Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  30. travnja 2017.

 

Kako se pripravlja majmunsko meso

9. rujna 2011.
Kao urednik misijskoga lista i voditelj Misijske centrale Crkve u Hrvata od 1996. do 2001. imao sam priliku svake godine dočekati po petnaestak naših misionarki i misionara. Tako sam imao sreću susresti se sa fra Karlom Kaićem.

Kao urednik misijskoga lista i voditelj Misijske centrale Crkve u Hrvata od 1996. do 2001. imao sam priliku svake godine dočekati po petnaestak naših misionarki (časnih sestara) i misionara koji su dolazili na godišnji odmor u Domovinu iz misijskih zemalja Afrike, Azije, Latinske i Južne Amerike. Susrete s njima uvijek sam koristio da što više i konkretnije predočim čitateljima Radosne vijesti zemlju u kojoj djeluju i njihov misionarski život i djelovanje. Tako sam imao sreću susresti se sa fra Karlom Kaićem. U vrijeme tog našeg susreta bio je misionar u Libiji koja je ovih dana na vrhu ljestvice vijesti na svim svjetski televizijskim mrežama. Fra Karlo Kaić u spomenutom interviwu dotiče se i pukovnika Gadafija, danas najtraženijeg čovjeka na svijetu.

Evo tog interviewa iz 1996. godine:

Vozim se autom prema Kapotolu 9 gdje trebam uzeti svoga sugovornika oca Karla Kaića i razmišljam: "Kako će sve to skupa ispasti?" Niti poznajem ja njega niti on mene. Znam samo toliko da je u domovinu došao iz Libije i da uskoro ide nazad. Trebam ga "ulovili" da nešto rekne o svom radu u toj, mnogima od nas malo poznatoj zemlji. Hoćemo li moći naći temu razgovora? Kad sam se zaustavio, autu se primiče nasmijani redovnik u poodmakloj dobi. Sjedajući u auto, predstavlja se: Ja sam fra Kaka. Smije se, smijem se i ja. Padaju barijere sumnje. Uspostavljamo kontakt. Kaže: "To su prva slova moga imena i prezimena Karlo Kaić." Pa ako se skupa izgovore, onda je to kaka. Odmah počinje zgode iz svoga bogatog, 71-godišnjeg života. Molim ga da se strpi dok ne stignemo do magnetofona. Poslušao je, ali ne zadugo. Ponovno šale na vlastiti račun. I eto tu smo. Nudimo kavu, ne pije. Nudimo nešto ljuto, ni to ne pije. Iz zdravstvenih razloga. Naime, otac Karlo, po ocu je Livnjak, kršten imenom Ante, sa svojom 71 godinom imao je osam operacija. Kraći je za dva metra tan­kog crijeva od ostatih ljudi. Govori engleski, latinski, talijanski, tagalog (filipinski). Služi se francuskim, njemačkim, poljskim. Misu slavi na libijsko-arapskom, korejskom. Svoju priču počinje od novicijata.

Karlo Kaić (dalje KK):"Čim sam stupio u novicijat, rodila se u meni želja da pođem u misije. Puno sam molio da mi Bog da snage i priliku da ostvarim tu svoju želju. Poseban problem bili su mi jezici. Bojao sam se kako ću naučiti jezik naroda s kojim ću raditi. Ali valjda kad Bog nekoga izabere za nešto, onda mu i pomaže. Tako je bilo i kod mene. Moji poglavari su me poslali na Filipine kao profesora. Trebalo je naučiti filipinski. A Filipini su prije Marcosa imali 65 različitih jezika. Radi lakšeg komuniciranja, Marcos je uzeo kao jedini jezik tagalog. To je jezik najvećeg otoka i same Manile. Odmah da reknem: 'Ja sam danas misionar u Libiji za Filipince.' Ali kad sam bio na Filipinima, nije mi jedini posao bio predavati. Jako puno sam radio sa siromašnima. Posebno sam volio okupljati studente i s njima raditi. Tako sam jednom organizirao oko 150 urođenika i otvorili smo kamp. Željeli smo sagraditi most preko jednog kanjona da djeca mogu dolaziti u školu. Naime, u Manili je šest mjeseci kišna sezona a šest sušna. U vrijeme kišne sezone nekoj je djeci nemoguće doći u školu. I zato sam odlučio praviti most. Organizirao sam dobrovoljce i smjestili smo se u kamp. Kad smo počeli raditi, doselila se k nama jedna kompleta obitelj majmuna: troje mladih i roditelji. Zauzeli su položaje po obližnjem drveću i promatrali nas. No malo-pomalo počeli su nas smetati. Čim ostaviš recimo čekić, on ga ukrade i odnese na drvo. Vjerojatno je netko od mojih iz kampa pričao drugima. I jedno jutro dolazi pet urođenika, nose vreće i u vrećama nešto. Ne znaju ni jedan jezik koji ja znam i ništa ne govore. Samo sjede kao mumije. Najednom izvade iz vreća puške i poubijaju čitavu majmunsku obitelj. Pomislio sam: Neće valjati ako ih ne pokupe i odnesu. Međutim, na moju radost, pokupili su ih i odnijeli. Sutradan čeka nas u kampu iznenađenje: svečani ručak. Susjedi kampa donose na različite načine pripremljeno meso. Pretpostavljam da je onih pet majmuna završilo u loncu."

