo sam i iz džepa izvalio poveliku gutu papirnih dolara i lupio njome o stol pred Stevom i zavapio: „Stevo pomagaj!“ i nastavio onu smišljenu priču. Moram reći da me slušao vrlo pažljivo i nije me prekidao. Dok sam pričao cijelo vrijeme me je promatrao. Gledao mi je ravno u oči. A i ja njega. Govorio sam sam sebi: „Izdrži!“ U jednom trenutku pomislio sam da je vrag odnio šalu, da me je prokužio. Bog zna kako. Da li sām ili s nečijom pomoći. No sada se nije smjelo stati. Treba ići do kraja. Ispričao sam onu priču sve u tančine i do kraja kako sam i zamislio. Kada sam završio Stevo me je dugo gledao ništa ne govoreći. I ja sam gledao njega. U onu gutu novaca nije ni pogledao. Zbunjivalo me je to. Tada me je upitao: „Ima li nešto od njezinih stvari što je ostalo kod tebe?“ „Ostalo je sve“ rekao sam. „Nije odnijela ništa. Otišla je samo u onome što je bilo na njoj.“ Ustao je. Iz pretinca na regalu izvadio je malu kesicu i dao mi. „Uzmi ovo“, rekao je. „Ovaj prašak (prah) posut ćeš po njezinoj robi kako ti reknem. Najbolje bi bilo ako ima donjeg veša. Osim toga kroz tri sljedeća četvrtka ustani rano, prije nego izađe sunce i bos po rosi obiđi oko kuće. Kada obiđeš oko kuće svakog četvrtka uzmi malo ovog praška i pospi po njezinim stvarima. Noge nemoj prati nego obuj čarape na rosne noga. Četvrti četvrtak tvoja žena će se prije izlaska sunca vratiti. Nemoj joj ništa govoriti. Nemoj galamiti. Nemoj je pitati gdje je i skim bila. Lijepo je primi i sve će biti u redu“, savjetovao mi je. Bio je strašno uvjerljiv. Uzeo sam onu kesicu, strasno je poljubio, desmom rukom stisnuo je na lijevu stranu grudi kao neki kada se svira hrvatska himna. Krišom sam pogledao onu gutu dolara, teško će mi se biti rastati od nje. No šta mogu. Ne želim sada na kraju sve upropastiti. Taman što sam mislio poći Stevo pogleda u novac i kaže: „Uzmi to!“ „To je tebi, Stevo, i hvala ti!“ „Uzmi to!“ ponovio je pomalo zapovjednički. Nisam čekao da ponovi po treći put ili se predomisli, uzeo sam novac. Uz tešku muku nagovorio sam ga da uzme simboličan iznos. Čuva, valjda, obraz profesije.

Pozdravljajući se sa Stevom moja nevjera bila je još čvršća nego kad sam ulazio.

Jedva sam čekao nedjelju. Obrijao sam se, počešljao, umio i izišao na oltar. Prije nego ću početi misu zauzeo sam nekakvu pobjednčku pozi i uzviknuo: „Dragi moji vjernici! I ja sam u prošli petak bio kod Steve u Oaklaighu!“ i zastao sam. Čekao sam reakciju. Moji vjernici su se gledali u čudu. Neki su sigurno pomislili da nisu dobro čuli. Zato sam ponovio: „Da. Dobro ste čuli. Bio sam kod Steve u Oaklaighu!“ Na licima sam im čitao pitanje: „Pa što ćeš ti tamo? Kakva tebe nevolja natjera? Ni žene, ni djece, ni stara ni bolesna nemaš? Koji te belaj nosio tamo?“ Onda sam im potanko sve ispričao uključujući i onu priču kako me žena ostavila al' sam dobio čudotvorni prašak koji će mi je vratiti. Pokunjili su se. Nisu imali što reći. Sve im je bilo jasno. Nikada mi poslije nitko nije rekao da je bio kod Steve u Oaklaighu. Ili nisu bili ili mi nisu htjeli ili smjeli reći da su bili. Ne znam. A i Stevo, ako je još uvijek živ i ako ovo pročita, a ako nije, pokoj mu duši, nakon tridesetak godina saznat će komu je dao čudotvorni prašak da mu vrati ženu. Eto zato i od tada još čvrće ne vjerujem u „uroke“, „zlo oko“, „vezivanje“, „čine“. A čudotvorni prašak? Ne sjerćam se kako i gdje je završio.