Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  21. kolovoza 2017.

 

Živa istina

27. kolovoza 2011.
Objavljeno u RADOSNOJ VIJESTI br. 8/1996. - Vrijeme događanja: Nedjelja, 23. lipnja 1996. godine.- Mjesto događanja: Zagreb jug (barem tako piše na putokazu kad se autocestom dolazi u Zagreb pa onda još sedam-osam kilometara dalje na jug.
Prespavao sam početak rane mise u 8 sati pa stoga moram pred župnim uredom pričekati župnika. U kući nema nikoga da bih ušao. Kiša neumorno i dosadno pada cijelu noć i jutro. Dušu dalo za spavanje. Stakla moga automobila do vrha zatvorena. Brisači isključeni. I ne trebaju mi. Nemam što osobito vidjeti. I tako, reklo bi se, ljenčarim. Odjednom, kroz kapljice kiše na staklu primijetim da se netko primiče jednom ulicom. Žensko je. Po hodu mi se čini da je starija osoba. Rastvorila kišobran i još je prilično daleko da bih mogao nešto više zaključiti. Pomislim, završila je misa pa se vraća kući. Pogledam prema crkvi. Nije. Automobili još uvijek parkirani. Nikoga nema oko njih. Još su uvijek u crkvi. Žena je već na sedamdesetak metara od mene. Prelazi s jedne strane ulice na drugu. Gleda preko ograda, zaviruje u dvoišta. Vidi se da nekoga traži. Primijetim da joj iz ruke nešto visi. Dvadesetak centimetara. I na kraju toga što joj iz ruke visi nešto se svijetli. Ne vidim dobro, ali nekako logično zaključujem: Pa to je krunica. I to ona velika crna što redovito nose bake. A ono na vrhu što sjaji ne može biti ništa drugo nego križ. U tom mi trenutku bi nekako lijepo pri duši. "Hvala ti, Bože", pomislim, "što još uvijek ima onih naših starih obilježja vjere. Ipak nije sve otišlo u grob s našim bakama." Došlo mi je bilo da požurim vidjeti tu relikviju naše vjerničke prošlosti.

U prvi čas bijaše mi malo čudno odkud ona tu. Nadomak Zagreba. Nekoga s krunicom u ruci možemo vidjeti još samo na selu. Rijetko, rijetko u gradu. Nisam dugo čekao odgovor. Sjetim se rata. Ima danas ovdje jako puno „dotepenaca“ koji su sa sobom donijeli i svoje loše i dobre običaje. To je dakle baka „dotepenka“ negdje iz Bosne koja je sa sobom dotepla i svoju veliku krunicu. Razmišljam u sebi: "Živjet će ovaj narod, jer još uvijek živi njegova vjera." Nekakvim slijedom razmišljanja dođem do zaključka: Snaha ove bake je otišla na ranu misu a baki ostavila unuka da ga pripazi. I eto, mali zloćko uhvatio minutu bakine nepažnje i pobjegao van ili se negdje sakrio. Baki nije ostalo ništa drugo nego u potjeru za unukom. Kako bi mogla dočekat snahu kad se vrati od mise a unuka nema. Eto svađe a možda i pokoje psovke što nije bolje pazila. Uzalud bi joj bila misa. Razmišljam dalje: Znaju naše bake da je svcti Anto pravi stručnjak za pronalaženje izgubljenih stvari. Zato je baka i pograbila krunicu pa sada moli onih trinaest Očenaša kako se moli krunica svetog Ante. Nimalo ne sumnjam, pronaći će baka svoga unuka. Ali, kršćanski je pomoći bližnjega kad se nađe u nevolji. Zašto ne bih izašao i s bakom malo zavirio iza ograde. Ako budem imao sreće da prvi opazim unuka, možda će biti kava za nagradu. Moram joj pomoći. Traži to od mene moja vjera i moj ponos. Ako mi baka dozvoli, povući ću malo za uho tog nestaška koji je jadnu baku tako rano izvukao na kišu.

