Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  30. travnja 2017.

 

Bit će po mome

9. travnja 2011.
Piše: Anto Burić, svećenik

Bilo mu je ime Jakov. Naočit i lijep momak. Starije žene bi rekle: „Lijep k'o jabuka.“ Ako bi se bilo što dodalo njegovoj ljepoti bilo bi viška, bilo što da se oduzme, falilo bi. Evo takav je bio Jakov. Mirna narav, ali samo dok nedjeljom poslije podne ne zabreca šargija i ne zaigra kolo na seoskoj meraji. Tada bi u Jakovu mlada krv provrila i skakao je k'o jelen. Žene koje su imale kćerke za udaju stajale su oko kola i šmagale za njim. Svaka je željela imati ga kao zeta. Kako bi sretne i ponosne bile kad bi im se posrećilo da Jakov izabere njihovu kćer. Deseci djevojačkih očiju krišom su preko kola gledale njegovo veselo poskakivanje i slušale njegov pjev. Pjevao je kao slavuj. I momci su mu zavidjeli. Bojali su se da im ne ugrabi priliku i ne ukrade voljenu na koju su oni bacili oko.

Jakov je bio stolar. Vrstan i nadaleko poznat. Govorili su: „Što Jakovljeve oči vide to ruke naprave.“ Imao je svoju stolarsku radnju. Posla pune ruke jer je pošteno i čestito radio. Bio je od riječi. Kako je dogovorio tako je i napravio. Što je zaradio pametno je trošio. Nije da nikad nije svratio u kafić ili gostionicu ali sve s mjerom.

Jednoga dana k'o grom iz vedra neba puče selom vijest: „Ženi se Jakov!“ „Koju dovodi?“, brujalo je i pitalo selo. „Koja li je to sretnica?“ Jedno vrijeme nitko nije znao ili, ako je znao nije htio reći. Ženskim mukama je došao kraj kada je sljedeće nedjelje pod pučkom misom župnik navijestio: „Ženi se Jakov... i uzima Ljubicu...“ U crkvi je nastao žamor. Čim su prekoračile crkveni prag žene su, pjeneći se i modre u licu počele: „Zar nije bilo za njeg' cure u našem selu pa je otišao u drugo? Zar nije mogao naći neku bogatiju nego onu fukaru? Nema pedlja zemlje ni više od jedne suknje. Jel' skrenio s pameti? Kad je takav, ćorav, i bolje je da nije uzeo moju 'ćer?“ I tako redom i još koješta slično.

Jakovu nisu trebali dulumi miraza ni puna konjska kola „ruva“ nego čestita žena koju će cijelog života voljeti a i ona njega i s kojom će izroditi porod. Jakov je odrastao sam s roditeljima i znao je kako je tužno djetinjstvo bez braće i sestara. Nije želio da u njega bude tako. Na koncu, sve drugo ima. Što nema, dat će Bog. Zdrav je, zaradit će. Djecu će moći podizati i školovati. Puno njih. Ljubica pak bijaše skromna, ponizna i čestita djevojka. Bila je lijepa. Njezino ime Ljubica taman je pasalo njezinoj naravi. Jedina mana joj je bila što je bila siromašna. No Jakovu to nije smetalo. Bila je vična ženskim poslovima i štedljiva. Baš onakva kakvu je Jakov priželjkivao. Svadba je bila primjerena i Jakovu i Ljubici. Ni raskošna ni škrta. Sve po mjeri.

Počeo je zajednički život u ljubavi. Njih dvoje ko dva goluba. „Slika našla priliku,“ govorili su sada. Trajalo je to tako nekoliko mjeseci, par godina. I Jakov i Ljubica su postajali sve nekako tužniji. Mučilo ih je što nemaju poroda. Molili su se, zavjete činili, išli doktorima. Sve uzalud. Ljubica ne može zatrudnjeti.

Jakov je svoju stolarsku radnju preselio u obližnju čaršijicu. Pravdao je to time da mušterijama bude bliže. U početku je svaki dan išao na posao i navečer se vraćao kući. Poslije je iznajmio mali stan pravdajući se pred Ljubicom da ponekad mora ostati do kasno da dovrši posao, a nekad mora poraniti. Daleko mu je a bude i umoran. Tako je u početku i bilo. Ostajao je samo ponekad. Ali što dalje sve češće, dok jednoga dana nije rekao Ljubici: „Ženo, ja moram sebi tražiti drugu ženu. Želim imati djece a mi ih ne možemo imati.“

Ljubici je ostavio svoju kuću a on za stalno otišao u čaršiju. Nije imao snage potjerati je natrag roditeljima. „Nije ona kriva. Nije to zaslužila,“ razmišljao je. Ostala je tu. Obrađivala je bašču, držala kokoši i svinje, sređivala kuću i oko kuće. Ni kravu nije htjela ukinuti. Izgledala je kao da stalno nekog očekuje.

Selo se nije prestajalo „brinuti“ o Jakovu. Kamo ide, s kim se druži, da li se propio, hoćel' se ponovno ženiti..?

