Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  20. kolovoza 2017.

 

Predano je i neumorno radio

24. svibnja 2011.
uz 110. obljetnicu smrti dr. ANDRIJE JAGATIĆA, Vrhbosanskog kanonika i superiora sestara milosrdnica

Prije 161 godina, 11. studenoga 1850. ugledao je svjetlo dana u selu Luka, župa Martinska Ves u blizini Siska svećenik, literarni djelatnik, profesor, vrhbosanski kanonik i superior milosrdnica Dr. ANDRIJA JAGATIĆ. Bio je to čovjek velikih ambicija, mirna duha, trijezna pogleda, nespornih talenata i značajnih postignuća. Svaki je zapčeti posao svršavao temeljito i promišljeno. I učinio je mnogo za svoj narod, za katoličku Crkvu među Hrvatima. Četrnaest godina je poput svijeće izgarao za duhovni preporod malog čovjeka na bosanskom tlu, za ljude u čijim je srcima sjedila hladnoća silnih porobljivača i tragovi njihovih zuluma.

Jagatic_AndrijaJagatić je početne nauke svršio u rodom selu i u Kloštru Ivaniću, nižu gimnaziju u Požegi kao pitomac sirotišta, a višu u Zagrebu. Nakon ispita zrelosti mnogi su ga nagovarali da se posveti studiju prava što je on odlučno odbio. „Želja da se posve posvetim vjeri i domovini pozvala me odmah u svećenički stalež“, pričao je jednom zgodom prijatelju Ivanu Šariću, kasnijem Vrhbosanskom nadbiskupu.

Nakon svećeničkog ređenja god. 1875. njegovi ga poglavari poslaše za nadstojnika orfanotrofija u Požegu, gdje je uz to obavljao i službu profesora u gimnaziji. Poslije godinu dana pozvali su ga u Zagreb za urednika Katoličkog lista. Taj mu je posao u uredništvu bila  priprema na spisateljsku djelatnost koju će kasnije proširiti u Sarajevu, gradu pod Trebevićom.

Na poziv njegova nekadašnjeg profesora i novoimenovanog vrhbosanskog nadbiskupa Stadler, Jagatić napušta Zagreb i odlazi u Sarajevo za kanonika mladog Vrhbosanskog Kaptola. Taj će Kaptol postati pokretač i nositelj obnove Crkve na bosansko-hercegovačkom tlu i značajno središte prosvjetiteljskog djelovanja na hrvatskom jezičnom području, okupljajući oko sebe i svojih značajnim publikacija mnoge poznate hrvatske intelektualce čija su imena duboko upisana u hrvatskom kulturnom stvaralaštvu. Od prvoga dana svoga djelovanja u Bosni on se ozbiljno prihvatio spisateljskog rada u čemu mu je nadbiskup Stadler bio velika potpora, koji je dobro poznavao ulogu pisane riječi u apostolskom poslanju Crkve. Tako će Jagatić i Stadler već 1883. i 1885. kod Albrechta u Zagrebu izdati prijevod knjige o. Croiseta Pobožnost k Presvetom Srcu Isusa Krista, koja je u neku ruku razrada onih misli koje je nadbiskup Stadler iznio u svojoj prvoj pastirskoj poslanici Pod zastavom Srca Isusova. U proljeće 1883. god. u Zagrebu je izašao molitvenik Najljepši dan u životu, plod zajedničkog rada nadbiskupa Stadlera i kanonika Jagatića. Isti molitvenik izašao je u prerađenom izdanju kod Benzingera u Einsiedelunu u Švicarskoj pod naslovom Put u nebo. Godinu dana kasnije kanonik Jagatić i nadbiskup Stadler bezimeno su izdali prijevod triju najljepših rasprava iz klasičnog asketskog spisa španjolskog isusovca Alfonsa Rodrigueza Vježbaj se u kršćanskoj kreposti.

Prema jednoj vijesti Vrhbosne, nadbiskup Stadler i kanonik Jagatić su sastavili i tri različita obrednika koji sadrže najvažnije tekstove o sakramentima, razne blagoslovne molitve, pjesme i obrede za različite crkvene svečanosti.

Kanonik Jagatić aktivno surađuje u Srcu Isusovu, službenom vjesniku nadbiskupije, a polovicom 1887. preuzima uredičko pero glavnog urednika Vrhbosne kojim će nepunih devet godina puniti stranice toga uglednog časopisa.

God. 1896. pozvan je za superiora sestara milosrdnica u Zagebu, a papa Leon XIII. ga je iste godine imenovao apostolskim protonotarom želeći ga time odlikovati za njegov neumorni apostolski i spisateljski rad. Juraj Pušek je te godine o kanoniku Jagatiću napisao u Vrhbosni: „Bog si je među tim svojim poslodavcima Jagatića odabrao da nosi uz Nadbiskupa baš ono uglano tvrdo kamenje. I Jagatić ga je ljudski nosio. Bio je junak koji niti pisnu niti zubima škrinu. Ovo je dar koji Bog svakome ne daje, ali Jagatić ga je imao u dobroj mjeri.“

Prešavši u Zagreb radio je svim silama, od ranog jutra do kasno u noć. Znao bi često reći: „Valja, brate, raditi dok se može; da sam postao svećenik nije moralo biti - Božja je to milost - ali da svećenik vrši svoju dužnost, to mora biti, pa makar ga stajalo i života.“

Uredio je knjigu Hrvatska omladina pod zastavom Srca Isusova, surađuje u časopisu Balkan, a godine 1900. pokreće list „za unapređivanje duhovnog života“ Marijin cvjetnjak. Kao poglavar milosrdnica zaslužan je za podizanje i popravljanje bolnice, samostana i crkve. Bio je pokretač prvog hrvatskog katoličkog sastanka, rimskog hodočašća, proslave jubileja Leona XIII., proslave i posvete hrvatske mladeži Srcu Isusovu.

Cijeli je svoj život predano, tiho i neumorno izgarao za vjeru i domovinu, sve dok ga u tome nije prekinula rana smrt, 24. svibnja 1901., u 51. godini života.