Izlazim i otvaram kišobran. Idem prema baki. Ispod ruba kišobrana gledam u ono što baka drži u ruci. Bože, pa nisam se to valjda prevario. Nije to krunica. Ne vjerujem svojim očima. Stao sam i buljim. Definitivno nije. Baka u ruci drži remen svoga kućnog ljubimca. A ono na vrhu što se svijetli, nije križ nego kopča na koju se zakopčava remen koji ide ljubimcu oko vrata. Sve se u meni srušilo. Odoše u nepovrat moji svjedoci vjere. Odoše obnovljene uspomene. Ode sveti Anto. Ode njegova krunica. Preda mnom ostade jedna baka koja u ruci umjesto krunice drži remen za psa. Baka koja, umjesto da pođe na misu, po kiši traži cucka. Stojim na kiši i ne mičem se. Pitam sam sebe: Kako sam mogao biti tako naivan? Nadomak Zagreba da bude u ranim jutarnjim satima žena s krunicom na ulici. Vraćam se u auto i promatram dalje usplahirenu ženu. Hoda sve brže. Sve glasnije doziva. Pomalo paničari kao da je izgubila nekoga svoga rođenog. Kad se uvjerila da njenog ljubimca nema ni pred jednom kućom, skrenula je u park. Trava nepokošena. Iznad koljena. Kiša pada. Sklapa kišobran i počinje razgrtati žbunje. Zaviruje. Guste kapi rose padaju s grana po njenoj sijedoj kosi. Već je sva mokra.

Svijet se vraća od mise. Nitko se ne osvrće i ne gleda baku. Nitko se ne pita šta li to ona traži. Navikli valjda na ovakve jutarnje prizore. Vide ih svaki dan.

Došao je i župnik. Odlazim u kuću ostavljajući baku da i dalje traži svoga cucka. Da ima unuka možda joj se ovo ne bi dogodilo.

Poslije podne sjedim i razmišljam o tom dogadaju. Tražim odgovore na neka pitanja. Kako je moguće da se čovjek tako promijenio? Kad treba poći na svetu misu, onda imamo stotinu isprika. Ako je malo hladno, nema nas jer je hladno. Ako je vruće, nema nas zbog sparine. A po kiši? Kome pada na pamet? I tako nas uglavnom nema u crkvi. Koliko bi Zagrebu i drugim našim gradovima trebalo crkvenog prostora kad bi svi koji trebaju i mogu doći nedjeljom došli na misu. Bože sačuvaj. Morali bismo služiti mise na stadionima. I opet ne bi svi stali. Ali ako je u pitanju cucak, onda ne smeta ni kiša ni sunce ni sparina. A ti, Isuse pričekaj, jer treba ljubimca prošetati. Vrlo često je to ujutro rano. Neki to čine prije nego pođu na posao. Navečer kasno kada se umorni vrate s posla. Nije važno kakvo je vrijeme i koje je godišnje doba. Cucku se piški, kaki, šeta mu se. Smeta mi ono "prošetati ljubimca". Gledam često kako ljudi šetaju svoje ljubimce. Koliko vidim, ne šetaju oni ljubimca nego ljubimac šeta njih. Prohtije li se ljubimcu dići nogu uz stup tada i ljubimac i onaj tko ga šeta idu do stupa. Prohtije li to isto učiniti uz neki grm, ljubimac ide prvi a za njim ppokorno onaj tko ga šeta. Poželi li taj njihov ljubimac ponjušiti svoga sunarodnjaka iz vrste, tada on potegne svoga gospodara i na su­sret idu obadvojica. Kad ljubimac čučne (pretpostavljate zbog čega), uz njega "pobožno" stoji i čeka i njegov sušetač. Bojim se ikoga upitati a zbilja ne znam da li taj kućni ljubimac ponekada digne nogu ili čučne uz policu, uz televizor ili uz peć u kojoj se peče kolač. Sram me je poći u prodavaonicu i upitati imaju li možda tutu za cuku. Mogli bi mi se smijati jer se to možda i ne proizvodi. A ako toga nema, pa gdje onda ljubimac "ide pješice" kad je u stanu. Eto, to su moje male sumnje.