Jednoga dana, onoga pazarnog, kada ljudi sa sela idu na pijacu u čaršiju, došla je u selo vijest i tema za nove priče i kombinacije: „Jakov se oženio!“ Doveo „drugu vjeru“.

Bilo je istina. Jakov je oženio Safiju, stariju ali još uvijek lijepu djevojku iz čaršije, muslimanku. Seoske žene počele su pljuvalti na spomen Jakovljeva imena. „Sram ga bilo! Da mu ćaća i mater ustanu iz groba poželjeli bi se vratiti među mrtve. Ako se već skastio ženiti što nije uzeo „našu“? Ima ih i u čaršiji i ovdje koje bi mu pošle.“

Poslije svog odlaska od Ljubice Jakov nikada više nije došao u selo. Želio je sve što je bilo čim prije zaboraviti. Zato i nije čuo sve ono što se o njemu govori. A nije ga posebno ni brinulo. On je odlučio početi novi život. Vjenčanje sa Safijom bilo je skromno. Jakov, Safija, dva svjedoka, matičar i svega nekoliko prijatelja i Safijinih rođaka. Jakovljev nije bio nitko. Svadba skromna i tiha u malom čaršijskom restoranu.

Jakov je tako počeo novi život. I dalje je radio svoj stolarski posao kao i prije. Mušterije iste, čak mu se činilo i više njih. Nije prošla ni godina dana Jakov i Safija dobili su sina. Složili su se i kod matičara upisali mu ime Benjamin. Jakov je cijeli taj tjedan sjedio u gostionici i sačikao čestitare. Svaki od njih imao je pravo na jedno besplatno piće. Bio je izvan sebe od veselja ali on sam nije puno pio. Kasnu večer dočikao je trijezan. Navečer bi pošteno platio sve što je bilo ispijeno za sreću njegova sina. Nije žalio. Konačno mu se ispunila želja. Dobio je sina. Žene u njegovu selu su sa sprdnjom govorile: „Prvo pa muško.“

Poslije prve radosti, dan po dan primicao se i onaj dan „D“ kada je trebalo malog Benjamina „upisati u vjeru“. Jakovljevo je bilo: Benjamina će krstiti. Safijino je bilo: Neće se krstiti, nego sunetiti (obrezati - medicinski termin cirkumcizija). Jakov ne želi čuti ništa osim krstiti. Safija ne želi čuti ništa drugo nego osunetiti. Rasprave i uvjeravanja traju danima, ali još uvijek samo u četiri zida. No nakon nekog vremena uključuje se i rodbina. I Safijina i Jakovljeva. Safijini, razumije se, na njezinu stranu, Jakovljevi na njegovu. Skoro pa pravi rat. Obadvije strane ušančile su se u svoje rovove i ni makac. Sporazum se nije nikako mogao ni postići ni nazrijeti. Jednu večer, poslije večere počela je ponovno rasprava između Safije i Jakova o svagdanjoj temi: Benjaminovo krštenje ili sunećenje. Rezultat isti. Nitko ne popušta ni za milimetar. Ni Jakov ni Safija. Svako ima svoje razloge i opravdanja koje ono drugo ne prihvaća. Nakon duge rasprave Safija će: „Jakove, znadeš šta ću ti reći. Benjamin je sigurno moj sin, ja sam ga rodila, a pitanje je li tvoj! I bit će po mojem. Banjmina ću sunetiti!“ I bilo je tako. Jakov je klonuo. Poslije ove Safijine izjave morao je položiti oružje. Bitka je izgubljena ma koliko to bolno bilo. Benjamin nije kršten nego je osunećen. „Upisan“ je u Safijinu vjeru.

Dugo je Jaklov nosio bol u duši i sram zbog poraza i sve češće mu je padala na pamet Ljubica i njegovo selo. Jednoga dana odlučio je otići tamo. K Ljubici. I pošao je. Bilo je pred večer. Poslije posla. Ljubicu je zatekao pred kućom. Kad ju je pozdravio rekao je: „Ljubice, želim s tobom popričati.“ Ušli su u kuću. Kada su sjeli, Jakov je počeo: „Lujbice, nanio sam ti strašno veliku nepravdu! Ostavio sam te zbog onoga zbog čega nisi ti kriva. Bi li ti mene primila da se vratim? Da živimo zajedno kao što smo nekada živjeli?“ Odgovor nije dugo čekao. Ljubica je rekla: „Dragi Jakove. Volim te kao što sam te voljela kada smo se uzeli. I nikada te nisam prestala voljeti, premda sam strahovito patila. Ovo je tvoja kuća. Nikada nisam ni pomislila da je moja. Ja sam je samo čuvala. Čuvala za tebe, Jakove. Cijelo vrijeme otkad si otišao nešto mi je govorilo: „Vratit će se tvoj Jakov.“ I evo, hvala Bogu da se obistinila ona moja slutnja.“ Nastavili su život u ljubavi kao nekad u početku. Ljubicinu neplodnost prihvatili su kao izraz Božje volje. Benjamin je, ni kriv ni dužan, uz živa oca rastao bez oca. Volio je svog oca Jakova. S vremena na vrijeme znao je doći posjetiti ga. No Jakov se nije baš posebno radovao njegovim dolascima.