Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  30. travnja 2017.

 

Dobro mi došel prijatel (1)

1. listopada 2011.
Pripremio: Anto Burić, svećenik

Često mi dođe u glavu misao, posebno kada sam sām, da na neki način spadam u Božje miljenike. Da li je to neskromno i zašto to velim? Toliko put u životu sam iskusio da mi je Bog poklonio ono što mnogima nije, a sam to ne  zaslužujem. Među najveće darove koje sam primio je dar svećeništva. Koliko sam toga dostojan i koliko sam ispunio Božja očekivanja, On će prosuditi kada stanem pred Njega na sudu. Nekoliko puta u životu vidio sam Njegovu direktnu intervenciju u moj život na koju nikada ne bih ni pomislio. Tako je bio moj odlazak u Australiju među iseljene Hrvate u vrlo kritično doba, u doba komunizma, kada su tamo mogli poći samo izabrani. Kroz to vrijeme uspio sam u Australiju dovesti u prvi službeni posjet Hrvatima Australije, meni posebno dragog zagrebačkog nadbiskupa, pokojnog Franju Kuharića. Među te neočekivane Božje intervencije spada i moj kratki – desetdnevni boravak u siromašnoj afričkoj državi Benin, iz koje sam donio fantastične utiske i potpuno nova saznanja o današnjem svijetu, koja su mi jako puno pomogla dok sam vodio Misijsku centralu Crkve u Hrvata i uređivao misijski list Radosna vijest. Tekstovi koji će slijediti u nastavcima objavljeni su u spomenutom listu. Malo sam ih nadopunio i prilagodio te ih nudim posjetiteljima naše web stranice. Tekst će ići pod istim naslovom „DOBRO MI DOŠEL PRIJATEL“ pod kojim  je izlazio i u Radosnoj vijesti, samo će svaki novi nastavak u zagradi imati novi redni broj.

Nekima će se možda učiniti čudnim što sam za naslov reportaži o boravku u afričkoj državi Benin izabrao riječi zagorske pjesme DOBRO MI DOŠEL, PRIJATEL. Čitajući retke koji slijede, otkrit ćete i sami dvostruki razlog.

Deseteročlana grupa: mons. Marko Culej, varaždinski biskup, preč. Antun Hoblaj, župnik iz Preloga, Mirko Pilaj, župnik iz Donje Dubrave, Antun Hoblaj mlađi, župnik iz Goričana, Josip Ružman, župnik iz Velike Gorice, Anto Burić, urednik Radosne vijesti, obitelj Hrešč: Stjepan, Marija i njihov osmogodišnji sin Ivan iz Preloga, i Nada Blažeka iz Čehovca kod Preloga - boravila je deset dana u Beninu. Domaćin nam je bio Antun Štefan, svećenik varaždinske biskupije, misionar u Beninu u misiji Adjarra nedaleko od glavnoga grada Porto Novo. U sklopu desetodnevnog boravka posjetili smo i Porto Novo, drugi glavni grad Benina gdje se nalazi župa-misija velečasnoga Franje Jačmenice koji se u vrijeme našeg boravka nalazio u domovini na odmoru. Poseban doživljaj je bio posjet časnim sestrama družbe Marijinih sestara koje djeluju u misiji: Affame šezdesetak kilometara od Poroto Novo u zabačenom selu od kolibica od zemlje, brinući o neishranjenoj (zbog gladi na smrt usuđenoj) djeci.

Po nekavoj mojoj prosudbi, tri motiva mogu pokrenuti nekog Eurupljanina da pođe u Afriku.

