Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  23. kolovoza 2017.

 

Dobro mi došel prijatel (2)

20. listopada 2011.
Pripremio: Anto BURIĆ, svećenik

Već mi je pomalo dosta vožnje. I meni i mojim suputnicima. Možda bi ovdje bolje pristajala riječ supatnici. Drmusamo se po nekakvim meni nepoznatim putovima i krajolicima, koje vidim onoliko koliko dopiru svjetla stare Toyote. Pomalo mi se počinje priviđati krevet. Ne znam ni kakav ni gdje, ali ja ga vidim. I tako malo-pomalo kunjam kao kokoš na sjedalu. Najednom auto staje. Što se dogodilo? Jesmo li kojom srećom na cilju? Upravo htjedoh da zahvalim Bogu, kad se pred mojim pospanim očima ukaza neočekivani prizor. Tonijev auto stoji ispred nas a ispred njega farovima osvijetljena gomila od nekoliko stotina, možda i tisuću crnih lica. Nikada u životu, čak ni na televiziji, nisam vidio toliko crnaca na hrpi. Ispunili su čitavu cestu od međe do međe a u dubinu Bog zna dokle. Vidim, prolaza nema. Oko nas potpuni mrak. Sve se crni. I drveće i nebo i ljudi. Sve crno. A i meni u glavi pomalo postaje crno.

 

BARIKADE


 Pri svjetlu automobila vidim samo bijele zube, oči i bijele dlanove. Drugo ništa. Kao nekakve prikaze. Što se događa? Bubnjevi trešte, zvečke svih mogućih vrsta zvekću. Oni bijeli zubi i oči idu sad dolje sad gore. Samo to vidim. Zaključim: To valjda ljudi skaču. Na sve strane zaglušujuća vika meni nepoznatih glasova i riječi. Najedanput negdje sa strane kojih pedesetak metara strahovita detonacija i zasljepljujući blijesak koji obasja crnu gomilu duboko naprijed cestom kojoj se nije vidio kraj. Prepade me te udarim glavom u krov Toyote. Sve oko mene crno pa i moje misli pocrnješe. Spopade me, najblaže rečeno, nekakva nelagoda. Padoše mi na pamet sve one barikade u bosanskim brdima u vrijeme rata. Padoše mi na pamet oni jezivi živi štitovi od ljudskih tjelesa koji su u nedavnom ratu priječili prolaz vojskama. Al' nismo mi vojska. Mi dolazimo kao prijatelji. Padoše mi na pamet i toliki misionari i misionarke, mučenici, koje je kod linčovanja i ispraćaja na drugi svijet ispraćala ista glazba. Iste ili slične slike vrte se, čini mi se, i u mislima mojih suputnika. Jer, nitko ništa ne govori. Nikome nije jasno što se događa, U tom trenutku, zbog zbrke u glavi, nije mi čak palo na pamet da svoga vozača Mojsija upitam što to sve znači. Pitam sebe: Je li ovo glazba poziva na linč i osvetu za sve ono što su ovim ljudima kroz duga desetljeća činili bijelci. Brzinom svjetlosti lete mi glavom filmovi koje sam, Bog zna kada, gledao, kako crnce love kao divljač, trpaju ih na brodobe i odvoze na put bez povratka. Ako je ovo čas osvete, onda su ovi preda mnom dočekali pravi trenutak. Jedanaestero nas je. Ima nas mršavih, ima debelih. Ima muških, ima ženskih, ima starih ima mladih, pa izaberi. I dok mi tako kroz glavu nadzvučnom brzinom jure sulude misli, iz svoga automobila koji je stao tek pred živim zidom izlazi velečasni Toni.