 

Anto Burić (dalje AB): I jeli ste?

 

KK: "Da jeo sam. Isti okus kao kad se ovdje kod nas spremi divljač."

 

AB: Dakle jedna vrsta specijaliteta?

KK: “Da, ali Filipinci imaju drugi specijalitet. On se zove balut. Najčešće ćete ga moći probati na autobusnim i željezničkim kolodvorima. To je kao kod nas kad na kolodvorima reklamiraju koštice ili kestenje. Tako oni viču: Balut, balut! Žene nose kante vrele vode i u njima kuhana jaja. Kad kupite i razbijete, onda vam se pred očima nađe potpuno razvijeno ali još neizleženo pile koje je uginulo od kuhanja. I oni to onako skupa s perjem, ponutricom i kljunom pojedu."

 

AB: Jeste li i to probali?

KK: "Svakako! Ako misionar odbija njihovu hranu, onda im je odmah misiona­rev Bog manje privlačan."

Vidio sam majmune koji oponašaju ljude, ali otac Karlo je pravi majstor u oponašanju majmuna.

Ima jedna izreka koja kaže: Tko ne voli životinje i cvijeće, s njim nešto nije u redu. Ne znam voli li otac Karlo cvijeće, ali životinje sigurno voli. Tako priča zgodu o svom prijatelju psu u Libiji.

 

KK: "Imam jednoga psa koji me svaki dan prati do crkve gdje imam misu. Dok služim misu, on pobožno čuči na vratima i čeka me. U zadnje vrijeme sa mnom u duetu pjeva predslovlje na arapskom. Ja pjevam a on zavija, i to točno po notama."

 

Otac Karlo nam reproducira tu pasju melodiju. Smijemo se, a on nastavlja.

 

KK: “Ima i  drugi pas u gradu, koji točno u određeno vrijeme dolazi u park kod džamije i zavija melodiju koju mujezin pjeva na minaretu.. Tako se ta dva psa pridružuju čovjekovoj molitvi i slave Boga.

 

Iz gore navedenog proizlazi da otac Karl one radi ništa drugo nego se igra s majmunima i isprobava domaće “specijalitete”. Ni govora. Naprotiv:

 

KK: “Držim vjeronauk. Nedjeljom imam po tri četiri pa i pet misa. Od mene do Tobruka je 500 km. Ja za dan odem i vratim se. Najstariji sam katolički svećenik u Libiji. Svakoga mjeseca imam nagovore, ispovijedam devet zajednica. Nemam minute slobodnoga vremena. Znade mi se dogoditi da svoj oficij - svećeničku molitvu - obavljam u tri sata ujutro. Jer, znadete, mi organiziramo u svim tim grupama stranaca sve vjerske proslave koje oni imaju u svojim zemljama. Zato mi se znade dogoditi da zaspim moleći brevijar i tako dočekam jutro. Ja vam svakoga tjedna imam tri dana kao nedjelju - Dan Gospodnji. Naime, službeni dan odmora u Libiji je petak. Budući da se ne radi, prilagodili smo se tome pa imamo mise kao nedjeljom. No ima i onih koji su u svojoj zemlji navikli slaviti nedjeljnu misu u subotu navečer. Pa i njima udovoljavam. A ima i onih tvrdokornih koji žele nedjeljnu misu samo nedjeljom. Nije nam ostalo ništa drugo nego udovoljiti i njima." Neizostavno pitanje:

 

AB: Kako predsjednik Gadafi i njegova Vlada, koja je muslmanska, gledaju na svećenike i katolike u svojoj zemlji.

 

KK: "Kod nas je vrlo često slika o tom čovjeku pogrešna. Ali što se tiče odnosa prema kršćanima, on je vrlo tolerantan. U Libiji radi jako puno stranaca, posebno Filipinaca i Poljaka. Njegova je želja da u svim njegovim bolnicama rade časne sestre. To je stoga što časne sestre posvećuju puno veću brigu bolesnicima nego njihove medicinske sestre. Drugi je razlog što ne traže velika mjesečna primanja. Gadafi je otišao tako daleko te je savjetovao muslimankama da osnuju samostane časnih sestara muslimanki."

Tako eto, nažalost, dođe kraj ovome ugodnom razgovoru. Neizostavno slikanje, rastanak u smijehu i šali, želje za sretan put i dug život ocu Karlu, a on obeća ponovno svratili u  Radosnu vijest s novim zanimljivostima.

 

Pripremio: Anto Burić, urednik Radosne vijesti

 

O. Karlo Anto Kaić rođen je 1925. u Mihaljevcima kraj Požege. Za svećenika je zaređen 1950. Između ostalih dužnosti koje je obnašao djelovao je i kao misionar na Filipinima i u Libiji. Umro je 11. siječnja 2001. Pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj 16. siječnja 2001. u 14,20 sati.