Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  18. prosinca 2017.

 

Bog je uvijek kriv

16. rujna 2011.
Piše: Anto Burić, svećenik

BOG JE UVIJEK KRIV

 

Vrijeme događanja: Početak jeseni

Mjesto dogadanja:

Planet Zemlja - negdje u Bosni

Radnja:

Već smo odavna zaboravili okus slasnih jagoda i trešanja. Na i zdisaju su i lubenice. Rakijski kazani su već krenuli po selima. Prve kapi su već procurile na radost degustatora. Ajvar se već kuha. Traže se staklene tegle, celofan, konzervans i gumice. Na tržnicama je sve više paprika, krumpira, sitnih krastavaca i ostalog što treba pripremiti za zimu. Uskoro će krenuti i berba kukuruza.

U Bosni postoji od Crkve odo­bren a od puka vrlo obljubljen obred blagoslova polja. U pro­ljeće neposredno prije ili u vrije­me sjetve svako selo moli za urod ljetine. Koliko u nekoj župi ima sela, toliko bude poljskih blago­slova. Svako selo ima svoga sveca ili svečića na čiji se blagdan oba­vlja taj obred. Bez velikog, veli­kog razloga s ove mise i obreda neće izostati niti jedan domaćin kuće. Dođu se pomoliti, pozvati prijatelje i kumove iz drugih sela

k sebi u kuću na ručak i upisati svoj prilog "u blagoslov". Upisuju se janjci, odojci, plodovi i novac u svim mogućim valutama. Za taj dan dolaze u selo i oni iz inozem­stva pa bude i eura i franaka i kuna. Bože sačuvaj da bi netko izostao da ne upiše "u blagoslov". Sam bi sebe na taj način isključio iz molitava. A kada upisuju, kažu: "Kada Bog daje nama, on­da treba imati i naš župnik." I ako ću biti iskren, mnogi župnici i nji­hova kućna čeljad (ukućani) lijep dio godine žive od onog upisanog u „blagoslova“ po­lja. Jedan kolega pjesnik pretoči ovaj događaj u stihove: "Bleje janjci, deru se koke. Sir se vaga na kile i oke. Ječam i zob nosi se do vage. Daje narod ko u doba Čengić Smail-age."

A drugi kolega iz drugog podne­blja Crkve u Hrvata, ponukan sli­kovitošću ovoga obreda nazva ga „poljoprivredna poboznost“.

A sam obred teče ovako: U zaka­zano vrijeme, a redoviti se malo kasni da svi stignu prije mise upisati u blagoslov, župnik izlazi na otvoreni prostor kod crkve, seoske kapelice ili križa na nekoj meraji moleći početak Litanija svih sve­tih. Prate ga najmanje četvorica prakratura (župnikovi pomoćni­ci) oboružani svetim pomagali­ma. Prvi od njih nosi raspelo, drugi jednu svijeću na stalku (takozvano je­dinstvo), treći tri svijeće na jed­nom stalku (takozvano trojstvo) i četvrti kotlić sa svetom vodom. Ide se po već uhodanom pravilu. Četiri su postaje u obredu. Prva je prema istoku, druga prema jugu, treća prema zapadu i četvrta prema sjeveru terena kojim se procesija kreće. Kada se dođe do prve po­staje čita se dio iz Evandelja. Rat mi je odnio obrednik pa se ne sjećam koji se dio čita na kojoj postaji ali uvijek je nešto o Božjoj brizi za čovjeka kao što je ono o ljiljanima koji niti siju niti žanju, a ni sam Salamon u svoj svojoj slavi ne zaodjenu se kao jedan od njih. Kada dogotovi čitanje evandelja, župnik uzima Raspetoga, okrene se prema istoku i uzvikne: "Po znamenju svetoga križa od nepri­jatelja naših." Puk odgovori: "Oslobodi nas, Gospodine." župnik tada prekriži istok križem uz riječi: "U ime Oca i Sina i Duha svetoga", a puk rek­ne "amen". Župnik se okrene prema jugu i on i puk ponove: "Po znamenju svetoga križa od neprijatelja naših, oslobodi nas, Gospodine. U ime Oca i Sina i Duha svetoga, amen". Sve to isto prema zapadu i konačno prema sjeveru. Križ preda križonoši i uzme jedinstvo (jednu svijeću na stalku). Podigne je visoko prema istoku i veli: "Od kuge, glada i rata", a puk prihvati: "Oslobodi nas, Gospodine." Prekriži istok zazivajući Presveto Trojstvo, a puk potvrdi amenom. To sve po­novi i on i puk okrenuti prema jugu, pa prema zapadu i ko­načno prema sjeveru. Sada je na redu trojstvo (tri svijeće na jed­nom stalku). Župnik visoko po­digne trojstvo i glasno rekne: "Od groma, gráda (leda) i zla vreme­na." Puk glasno zavapije: "Oslo­bodi nas, Gospodine." Prekriži istok u ime Oca i Sina i Duha svetoga, a puk amenuje. Okrene se prema jugu, zapadu i konačno prema sjeveru moleći svaki put oslobođenje "od groma, grada i zla vremena", a puk vapije: "Oslobodi nas, Gospodine!" Sve to skupa križa trojstvom. Nakon toga okrenut prema istoku s uz­dignutim škropilom moli: "Da se dostojiš plodove zemlji dati i uzdržati", na što puk sada najgla­snije usklikne: "Tebe molimo usliši nas." Poškropi istok "u ime Oca i Sina i Duha svetoga", okre­ne se prema jugu, uputi istu mol­bu za plodove zemlje, poškropi, prekriži. Okrene se prema zapadu, zazove blagoslov, poškropi zapad i završi na isti način sa sje­verom. Tako je prvi čin ili prva postaja završena. Ide se k drugoj postaji, a ima ih četiri. Mole se litanije, zazivaju se Kuzma i Damjan i njihovo društvo nebe­snika. Kod druge postaje pona­vlja se sve ono od prve postaje. Dakle, ono s križem, jedinstvom, trojstvom i svetom vodom. Sve to na sve četiri strane svijeta. Kada je gotova druga postaja, ide se do treće, reprizira prva i druga pa prema četvrtoj postaji i repriza prijašnjih triju. Matematičar bi rekao: šezdeset i četiri križa pre­ma istoku, jugu, zapadu i sjeveru. A vjernik će reći: "Poslije tolikog križanja i vapaja mora rodit i da neće."