POČELO JE OPĆE VESELJE



Malo mi je laknulo. Nisu ga zgrabili. Ali on ne ide k njima. Ide prema nama. Kada je Mojsije spustio prozorsko staklo, Toni nam veli na hrvatskom: "Nemojte izlaziti." I ode dalje. U ime Isusovo! Što to znači? Odnekud mi dodoše riječi pjesnikove: "Kajte se dok nije pozvana duša k onom koji nebom trese." Toni ode do trećeg auta, reče, vjerujem, isto. Šutke prođe pored nas i sjede u svoj auto. Bubnjevi, zvečke i skakanje ne prestaju, čak se pojačavaju. Malo mi je bilo lakše kada sam primijetio da pred Tonijevim autom postaje malo šire. Iz nepregledne mase izdvaja se grupa, njih desetak, oboružani bubnjevima, zvečkama i zvončićima. Staju pred Tonijev auto. Počinje pjesma i ples. Daleko na sve strane odjekuje ritam Afrike. U istim zvucima i veselje i tuga, u istoj pjesmi bunt i radost. Učestaše i detonacije. Sve češće nebo zasvijetli od blijesaka mužara. Počelo je opće veselje. Gadno sam se masloprije prevario. Nije to bila nikakva prijetnja. To je dobrodošlica prijateljima iz Hrvatske. Vratio mi se i vid. Sada već vidim i razabirem lica. Žene s djecom na rukama ili leđima, djeca, starci, mladići i djevojke. Na sve strane šarene se platna kojima su ogrnuti. Niti jedno nije isto. Kovrčava kosa u žena i djevojaka ispletena u karakteristične pletenice koje sam dotada vidio samo na televiziji. Stotine ženskih glava, stotine različitih frizura. Gomila kreće prema našim automobilima. Tapkaju dlanovima o stakla. Mole da otvorimo. Otvaram staklo. Pružam ruku van. Miluju nas, ljube ruke, otimaju se da nas se dotaknu. Pjevaju, skaču, vesele se. Dojam dotada nedoživljen. Dojam koji se ne može opisati. Padoše mi na pamet riječi zagorske pjesme „Dobro mi došel prijatel.“ Ovog trenutka uvjeravam se da su istinite riječi velečasnog Tonija koje je izrekao u svome božićnom javljanju: "U toj dragoj i prelijepoj Africi žive predivni ljudi koje Isus voli..."

Kada je prva grupa odsvirala svoju pjesmu dobrodošlice, pomičemo se desetak metara. Čeka nas nova grupa s instrumentima. Novi ritam i nova dobrodošlica. I tako Bog zna koliko puta isti obred. Svega nekoliko stotina metara putujemo skoro puni sat vremena. Konačno smo pred metalnim vratima u visokom zidu kojim je ograđeno župno dvorište. Ponovno župnikovo upozore­nje: "Izlazite samo na onu stranu prema vratima. Inače će vas zdrobiti od veselja." Da. Nekada sam negdje čitao da majmunica koja izgubi majmunče luta prašumom dok ga ne nađe. Kada ga nađe, onda ga čvrsto zagrli. Pokoji put tako čvrsto da ga od silne radosti što ga je našla grleći uguši.

Da mi se ne desi ono što se desilo malom majmunu, nastojao sam što prije promaknuti kroz vrata u dvorište. Kada smo se našli na okupu i na sigurnome, župnik nam reče da ćemo poći susresti se s njegovim župljanima. Mislio sam da će to biti u crkvi. "Ni govora", kaže župnik. "Vani je oko tri tisuće ljudi a u crkvu stane oko dvije tisuće. Ugušili bi jedni druge, jer bi svi htjeli biti u crkvi a svi ne mogu stati."

Preko zida do nas dopire urnebesna graja. Bubnjevi trešte, zvončići zvone. Čuju se i trublje. Tako kasno, već je prošlo deset sati navečer, a toliko ljudi i toliko veselja. Župnik ne priča ništa. Razdragano trči dvorištem tamo amo. Još jednom želi zagrliti svakoga od nas. Poljubiti. Zaželjeti dobrodošlicu. Sada vidim da je onaj živi zid na cesti njegovo maslo. Spopala me želja da bez ikakve najave i protokola koji su režirali velečasni Toni i njegovi pomoćnici jurnem u onu razdraganu gomilu crnih lica, bijelih zuba, zvukova bubnjeva i šarenih ogrtača. Suzdržao sam se. Ima onih koji imaju prednost. Tu je biskup. Red je da on prvi okusi slast i obilje prijateljskog susreta i osjećaja ovoga priprostog čovjeka kojeg Isus voli a i oni vole Isusa.

Izlazimo na povišeni prostor ispred župnikove kancelarije. Kada bih želio opisati dojam koji je nastao kada smo se pojavili, onda bi mi trebalo puno, puno riječi. Ja ću upotrijebiti samo jednu: nastao je pravi urnebes. Ne možeš znati je li jača pjesma ili bubnjevi ili poklici. Našao se tu i nekakav priprosti razglas. Uzalud. Nema tih vata koji bi nadjačali sve one silne decibele iz nekoliko tisuća grla. Masa ljudi u valovima leluja se i želi doći što bliže. Stupaju na scenu redari, oboružani snažnim glasom ali i drvenim batinama i šibama. Koga ne zaustavi prvo, zaustavit će drugo, ali naprijed se ne može. Ne dao Bog da se biskupu ili nekome od nas nešto dogodi. Kada redari pođu prema gomili, ona ustukne a iza njih u prašini ostane nekoliko japanki koje su im u bijegu i guranju spale s nogu. Japanka je inače skoro jedina obuća u Beninu. Ne znam da sam dva-tri puta u nekoga vidio cipele na nogama. Japanka ili ništa. Kažu, nisu se u obući ni rodili. Tako je, ali ne vrijedi za naše krajeve. Svi skupa promatramo taj izljev veselja i gledamo jedni u druge. Suze nam naviru na oči. Nikad se s ovim ljudima nismo vidjeli, a toliko se volimo. Ne vrijede župnikovi pozivi na mir. Čekat nam je. I čekamo. Ovo je radosno čekanje. Neka potraje još dugo, dugo u ovoj mojoj prvoj zvjezdanoj afričkoj noći.

