Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  18. prosinca 2017.

 

Sutradan

2. svibnja 2011.
Piše: Anto Burić, svećenik

Evo mene opet. Kada počnete ovo čitati, ako uopće čitate, reći ćete: Tko o čemu, baba o uštipcima, a on o garevačkoj masovnoj grobnici na Pašincu. Moram, ljudi, moram. Htio bih da nisam takav, ali ne mogu. Bog me takvog stvorio, mater me takvog rodila, no svejedno, hvala im. A vi koji čitate, ako vam se ne čita, kvrc u ono dugme „back“ i pođite drugim putem, a ja ću još malo o garevačkoj masovnoj grobnici na Pašincu.

Pasinac2011_2

Nisam bio na Markovdan u Garevcu. Zlobnici kažu: “Žao mu bilo upisat' u blagosov pa nije doš'o“. Sram ih bilo, al' nek im bude. No vjerujte mi nije zbog toga. Nešto je drugo po srijedi. Nezgodno mi, brate, kad se ono poslije mise na groblju susrećem s Garevljanima a posebno s Garevljankama pa me upitaju: „Anto, zar me se ne poznaš? Pa ja sam Luca...Mara...Anđa...“ A ja gledam u one velike sunčane naočale marke Ray Ban, Mykita, Gianfranco, Versace i ne znam koje već, u parišku frizuru, našminkane škorave obraze i ne mogu se sjetiti, pa ne mogu. Vrtim u glavi film koji sam o Garevcu od djetinjstva pa sve do rata snimao i ne sjećam se da je ijedna Luca...Mara...Anđa, kad' je ono prije rata kopala u Gornjem polju ili kupila sijeno na Barama nosila sunčane naočale i imala lakirane nokte. Eto zato se ne mogu sjetiti i stid me pomalo. Ali nije zlo u tome što se ne mogu ja sjetiti i prepoznati Lucu, Maru, Anđu. Vjerojatno ih nisu prepoznale ni njihove rođene matere Ruža, Kata, Ana...Možda bi, da su žive, rekle: „Dijete moje, što si se namačkarila. Nisu danas poklade.“ Pa dalje, kad me ono pozdrave sa „bok, Anto“ naježim se. A što bi se morao bez potrebe ježiti. Zato evo, i zbog koječega tome sličnog ne idem na te velike skupove Garevljana gdje se manifestira nešto što nije Garevačko nego zagorsko, švicarsko, njemačko i Bog zna čije. Al' odem ja u Garevac. Odem kada nema nikoga osim onih pravih Garevljana koji životare u Garevcu, kada je Garevac onakav kakav doista danas jest. Kusur od onoga nekadašnjeg, svagdanjeg Garevca. Tada susrećem samo one koje poznam i kojima nije ni do sunčanih naočala ni do lakiranja nokata i koji me lijepo pozdrave sa „Hvaljen Isus!“ , a ne „bok, Anto!“ Kad nekoga opazim u avliji, stanem i malo popričam. Desi se da i kavu popijem. Eto tako ti je to. Nisam bio na Markovdan al' otišao sam sutradan. Jer takav Garevac me zanima i privlači. Privlači me onaj GAREVAC SUTRADAN, poslije Markovdana, Garevac poslije Iline, Garevac poslije Svih Svetih i Garevljani koji su stalno u Garevcu a ne oni povremeni iliti privremeni.

Pasinach2011_1Tako hodajući kroz Garevac, sutradan poslije Markovdana dođe mi odjednom nešto da moram otići i na Pašinac, posjetiti masovnu grobnicu pobijenih Grevljana i izmoliti opijelo. Vozim i maštam: grobnica očišćena, puno svijeća i cvijeća, jer sam čuo da je za Uskrs i Markovdan bilo nekoliko stotina Garevljana u Garevcu. Ne mogu autom do grobnice ali ne smeta. Lijep je sunčan dan i lijepo je prokošeno do grobnice. Čujem da su to učinili braća Spajić. Hvala im od mene, ako im to nešto znači. Nek im se uračuna u dobra djela. A i ugodno je, brate, prošetati onih nekoliko stotina metara kroz nabujalo zelenilo. Kad sam stigao do grobnice dočekalo me razočaranje. Kakve svijeće, kakvo cvijeće? Nigdje ni traga da je itko dolazio. Na ulazu u ograđeni dio vidim dva nijema, posrnula protusvjedoka moga pogrešnog maštanja i doživljavam veliko razočaranje. Prevaljen lampion i isto tako prevaljena vaza odavno uvelog cvijeća koji su tamo tako oboreni i uveli prezimili. Da je itko ušao u ograđeni dio groblja morao bi ih barem nogom odgurnuti da može ući. Ali oni su tu, kao nijemi svjedoci „redovitog“ nedolaženja, nekošenja i neuređivanja tog prostora koji po mome skromnom mišljenju zaslužuje poštovanje. Nije tako davno bilo kada sam na ovom portalu predložio i stavio Garevljanima na razmišljanje da se posmrtni ostaci tamo pokopanih Garevljana ekshumiraju i prenesu u zajedničku grobnicu na garevačko mjesno groblje ili kod Burića štale. Na taj moj prijedlog moj komšija Mišo, koji kobajagi uređuje garevačku župsku stranicu, koja, usput rečeno, u svojim ukradenim prilozima s drugih portala o svemu ima više nego o Garevcu, osim što ukrade s garevac.net portala, naroguši se i napisa: „Pašinac će ostati vječno počivalište pobijenih Garevljana“ i „ ...grobnica na Pašincu kosi se u redovitim vremenskim razdobljima.“ Sa priložene slike možete vidjeti da su ta „redovita vremenska razdoblja“ košenja u uređivanja jedanput godišnje. Sutradan poslije ovogodišnjeg Uskrsa i Markovdana, kada je u Garevcu bilo nekoliko stotina Garevljana pa i povremeni Garevljanin, moj komšija gospodin Mišo, grobnica pobijenih Garevljana liči na običnu među iz koje viri nekoliko križeva. Rekoh povremni Garevljanin. Možda će se moj komšija Mišo naljutiti na onu riječ „povremeni“. No ne znam kako drugačije okrstiti one koji godišnje dva-tri puta prenoće u Garevcu a ostalo vrijeme su Bog zna gdje, dok na sva usta viču kako vole Garevac. U tom istom osvrtu moj komšija, gospodin Mišo je napisao: „Još uvijek se nema dovoljno novca da im na Pašincu izgradimo spomen obilježje...!“ Vjerujem da novca „nemaju“ a isto tako siguran sam da ga nikada neće ni imati. Ali zar nemaju tridesetak KM da plate košenje „u redovitim vremenskim razdobljima.“ Ima novca, toliko sigurno ima, ali nema nečega drugog. Nema volje da se to uradi. U spomenutom prilogu moj komšija Mišo također reče: „...vi niste dostojni uništavati mir pretučenim i izlomljenim kostima moja dva djeda“. Eto nisam dostojan, priznajem. Ali zar ni moj komšija, gospodin Mišo, unuk „dvojice pokojnih djedova“ nije se udostojao otići tamo, upaliti svijeću pa možda i pokositi. A bio je u Garevcu. No nije valjda da to nije učinio da ne bi uznemirio pretučene i izlomljene kosti svojih dvojice pokojnih djedova, pokojnog Marka i Pave. Pokoj njihovim dušama. I svaka čast na tolikom poštivanju pokojnika. Po toj logici ne bismo trebali dolaziti ni na Garevačko groblje da ne uznemirujemo svoje drage pokojne. A zar to onda nije ludost?