Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  24. srpnja 2017.

 

Uslišanja po zagovoru mučenica

26. rujna 2011.
Župu štitile Drinske mučenice
Godine 1983., godinu dana od moga dolaska za župnika u Živinice (kod Tuzle), župa je bila bez crkve pa smo svete obrede slavili u drvenoj šupi, ili u župnoj kući, ili jednostavno vani ispred kuće. Dotadašnji župnik vlč. Mijo Perić je od osnutka župe uporno tražio dozvolu za gradnju crkve od civilnih vlasti, ali prošlo je i trinaest godina bez urbanističke suglasnosti. Tek osnovana župa morala je naći lokaciju, kupiti je, platiti sve poreze...

Neiskusan u pastoralnim poslovima, ali pun dobre volje i vjere sa željom da se uplašeni katolici župe ohrabre i da vjeruju da ima nade, naručio sam crkveno zvono. Želio sam zajedno s vjernicima čuti zvon s visine, ali nismo imali zvonika. Zato sam se dogovorio sa župnim vijećnicima da domaći majstori metalci naprave zvonik tik uz župnu kuću. S velikom radošću na nedjeljnoj misi najavio sam svečanost u povodu ovog pothvata, te da će zvono početi zvoniti na Duhove te godine. (...) Najavio sam se i otišao kod tadašnjeg predsjednika općine, ispričao mu radosno svoju priču i predstavio urađeno, ne sluteći što će on poduzeti. Rekao mi je da ću ipak trebati doći tog istog dana, jer se on treba posavjetovati s Komisijom za odnose s vjerskim zajednicama. Na sa­stanku poslije podne u prisutnosti petorice službenika među kojima je bio i predsjednik spomenute Komisije, rečeno mije da sam se ogriješio o zakon, pa čak da nisam smio ni nabavljati zvono te da se zvono mora „srušiti". U nedjelju sam u oglasima pročitao dio općinskog dopisa ne sluteći da će moja prvotna nakana uroditi gorkim plodom. Sljedeće nedjelje nijedan župni vijećnik nije došao na misu. Uoči Duhova 1993. osobno sam povukao konopac i zvonio dok se nisam oznojio. Od tada je zvono redovno zvonilo. Koliko se sjećam, bilo je nekih prijetnji i još je jedan dopis s istim ili sličnim sadržajem stigao u župni ured. Zvono nije „srušeno"... ono i danas zvoni.

U srcu svega događanja, u svakom dijelu dotičnoga procesa, pratila nas je tajan­stvena pomoć, milost. Po dolasku u župu bio sam sam. Sestre Kćeri Božje Ljubavi, koje su prije bile tu, povučene su. U Misijskom centrali u Sarajevu, gdje sam povremeno radio, upoznao sam s. Karlu Tomić iz te Družbe. Uz dozvolu svojih poglavara dolazila je vikendom u župu. Znajući za sve probleme vezane uz živiničko crkveno zvono, a valjda još više intuitivno osjećajući zlu silu koja se urotila protiv života i rasta ove Božje zajednice, s velikom odlučnošću, uvjerena u moć svojih sestara, Drinskih mučenica, povjerila im je u potpunosti ovaj problem i druge potrebe ove mlade župe. Molitvenoj su se akciji pridružile još neke pobožne osobe. Narod se ohrabrio, mnogi su radosno dolazili u crkvu. Bili smo uvjereni da će naše mučenice s Drine - a Drina nije daleko od Živinica - svojom ljubavlju pobijediti, pa čak iako se župnik „ogriješio" o zakon urba­nizma i propise Komisije za vjerska pitanja. Sjećam se da smo više puta govorili: „Kada sve ovo završi, znat će se čija je to zasluga, napisat ćemo svoje svjedočanstvo."

 Marko Hrskanović, župnik, Brusnica (BiH)