Prvi motiv bi bio sklopiti nekakav posao, što kod mene nije bio slučaj. Otkud mi lova da sklapam neki posao. Drugi motiv bi bio poći vidjeti Afriku. Ni zbog toga nisam išao. Mislim da bi bilo šteta utrošiti vrijeme i novac i poći samo vidjeti Afriku. Na stranim televizijama pa i na našoj može se vidjeti mnogo više negu u jednom kratkom posjetu. Ima prekrasnih putopisnih reportaža koje slikom govore o Africi. Treći motiv za polazak u Afriku bio bi DOŽIVJETI Afriku. Taj je motiv mene vodio. Htio sam osjetiti život i rad naših misionara i njihovih vjernika. Afriku pak DOŽIVJETI ne može se boraveći u luksuznom hotelu i idući tamo kamo te vodi vodič, jer te sigurno neće odvesti na pravo mjesto gdje možeš ispiniti svoju želju zbog koje si došao. Ako želiš doživjeti Afriku, potrebno je ići među obične ljude. Potebno je slušati nerazumljivi jezik i njima govoriti za njih nerazumljivim jezikom, a ipak se savršeno razumjeti. Potrebno je zakoraciti u prašinu. Treba vidjeti brlog u kojem se taj priprosti i siromašni afrički čovjek rađa, živi i umire, na čemu spava, što jede i iz čega jede. Vidjeti mršavog starca i staricu. Gloguzu ali pored sve bijede u kojoj žive i rastu, uvijek nasmijanu djecu. To pak znači ne tražiti vodiča i tumača, izdvojiti se iz grupe, uprljati se, nadisati se neugodnog mirisa, vidjeti sve ono od čega normalnom čovjeku pada mrak na oči. Kušati njihovu skromnu hranu, vidjeti njihov ležaj na kojem spavaju, tražiti očima po priprostim kolibama namještaj klojega uopće nema. U ovome kratkom vremenu znam da nisam vidio i doživio skoro ništa, a ono što sam vidio i doživio bilo bi dovoljno za cijelu jednu knjigu. Pukušat ću čitateljima Radosne vijesti i posjetiteljima ove web stranice prenijeti dio mojih doživljaja i moga viđenja Afrike.

 

PRVO RAZOČARANJE

Na to izazovno putovanje pokušao sam se temeljito pripremiti. A to je značilo puno toga. Tamo nas čeka naš domaćin vlč. Toni Štefan, hrvatski misionar u Beninu. Tamo su naše četiri časne sestre misionarke. Treba im ponijeti barem neku sitnicu kao poklon. Čuo sam negdje priču kako su novinari salijetali jednu poznatu pjevačicu da im dadne interview. Kada su je pitali gdje se mogu sresti rekla je: „U mome stanu.“ Upitali su je za adresu. Rekla im je: „Ulica ta. Broj taj. Kat taj. I kada dođete na vrata udrite nogom u vrata.“ Novinari su je začuđeno upitali: „A zašto udarati nogom u vrata?“ Odgovorila je: „Pa nećete valjda doći praznih ruku.“ Eto tako i ja, da ne dođem praznih ruku, kupio sam podosta lijekova, jer su im oni najpotrebniji za njihovu sirotinju, čokočada, bonbona čokoladnim crnčicima, nekakvih krpica i još nešto s čim sam se ostramotio, ali o tome kasnije. Pošto su mi memorije pomalo već opterećene godinama i ograničene ponio sam minirecorder za snimanje govora, muzike, pjesme i ostalog s tog repertoara. Kupio sam oko 50 filmova i ponio dva fotoaparata. Jedan mi se, usput rečeno, ubrzo nakon dolaska u afričku vlagu i pijesak pokvario. Sreća da je drugi izdržao.

Iz Zagreba smo letjeli u Pariz gdje smo trebali ostati jedan dan i noć i sačekati avion za Cotonou. Varaždinski biskup pokojni Marko Culej pobrinuo se da nas dočeka i kroz Pariz provoda jedan student iz njegove biskupije koji je studirao u Parizu. Vodao nas je cijeli dan. Odveo nas je da vidimo prekrasnu baziliku Sacre Coeur, pred kojom svaki dan, po cijeli dan, sjedi jedan starac i u uzdignutoj ruci drži koricu kruha na koju preko cijelog dana slijeću stotine vrabaca i otimaju se čopkajući kruh. Vidjeli smo veličanstveni most Aleksandra III, Champ Elisees (Triumfalna vrata). Vozili smo se cruiserom Seinom. Svratili smo se da „uživo“ vidimo Eiffelov toranj. Tu mi se dogodio prvi peh. Sav sam se dao da utrošim prve snimke i zabilježim taj dio našeg puta. Svega nekoliko sekundi trebalo je da cruiser krene i da ostanem izvan grupe, što neće biti prvi puta. Da sam ostao vjerojatno se moj put u Afriku ne bi nastavio jer kod sebe nisam imao ni ime ni adresu hotela u kojem smo odsjeli. Tako neoprezan ne bi bio ni najobičniji seljak. Ali eto ja sam bio. Razmak između destinacija koje smo trebali posjetiti vozili smo se podzemnom željeznicom (ja prvi puta) koja juri tako brzo da ti se manta u glavi.