Sjedim s kolegom župnikom na terasi župne kuće. Crkva i župni ured na brežuljku nasred sela. Okolo njive. Sve obrađeno. Lje­tina u jeku dozrijevanja. Godina ponijela kao rijetko kada. Blago­slov polja uspio. Kiša navrijeme, ona za koju seljak kaže da zlata vrijedi. Sunca dovoljno. Gráda (leda) nije bilo. Zadovoljni i župljani i župnik. Nije se osramo­tio. Reći će seljani: "Dobro je molio." Po okolnim brežuljcima župljani kao pčele prikupljaju plodove svojih ruku i Božjeg bla­goslova. Nas dvojica čavrljamo o bezveznim temama. Župnik je raspoložen jer nema nekih osobi­tih problema. Sve ide po nekom ustaljenom redu. I poslovi i običaji i vjera. Odjednom naš mir remeti jaki muški glas. Dolazi negdje ispod kuće sa suprotne strane. "Ajdeee...Ajdeee..!" Čuje se zvižduk biča i ponovno: "Ajde­ee...!" Nakon kratke stanke opet zvižduk biča koji pada po golom tijelu kobile i ubrzani:"Ajd, ajd, ajdeee...!" Nešto škripi, netko stenje, pucanj biča i povik "ajdeeee", a zatim psov­ka Boga.

Župnik naglo ustaje. Gleda s te­rase u pravcu glasa. Vraća se tužan. Sjeda i gleda u dozrela polja. Šuti. Pitam ga: "Što je?" Otužnim glasom polako počinje: "Eto vidiš, kolega. Svaki dan mo­limo: Kruh naš svagdanji daj nam danas. Proljetos sam imao i bla­goslov polja i molio s tim svijetom da nam godina rodi. I urodila je. Bog je dao više nego što moga povući konji moga komšije. I sad mu je Bog kriv što su mu konji preslabi da povuku Njegov bla­goslov pa ga psuje. A da mu nije dao, onda bi ga psovao što nije dao. Kao da je Bog uvijek i za sve kriv pa ga treba psovati. Čudan je odnos našega čovjeka prema Bo­gu.

Znam, već znam što će neki reći. Reći će: "Pa Bosanci, nije ni čudo." A što rade Slavonci kada im trat­kor zapadne u blato ili pukne re­men na kombajnu usred kosidbe? Ne bih rekao da se u tom trenut­ku prekriže i mole krunicu. Baca­ju šešir pod noge, dižu glavu k nebu i psuju. A Dalmatinci, kad ono krnu u ribolov „na sviću“, kad mriža zapne ili nešto nepoželjno zaluta u mrižu? Isto što i "Bosanci", samo ponekada još dodaju i Gospu, i to onu "njihovu", Sinjsku. I svi mi ispod ovoga neba isto. Kažu da smo prvaci svijeta u psovci. Net­ko (đavao) nam kliče "bravo", nama na sramotu.

Rastao sam se sa župnikom i raz­mišljam. Tko je kriv za onu psov­ku? Da Bog nije dao da rodi, da je slučajno bila suša ili da je grád obio ljetinu, onda bi ga psovali što nije rodilo i što je suša ili grád uništila ljetinu. Zato je naš čov­jek i skovao u svojoj iskrenosti onu izreku: "Njemu ni Bog ne može biti prav." Evo i jedne lude misli. Ali neka bude i to: Da je onome župljaninu moga kolege Bog to nekako preselio pred kuću, ne bi bilo one psovke. A mogao je učiniti čudo. On je sve­moguć. Ali bi ga župnikov susjed opet psovao što mu nije i u mlin odnio i na tavan spremio. I tako u beskraj. Ili recimo, zašto Bog nije grádom ili sušom uništio sa­mo njegovu njivu. Opet bi ga pso­vao. A tu je i ono Božje obećanje da će njegovo sunce izlaziti i nad dobrima i zlima. Ja to ne znam riješiti. Bog će, vjerujem, znati.

Anto Burić, svećenik