Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  18. studenoga 2017.

 

Razgovor sa s. Kajom Perić, misionarkom u Tanzaniji

22. lipnja 2011.
Prenosimo iz Misijskog časopisa "Radosna vijest"

PericKajaRazgovor sa sestrom Kajom Perić, misionarkom u Tanzaniji, prilikom njenog posjeta domovinu. Sestra pripada Njemačkoj provinciji Družbe sestara milosrdnica Sv. Vinka Paulskog, a već 28 godina živi i djeluje u Tanzaniji.

 

UGANDSKI MUČENICI POTAKNULI SU ME NA ODLAZAK U MISIJE.

 

Možete li nam se kratko predstaviti?

Rođena sam u Garevcu u Bosni i Hercegovini 1952. godine. Godine 1968., nakon osnovne škole, ušla sam u samostan sestara milosrdnica u mjestu Untermarchtal u Njemačkoj te sam tamo 1976. godine položila zavjete. Nakon toga sam radila 8 godina u Stuttgartu, u jednoj bolničkoj kuhinji, a 1983. godine otišla sam u Tanzaniju u biskupiju Mbinga-Songea gdje živim i radim sve do sada.

 

Kako ste se odlučili za misije?

Mogli bismo reći da je to bilo slučajno ili je zapravo Bog tako htio. Dok sam bila u novicijatu, pročitala sam knjigu o mučenicima iz Ugande. U toj knjizi me dojmilo kako su mladi od 14-15 godina ubijeni radi svoje vjere. Poželjela sam raditi s takvim ljudima. Svoju želju sam izrazila pred svojim poglavarima, no još nije bilo vrijeme da odem jer sam bila potrebna u Njemačkoj. Nakon 7-8 godina u Africi su se razboljele dvije sestre (poglavarica i voditeljica domaćinske škole) te je moja poglavarica došla i pitala me imam li još želju ići u misije. I tako sam otišla.

 

Djelujte u Tanzaniji već 28 godine. U kojem dijelu i možete li nam opisati to područje?

Mjesto u kojem živim se zove Binga. To je mali grad i ima manje od 1.000 stanovnika. Nalazi se pored većeg grada Songee, na jugu Tanzanije blizu granice s Mozambikom i jezera Nyasa.

 

Kako žive tamošnji ljudi?

iako živim u manjem gradu, ipak većinom radimo s ljudima sa sela. Tamošnji ljudi žive od zemljoradnje. Prinosi su vrlo slabi jer se sve radi ručno, a problem su i vremenske nepogode. Sušna razdoblja dugo traju, a problem su i pre­obilne kiše. Zbog toga su žetve slabe i ljudi su vrlo siromašni. No ipak, oni su zadovoljni i sretni. Možda i ne znaju da može biti drugačije.

 

Kako izgleda jedan Vaš dan u zajednici? Koja su vaša zaduženja?

Svaki dan je ustajanje u 5,30 ujutro i odlazak na jutarnju molitvu, meditaciju i sv. misu do 7,15. Nakon toga je doručak te odlazak u školu. Radim u domaćinskoj školi s djevojčicama gdje predajem engleski, matematiku i teoriju kuhanja. Nastava traje do 18 sati s prekidom za ručak i odmor. U jutarnjim terminima imamo teže predmete, a poslijepodne je praktična nastava tako da učenicama, kojih ima osamdeset, ali i nastavnicima ne bude prenaporno. Učenice imaju između 13 i 20 godina i najčešće su siročad ili dolaze iz siromašnih obitelji.

 

Koliko je sestara s vama u zajednici i čime se sve bavite?

Sa mnom su 4 sestre iz Njemačke i imamo 210 domaćih sestara. One su raspoređene u 20 župa u 4 biskupije. U svakoj župi imamo po jednu školu, a u jednoj župi imamo veliku školu s preko 200 gluhonijeme djece. U drugoj župi imamo školu s djecom koja imaju neki oblik tjelesnog invaliditeta. Zatim otvorile smo dom za siročad, gimnaziju, dispanzere, 2 bolnice, dječje vrtiće u svakoj župi. Naravno, obrađujemo i zemlju i držimo kokoši i krave. Radimo ono što je potrebno i gdje smo potrebne, a potreba je puno.

 

POTREBE I POTEŠKOĆE NAŠE MISIJE

 

Kao što ste rekli, potreba je puno, ali sigurno s njima dolaze i neki probi emi. S kojim poteškoćama se susrećete u svom radu?

Problema, naravno, ima. Većina mladih s kojima radimo su siromašni i vide kako možda neki drugi imaju puno više od njih. Događa se da to u nekim slučajevima dovede do krađa, žele imati više, ali im je to uglavnom neostvarivo. Raste kriminalitet. I upravo zato je potrebno raditi s njima, naročito poučavati naše djevojke u školi.

Naravno, kako radimo s vrlo siromašnim ljudima, problem je i ishrana i nemogućnost obrazovanja. Naše škole nemaju nikakve zarade već radimo jer im želimo pomoći. Mi imamo sreće te nemamo problema s vodom jer su na našem području prije bili benediktinci koji su doveli pitku vodu za cijelu biskupiju i za sva sela. To je uistinu velika prednost.

 

Kako dolazite do sredstava koja su Vam neophodna?

Svakako da ovo ne bi bilo moguće da ne dobivamo pomoć. Potpomaže nas biskupija Stuttgart, Missio Aachen naročito putem akcije Pjevači betlehemske zvijezde. Neki nas ponekad i posjete ps se oduševe onim što radimo te nam pomažu. Bez pomoći iz Europe ne bi se moglo.

 

Kako vas prihvaćaju kao časne sestre misionarke?

Mi smo sada već u manjini. Većina su naše domaće sestre i one nas poštuju, prate i vole. Navikle smo jedne na druge.

 

Znaju li vaše sestre, domaći ljudi i djevojke koje školujete gdje je Hrvatska?

Ne znaju baš puno o Hrvatskoj jer ne znaju puno ni o Tanzaniji. Za ime su čuli i da sam ja iz Hrvatske, a druge sestre iz Njemačke, to znaju. Njima je pojam Hrvatska i Njemačka odmah asocijacija na Europu. To je Europa.

 

I na kraju, koja je vaša poruka nama koji bismo možda mogli svojom pomoću olakšati Vaš misijski rad?

Htjela bih poručiti svima da se drže naše katoličke vjere. Teško je i nama koji smo otišli u misije u druge zemlje kada vidimo da vjera slabi. Moja najveća želja je da nešto dobro i lijepo čujem iz domovine. Sretnom me čini kada doživim da se njeguju i slijede kršćanske vrijednosti.

Razgovarala: Ines Sosa Meštrović


_____________________________

Radosna vijest, 6-2011., str. 7-8.