 

POZDRAV ZAGORSKIM BREGIMA


Pred biskupa dolaze dvije curice. Prekrasne male crnkinje. Jedna nosi buket cvijeća a drugu zdjelu pitke vode. Prvi čin dobrodošlice prijatelju u neku obitelj, a ovo je dolazak u župnu obitelj župe Adjarra, jest prijatelju i gostu ponuditi pitku vodu. Ovdje je pitka voda zbog toga što je nema, cijenjena kao posebni Božji dar i ona se poklanja prijatelju kao najveća vrijednost.

Tu je i jedan crni mladić s papirom u ruci. Bit će izgleda i govor. Da. Ali nismo ni slutili ono što će stvarno biti. Mladić počinje na hrvatskom jeziku: "Dragi oče biskupe, dragi naši velečasni, draga obitelji Hrešč. Dozvolite mi uputiti vam nekoliko riječi dobrodošlice u ime našega župnika Tonija, u ime župnoga vijeća i cijele župne zajednice.

Dragi oče biskupe. Velika je naša radost danas. Doista, vaš posjet za sve je nas veliko svjedočanstvo povjerenja i pažnje koju poklanjate našem župniku misionaru Toniju, sinu vaše i naše domovine Hrvatske i vaše biskupije. Pažnja i povjerenje koje mu vašim dolaskom pokazujete u isto su vrijeme čast i za sve nas, za našu župu i biskupiju i cijeli Benin. Vi ste prvi hrvatski biskup koji posjećuje Benin. Sve nas to raduje i obvezuje. Iskreno vam zahvaljujemo i obećavamo da ćemo sve učiniti da vaš boravak među nama u Adjarri bude lijep i ugodan. Pozdravljajući vas, oče biskupe, htjeli bismo pozdraviti i vaš mili zavičaj, vaše drage zagorske brege." Poslije tih riječi mladić prestade govoriti. Mislili smo: zabunio se. Izgubio momak retke u tekstu. Ne bi bilo nikakvo čudo. Njemu strani jezik a uzbuđenje na vrhuncu. Prevarili smo se. Iza nas iz mase ljudi izdvoji se zbor od nekoliko djevojaka koje zapjevaše na hrvatskom: "Dobro mi došel prijatel..." Ne dolazimo k sebi. U Africi hrvatska pjesma iz crnih usta i bijelih zubi. Je li to moguće? Da moguće je, i dogodilo se.

Poslije pjesme mladić nastavlja: "Dragi župniče našega velečasnog, dragi svećenici, draga obitelji Hrešč. Primamo vas s punim srcem i želimo da se osjećate sigurno i opušteno među nama. Vjerujemo da ćete ponijeti u vašu i našu lijepu domovinu Hrvatsku samo najljepše uspomene. Svagdje je lijepo ali najljepše doma. Zato ćemo vam otpjevati vašu dragu i nezaboravnu pjesmu: "Međimurje, kak si lepo zeleno..." Biskup Culej je, naime, Međimurac. Što ovaj mladić obeća, to i učiniše. Zaori pjesma "Međimurje..." kao da smo u Međimurju.

Poslije ovog nastade opće veselje. Nema onoga tko bi mogao odoljeti ritmu srca i bubnjeva i ne zaplesati. Svi smo se spontano našli u masi od nekoliko tisuća ljudi koja se leluja i pleše. Plešu oni, plešemo i mi. Dižu u zrak ruke oni, dižemo i mi. Plješću u ritmu oni, plješćemo i mi; sagibaju se oni, sagibamo se i mi. Sve ovo kod nas s malim zakašnjenjem. Nas desetak bijelih točkica izgubili smo se u crnoj masi. Kako je naš ples njima izgledao, ne znam, ali nama je bilo lijepo.

 

Anto Burić, svećenik