Nakon napornog dana, čitav dan bez zalogaja u ustima, gladni i žedni. Žedni i umorni poželjeli smo u rane večernje sate negdje sjesti i pristojno objedovati. Naš vodič nas je doveo u jednu ulicu gdje su samo restorani, njih nekoliko desetaka na izbor. Idemo i gledamo u pleča poredane na nogostupu na kojima je ponuda jela i pića. Nećemo svašta. Ta nismo mi nitko ni ništa. Pogotovo jer smo većina nas prvi puta u Parizu. Problem je i praznih mjesta. Nas je desetak i htjeli bismo sjediti zajedno i izmijeniti utiske prvog dana puta. Na jednoj od brojnih ploča natpis „nudimo samo specijalitete“. Odlučimo: „e ovdje ćemo.“ Kako bi bilo doći u Pariz a ne probati pariške specijalitete. To je isto kao kada bi došao u Slavoniju a ne bi probao slavonski kulen, doći u Sarajevo a ne pojesti ćevape na Baščaršiji ili doći u Njeguše a ne zameziti u svijetu poznati njeguški pršut. No sada nastaje problem mjesta. Šef restorana je namirisao našu glad i rješava problem. Razmješta već pristigle goste i popunjava prazna mjesta na pojedinim stolovima. Donosi nekav rezervi stol odnekuda i nekoliko stolica i mi smo na kamari – zajedno za jednim stolom. Slijedi narudžba. Sve nekakva čudna imena specijaliteta. Nemamopojma što je to što i piše i što se nudi. Vodimo se logikom: Ako ne znaš što je dobro uzmi ono što je skupo! Naručujemo i čekamo. Oči su nam najčešće uprte u vrata kuhinje odakle se treba pojaviti konobar s narudžbom. I evo ga. Bolje rečeno evo ih. Petero. Ne zam odakle ih toliko. Vjerojatno je šef restorana za ovu priliku pozvao i kuharice i čistačice i konobare da nas „u komadu“ posluže. Kod svih njih obadvije ruke u uzdignute iznad glave i na svakoj ruci po jedan oveći pladanj. Cijela sala prati njihov defile. A oni dostojanstveno ravno k nama. Spuštaju na stol prvi, drugi, peti, deseti pladanj i pozamašan zajednički račun. A mi u šoku. Gledamo u specijalitet na pladnju pa jedni u druge i svi prema kuhinji gdje su iza vrata nestali naši konobari. Što je ovo? Pred svakim od nas na pladnju po dvije debele kuhane svinjske dokoljenice. Jednostavno rečeno – svinjski papci. Zar je ovo specijalitet kojem smo se toliko radovali? Kod nas se često kod klanja to baca psima. A ovdje specijalitet! Da možda nije nekakva zabuna? Nikome ni na kraj pameti nije ni da proba. Preko našeg vodiča zovemo konobara da nam rastumači zbog čega je ovo specijalitet i k tomu tako skup. Konobar nam kaže kako je nekada davno na ovom prostoru gdje su restorani bila klaonica svinja. Radnici iz klaonice bi u pauzi na žaru pekli ili kuhali svinjske papke koje je kolaonica odbacivala i to je eto s vremenom postao „pariški specijalitet“. Plaćamo račun, vraćamo netaknute papke i naručujemo obični omlet sa šunkom. Bože dragi potvrdila se i ovdje ona narodna: „Nikada ne kupuj mačka u vreći!“  