Nikada prije, ali me sada odjednom zagolicalo i još jedno pitanje: što to ljubimci papaju? Čujem da imaju svoju posebnu hranu. Da postoje posebne prodavaonice hrane i opreme za ljubimce. Čujem također da to poprilično košta. Odlučio sam poći u jednu samoposlugu (jer tamo me neće nitko pitati što trebam) pa ću malo sam pronjuškati. I što vidim? Čitava polica zapravo više njih pravih delikatesa. Da nije na kutijama onih slika psa i mačke, čovjek bi poželio kupiti sebi. Zapinje mi oko na najveću kutiju na polici. Na njoj piše PEDIGREE PAL, težina 1230 grama, cijena 22,38 kuna. Na drugoj piše FISKIES CON MANZO, težina 400 grama, cijena 9,17 kuna. KITEKAT, težina 400 grama, cijena 7,80 kuna. Sljedeća je kutija s natpisom WHISKAS s tunjevinom (da sa tunjevinom, dobro ste pročitali), težina 400 grama, cijena 10,27 kuna. WHI­SKAS s govedinom (vjerojatno nije od ludih krava), težina 400 grama, cijena 9,91 kuna, i tako redom. Prepune police. Sve sami specijaliteti za ljubimce. Zaželiš li malo pakovanje, ima. Zaželiš li veliko, ima. Hoćeš li domaće, ima. Hoćeš li uvozno, ima. Da, ima, ali i košta. Ne da mi vrag mira pa prošetam do polica na kojima je hrana za ljude. Goveđi gulaš, 400 grama, stoji 17,10 kuna, tunjevina, 200 grama, 8,96 kuna, konzerva sardine, 125 grama, stoji od 2,90 kuna, ona najjeftinija do najskupljih koja stoji 3,15 kuna. Padaju mi na pamet svi oni gladni koji prebiru po kantama za smeće, otimajući od pasa lutalica, ako ima nešto za pojesti, i tako sebi prskrbljuju večeru. Kako bi slatko pojeli ovu jednu riblju konzervu ili paštetu. Pa da im je barem jednom tjedno. Dolazi mi u misli Kozari bok. Padaju mi na pamet svi oni „dotepenci“ a i „domaći“ koji spavaju po vlažnim podrumima ili tamnim potkrovljima i sve to skupo plaćaju, a naši ljubimci se kočopere po bogatim stanovima, izležavaju i češkaju na skupocjenim ležajima i goste se tunjevinom i govedinom. Koliko naših socijalaca nema dovoljno novca za lijekove a netko ima i za sebe i svoga kućnog ljubimca. Gdje smo to došli? Znam da će poslije ovoga biti različitih reakcija. Pokušat ću ih pretpostaviti. staricu ispod ruke?

1. Neki će me proglasiti mrziteljem životinja. Nisam, Bože sačuvaj. Božja su to stvorenja. Vrlo često vrlo simpatična. Mnoga od njih i korisna. Zašto ih mrziti? Treba ih voljeti. Oni su i moji ljubimci, ali ne kućni. U Knjizi Postanka stoji: "I reče Bog: 'Neka zemlja izvede živa bića, svako prema svojoj vrsti: stoku, gmi­zavce i zvjerad svake vrste.' I bi tako. I stvori Bog svakovrsnu zvjerad, stoku i gmizavce svake vrste. I vidje Bog da je dobro." Tako veli Sveto pismo. Otkud meni onda pravo mrziti ono što je Bog stvorio kao dobro. Medutim, malo dalje u Svetom pismu stoji: "Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji." Dogodilo se upravo obrnuto. Umjesto da vladamo, postali smo robovi pasa, mačaka i drugih čudovišta. Mazimo ih, kupamo ih, češljamo, šišamo, spavamo s njima, jedemo iz istog tanjura, robujemo njihovim fiziološkim potrebama. Imamo često više razumijevanja prema njihovim potrebama nego prema potrebama čovjeka.

2. Možda će netko pomisliti da je ovo PP (promidžbeni program) za pomoć gladnima u Africi ili Aziji. Nije! Oni koje mi zovemo "divljaci“ u Africi i Aziji, već su odavna navikli umirati od gladi. Njima to ne pada tako teško. Oni su zadovoljni sa šakom riže ili zlicom pure, ako i toliko imaju. Pa i toga ako nema, šutjet će, jer misle da tako mora biti. Ni na kraj pameti im nije nekakav gulaš od govedine ili tunjevina. Oni i ne znaju što je to. Njima ne treba liječnik. Svejedno im je jednoga dana umrijeti, pa neka to bude što prije. Nek se patnja skrati. Neki će reći: „Neka što prije pocrkaju i neka već jednom prestanu svijetom kolati one grozne slike gubavaca i izgladnjelih. Neka prestanu čačkati po našoj savjesti. Neka nas što prije ostave ma miru da volimo ono što mi hoćemo, pa makar to bio i moj kućni ljubimac. Što se to koga tiče? Moj stan, moje vrijeme, moj novac. Sve to mogu potrošiti na što hoću. Zar da ja budem mimo svijet? Natražnjak, zatucanac. Tko danas vodi starca ili staricu ispod ruke? Prošlo je to vrijeme. Njihovo mjesto je u staračkom domu, a na njihovu mjestu u stanu???.

Priredio: Anto Burić, urednik Radosne vijesti.