Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  24. rujna 2017.

 

Svecenik, pisac, glazbenik i pokornik

14. rujna 2016.
uz 100. obljetnicu preminuca Dragana o. Augustina DUJMUSICA, svecenika i pisca rodom iz Gradacca

Dujmusic_DraganNa današnji dan, prije 100 godina (14.9.1916.) preminuo je u varaždinskoj bolnici u 32 godini života skromni redvnik – kapucin o. Augustin Dujmušić, sin mučeničke Bosne i iseljavane Posavine. Svjetlo dana ugledao je u Gradačcu, gradiću „Zmaja od Bosne“, 6. listopada 1884. Nakon završenog osnovog školovanja u rodnom mjestu, razdragnog i živahnog dječaka poslaše god. 1895. u travničko sjemenište. Njegov kolega iz sjemenišnig dana dr. Ljubomir Maraković ovako ga se prisjeća: „Bijaše neobično simpatočna, mila i lijepa lika; mladenačko lice s nešto zavinutim 'orlujskim' nosom, ponešto blijedo i s jednom zasebnom nujnom crtom u izrazu, mada je u drušvu uvijek bio veseo... Posavina mu je kao zavičaj dala 'široku' nizisku 'naturu', te bijaše tihe, vesele ćudi, uvijek pripravn na pjesmu i šalu.“

U šestom razredu gimnazije dobri mu je Bog uzeo k sebi majku Delfu, rođ. Cvitkušić iz Ledenica, a taj rani gubitak njemu najdražeg bića odrazit će se i na njegov kasniji život, napose u njegovim pjesmama. Njoj će kasnije posvetiti ciklus svojih najnježnijih pjesama pod naslovom „Hrizanteme“.

Dragan je vrijeme u travičkom sjemeništu koristio za solidne pripreme za kasnije zvanje, a uz to se bavio literarnim radom i glazbom.

Poslije ispita zrelosti 1903. god. stupio je u Vrhbosansku bogosloviju u Sarajevu, gdje je pored redovitog studija pisao pjesme za „Vrhbosnu“, „Glasnik Presvetog Srca Isusova“, „Serafinski Perivoj“, „Kalendar Srca Isusova i Marijina“ i „Luč“.

Za svećenika je zaređen 24. ožujka 1907., a 7. travnja slavio je u rodnom Gradačcu svoju Mladu misu. Nadbiskup Stadler ga potom šalje u Regensburg na studij crkvene glazbe. Po svršetku studija imenovan je god. 1909. duhovnim pomoćnikom u sarajevskoj Katedrali, gdje je počeo popuštati napasti alkohola. Nadošli su teški trenuci nutarnje borbe. Nadbiskup Stadler ga je otpustio iz nadbiskupije, a Dragan odlazi u Istru, biskupu Mahniću koji ga je namjestio za glavnog urednika „Pučkog prijatelja“.

Boraveći na Rijeci često je odlazio kapucinima na Trsat, gdje je bolje upoznao život i poslanje te redovničke zajednice. Na molbu tadašnjeg provincijala otaca kapucina o. Bernardina Škrivanića napisao je „Kritičnu povijest svete kuće Marijine u Lorettu i njezini prijenosi“. O pisanju „Kritične povijesti" prisjetio se: „Često bih skočio u Loretto, često bih se zaletio na Trsat da istražujem i pišem Bezgrešnoj na slavu. I plakao sam mnogo, mnogo. Ne znam da li će kojem čitatlju doći suze na oči čitajući kako su Hrvati dolazili u Loretto i zaklinjali Blaženu Djevicu da im vrati kućicu u milu Hrvatsku... I nikada nisam prolio toliko suza koliko za pisanja ove knjige.“

Prije ovoga izdao je povodom 300-te obljetnice kapucinskog samostana na Rijeci djelo „Povijesničke crtice kapucinskog samostana na Rijeci“.

Dujmusic-AugustinNakon višemjesečnog predomišljanja i borbe sa samim sobom stupio je 15. siječnja 1912. u kapucinski samostan u Varaždinu, uzevši ime velikog crkvenog učitelja i pokornika Sv. Augustina. Cijelim se svojim bićem posvetio čitanju Sv. Pisma i razmatranju, a uz to je obrađivao mali samostanski vrt kojega je zasadio raznovrsnim cvijećem. Redovito je pisao članke za „Našu Gospu Lurdsku“ pod pseudonimom „Peccator“ (pokornik). Poslije položenih redovničkih zavjeta vraća se na Rijeku, gdje je za Prilog „Riječkih novina“ pisao tumačenja nedjeljnih evanđelja. Ta su tumačenja kasnije tiskana u knjizi „Nedjeljna evanđelja“.

Na Rijeci je osnovao (8.11.1914.) protualkoholno društvo „Svetu vojsku“, za koje je u svibnju 1915. napisao i uglazbio koračnicu. Pokrenuo je i uređivao „Sveti rat“ posebni prilog lista „Naša Gospa Lurdska“, a sa željom da bi što bolje i točnije informirao javnost o aktivnostima apstinentskog pokreta. Osnovao je i uređivao protualkoholnu knjižicu u čijem je nizu izdao svoju knjižicu „Što ćemo bez rakije“.

Iskre srca mogaU „Kući dobre štampe“ na Rijeci izašla mu je god. 1910. zbirka pjesama „Iskre srca moga“, podijeljena u tri dijela: Pjesme različne, Hrizanteme i Dva svijeta. One su titraj njegove profinjene duše iz njih progovara jednostavni narodni jezik, mekan i nježan poput kraja u kojem je ponikao. Dujmušić vješto upliće izraze narodnih pjesama u svoje „Iskre“. „Toga nema ni Domjanić ni Vidrić ni Nazor, ni sva moderna lirika. Svi su oni nučili književni govor, neki divno, kao Nazor, ali s narodnom se pjesmom nisu slili. Ona im nije tako urođena kao Dujmušiću“ (Ljubomir Maraković). Pjevnost njegovih stihova kao i čistoća i tečnost jezika daju njegovoj poeziji posebni karakter. On "nema slobodnih stihova… sve je točno i pravilno, strofe su jednake, a srokovi čisti… Sva je njegova vještina, da svu mudrost vijeka kaže onako, kako bi to rekao narod… U njegovim pjesmama ima nešto… što nema u pjesmama proslavljenih i priznatih pjesnika silne i obilne djece poganskog vijeka, živ i istinski odraz vječnih riječi: Blago onima koji su čista srca, jer će Boga gledati…“ (Ljubomir Maraković).

Njegove sabrane pjesme tiskane su god. 1993. u izdanju „Mladog teologa“, časopisa studenata Vrhbosanske teologije u Sarajevu.




U OPATIJI


Pokraj mora ko djevojka mlada

U zeleni Opatija skrila

Lijepo lice... Po njoj gavan šeće

I gavanka. — Šušti teška svila,

Previja se utegnuto tijelo:

Trudna uda »odmorit« bi htjelo.

 

Mavi-morem tiho uzburkanim

Ljuljaju se barke gore, dole;

U barkama poju skladna grla

Sinjem moru slatke barkarole.

A kraj mora Opatija spava,

Mladu djevu uspavala slava...

 

Spavaj djevo, i Hrvatska spava

S djecom tromom; — a što tuđin krade

Sinje more — ne jede ih briga,

Kad se samo skladno pjevat znade:

»Buči, buči, morje Adrijansko,

Negdar, negdar bilo si slovansko!...«


Dragan Dujmušić