Poslije jednog dana provedenog u Parizu, metropuli Francuske, poslije „papak specijaliteta“ letimu prema nekadašnjoj francuskoj koloniji Benin – nekadašnjem Dahomeyu. U mislima prelistavam sve viđeno u Parizu. A vidjeli smo mnogo. Veličanstvene palače, grandiozne crkve, muzeje (ali samo izvana), prodavaonice luksuzne robe, široke ulice, Eiffelov toranj i još mnugo toga. U smiraj dana slijećemo u međunarodnu zračnu luku Cotonu. Moj prvi dodir s afričkom zemljom i moje prvo razočaranje. Na sve strane i iz svega proviruje siromaštvo. Pod nogama siromaštvo, okolo tebe siromaštvo. Siromaštvo im izviruje iz očiju, osjeti se na koraku, čuje u glasu. Iz minute u minutu potvrđivat će se u meni prvi zaključak koji mi se nametnu da su kolonizatori Afrike odnijeli sve a nisu ostavili, a pogotovo nisu donijeli ništa. Odnijeli su im bogatstva prirode koja im je Bog dao, snagu iz kičme, milijune sinova i mužva odveli (oteli) u roblje. Europa i Amerika su jednim velikim dijelom asfaltirale svoje ulice njihovim asfaltom, a njih su ostavili da se i dalje guše u prašini i blatu. Podigli su veličanstbeve palače, crkve i dvorce, a njima su ostavili kolibe od blata, trske i bambusa. Eurupljani i Amerikanci danas jedu iz skupocjenog posuđa i piju najbiranija i najskuplja svjetska vina iz kristalnih čaša, dok je Afrikanac zadovuljan i sretan ako ima jednu staru limenku u kojoj će skuhati na ognjištu nešto korijenja. Europljani i Armmerikanci se goste gurmanskim jelima kod stolova koji se prolamaju od težine jela i pića, a mnogi Afrikanac nije nikada vidio pšenični kruh. Izmišljamo nove recepte za jela i napitke, staro bacamo u kontejnere, a mnogi Afrikanac umire od gladi. Timarimo i mazimo kojekakve džukele po stanovima i kućama, a djeca u Africi kroz suze mole dekagram mlijeka u prahu da prežive. Mnogo afričko dijete ostaje lišeno školskih radosti jer nema ni onu običnu, kod nas odavna zaboravljenu kamenu pločicu i komadić krede na kojoj bi ispisalo svoja prva slova. Pišu ih često u prašini u kojoj za vrijeme školskog sata sjedee. Golo je, boso je i gladno. A tko bi onda mogao misliti na školu. Vratio sam se iz Afrike s bezbroj pitanja u duši koja postavljam sam sebi, a mogao bih pustaviti i svima nama. Pitam se kako ćemo odgovoriti Bogu sucu i Bogu ljubavi koji kaže: „Položi račun o svome upravljanju.“ Što ćemo mu odgovoriti kada nas upita: „Zašto nisi podijelio sa svojim hratom onaj kruh koji sam ti u izobilju dao? Zašto si napunio ormare odijelima i krznima, a svome bratu nisi dao ni komadić krpe da pokrije golotinju da može poći među ljude, u crkvu? Tako razmišljajući, došla mi je na pamet molitva Očenas. U njoj svaki dan po nekoliko svi pa i ja sam po nekoliko puta molimo: „Kruh naš svagdanji daj nam danas“. Nakon povratka iz Afrike strah me je i sram moliti taj zaziv. Toliko obilje svega i toliko sam unaprijed dobio kruha da se bojim da mi Bog sam jednom ne rekne: „Dokle ćeš tako moliti? Zar ti nije dosta.“ Kao da čujem: „Odsada moli: „Kruh naš svagdanji podaj njima.“ Sveti Otac veli: „Bog je dao dovoljno kruha čitavom čovječanstvu ali su ga jedni preoteli u svojoj škrtosti, dok drugi umiru od gladi. Stali smo na put Božjoj ljubavi koja je jednaka, ista prema svim ljudima.“ Svojim očima sam se uvjerio u istinitost te Ppine tvrdnje.

 

UMANJENA PRTLJAGA

U zračnuj luci policajci naoružani pendrecima, poštoljima kao i svugdje u svijetu a ovdje i još dugačkim šibama. Pendreci i pištolji su im ukras i dodatak imidžu slike policajca a šibe su u funkciji. Njima razgone siromašne dječake koji su došli pomoći nositi prtljagu pristiglim putnicima i tako zaraditi nešto malo sitniša. Tuku ih po bosim nogama i rastjeruju da ne sramote državu.

Nas dočekuje naš misionar Toni i nekoliko desetaka njegovih župljana. Svi veseli. Nasmijani. Ne usiljeno, nego spontano. Obučeni ili bolje reći ogrnuti u rajski šarena platna. Naši prvi koraci su u ritmu afričkih melodija, nama u čast. Čekaju nas plešući. Zovu nas, mame nas da zaplešemo s njima. Prvi pozdravi i obavezno slikanje. Dobio sam vozača imenom Mojsije koji govori engleski pa se možemo sporazumjeti. Čekamo prtljagu. Svi brojimo kovčege. Svi imamo kovčege, a prema popisu koji smo dali na aerdromu u Parizu ipak jedan nedostaje. Čiji? Nikako da odgonetnemo. Pokušavamo otkriti i prisjetiti se što je u njemu. Potraga i provjera traje prilično dugo. Velečasni Toni je, vidimo, velika fora u zračnoj luci. Prolazi sva vrata i sve kapije bez propusnice. Svi ga poznaju i pozdravljaju. Već smo zakasnili tri sata po rasporedu slijetanja, a sada i potraga traje dugo. U međuvremenu pada mrak, a mome vozaču Mojsiju pozlilo. Kaže da je dobio mali napad malarije. Mali, a skupio se. Sastavio glavu i koljena. Ionako mršav sad se skvrčio pa bi se reklo da nema u njemu više od četrdeset kilograma. Ako ima i toliko. I njemu i Toniju nudim se da umjestu Mojsija vozim staru Tuyotu. Mojsije kaže da ne treba. Njemu je bolje, veli nam. Poslije ću biti zahvalan i Bogu i Mojsiju da ni­sam sjeo zavolan. Na cesti kojom se vozimo pokoji, u najvećem broju oštećeni i zaokrenuti prometni znak preostao iz francuskih vremena koji nitko ne poštuje. Glavni grad, a semafore izbrojiti na prste jedne ruke i pola od njih nije u funkciji. Od silnoga pijeska izrovani asfalt osjetite na bubrezima kada Toyotin kotač naleti na rupu. Gradske ulice bez rasvjete. Stotine malih motorića, koje smo u našem djetinjstvu zvali "prdavci", dime i podižu oblake prašine. Oni su ipak znak visokoga životnog standarda onih koji ih mogu voziti. Ti prdavci su ujedno i taksi vozila. Razlikuju ih samo po tome što svi „taksisti“ nose žute majice. Možete ih zaustaviti bilo gdje. Ako se usput pokvare ili im se probije guma, nema problema. Ubrzo će naići drugi. Stalno su u pokretu i love mušterije koje će za mali novac odvesti do odredišta. U istoj ulici vozi se u svim pravcima, i lijevom i desnom stranom. Već duboki sumrak, a svi voze bez svjetla. Molim svoga Mojsija da upali svjetla. Mojsije mi tumači da bi ako upali svjetla smetalo onima koji dolaze iz suprotnog pravca. Tješi me riječoma kako crnci jako dobro vide po mraku. A ja umirem od straha i svaki čas očekujem kada će netko na nas ili mi na nekoga naletjeti. Za njih u prometu postoje nekakva posebna, nepisana pravila koja poznaju samu oni i fantastično se snalaze. Bože, hvala ti, Mojsije, hvala ti što mi niste dali voziti. Pregazio bih barem desetero ili bi netko pregazio nas.

Otišao sam u mislima daleko. Zaboravio sam da smo bez jednoga kovčega. Ustanovili smo da na aerodromu imaju dobar rentgen za kontrolu prtljage i da je to onaj najteži kovčeg u kome je bio pršut, delikatesne salame i sirevi, te piće, koje smo ponijeli za dezinfekciju, i skupa kozmetika koju tamo nitko ne troši. Kada su vidjeli što je u njemu, izdvojili su ga. Ne zbog toga što je u njemu bilo nešto zabranjeno za uvoz nego zbog nečeg drugog. Odlučili smo ne tražiti ga, dobro će doći sirotinji. Ne vjerujem da će ga baciti.Već je kasno. Vozimo kroz Porto Novo. Iznenada udarac negdje u zoni mojih vrata. Mojsije zaustavlja. Udarili smo nekoga ili je netko udario nas. Mračno je pa ne vidimu što se dogodilo. Dok izlazimo iz auta, pored nas krupnim i hitrim korakom ide muškarac koji na ramenima nosi po sredini prepolovljeni stari bicikl. Ne zaustavlja se. Pitamo one koji su se našli u tom trenutku na mjestu događaja što se dogodilo. Kažu: Pukao mu bicikl po sredini. Prednji kotač otišao pred njim, zadnji izmakao ispod njega nazad a on se našao putrbuške u sredini u prašini. Zakajučili smo: on ili je jedna od polovica bicikla udarila u naša vrata. A1i, ništa strašno. On je živ. Uspio je sabrati obadvije polovice bicikla, uprtiti na ramena i ne osvrćući se krenuti dalje. Sutra će te dvije polovice svoga starog bicikla uvezati žicom i ponovno krenuti na put. Možda ponovno završi u prašini između dvije polovice svoga starog bicikla. Samo da ne bude, ne dao Bog, nešto gore.

 

- Nastavlja se -