Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  26. lipnja 2017.

 

Ono što su oni danas, ja ću biti sutra

2. studenoga 2011.
Piše: Anto Burić, svećenik

U katoličkom kalendaru mjesec studeni svake godine opečaćen je na samom početku s dva karakteristična dana, blagdanom Svih svetih i Spomendanom svih pokojnika. Malo je onih kojima ti dani ne znače ništa. U ta dva dana naša su razmišljanja potpuno drugačija nego inače. Razlikuju se od onih u toku godine. Hodamo polaganije. Manje se smijemo. Počesto gledamo nekamo u prazno. Dublje uzdišemo. Glava nam je više prizemljena nego inače. Oči su nam ponekad suzne. U ova dva dana svi nekako postajemo slični jedni drugima. I mi i oni koji vjeruju na drugi način pa čak i oni koji uopće ne vjeruju. Zašto je to tako? Tih dana se svi susrećemo s jednom realnošću o kojoj inače nerado razmišljamo a ona je svakodnevno tu. Ta realnost je prolaznost, da ne kažem bezvrijednost ovozemaljskih vrednota. Ta realnost je poruka koju čujemo iz svakoga groba i koju nam šalju naši najmiliji: "Ono što ste vi danas, ja sam bio jučer, a ono što sam ja danas, vi ćete biti sutra." Od te istine bijega nema. Nema cijene otkupa po kojoj bi napravila iznimku. Više nego ijednog dana, tih dana postajemo duboko svjesni onih riječi koje smo čuli na pepelnicu (čistu srijedu) posipajući glavu pepelom: „Sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah vratiti.“ Naši dragi pokojnici s kojima smo donedavna dijelili i smijeh i suze evo tu su pred nama kao mali humak, šaka zemlje, prah. Nevažne su im sada nekadašnje titule kojima smo ih oslovljavali, znanje koje su imali ne znači im sada ništa, imetak koji su posjedovali pogotovo. Suočeni s tom stvarnošću, okrećemo se k sebi i onima oko nas. Pomalo zbunjeni listamo prošlost. I svoju i dragih nam pokojnika.

Svi sveti

Na blagdan Svih svetih Crkva nam stavlja pred oči milijarde onih koji su bili ono što smo mi danas. Crkva slavi uspomenu svih onih kojima se ni ona ni čovječanstvo nisu dovoljno odužili dajući im ime u kalendaru na popisu znanih svetaca, ili podijelivši im odlikovanje za ono veliko što su u životu učinili. Ostali su nepoznati i zaboravljeni. A bilo ih je, zasigurno jako mnogo. Na blagdan Svih svetih Crkva štuje samozatajne majke kojima su suvremenici za njihovo brojno potomstvo uzvraćali posprdnim podsmijehom, često ih kiteći pogrdnim imenima. Crkva ovim blagdanom štuje marne očeve koji su svoj život iskapili do posljednje kapi u poštenoj životnoj borbi za sretnu budućnost svojih potomaka. Crkva na taj dan štuje sve one za svijet "lude" djevojke i mladiće koji se odrekoše svega, što život pruža i pokloniše svoje sposobnosti, osjećaje i tijelo samo Bogu u samostanima i na oltaru u domovini ili misijama. Jednom riječju, Crkva na taj dan posmrtno dijeli odlikovanje bezbrojnim neznanim herojima vjere i ljubavi prema Bogu i čovjeku.

Na spomendan svih pokojnika Crkva nas upućuje na groblje. Poziva nas da u tišini duše popričamo utroje, s dragim pokojnikom i Bogom. Kao na filmu, kroz naša sjećanja prolaze dani i godine zajedničkog života. Prisjećamo se svih lijepih i teških trenutaka. Žalimo što za života, makar smo bili bliski, nismo bili još prisnije vezani, što nismo više vremena i ljubavi darovali jedni drugima. Tu na njihovim grobovima često poželimo početi ispočetka. Kada bi to bilo moguće onda bi sve bilo posve drugačije, razmišljamo. S više ljubavi jedni za druge. Imali bismo više vremena. Interesantno, u ovim trenucima skoro nam i ne padaju na pamet časovi nerazumijevanja i sukoba. A ako i padaju, Bog je tu. On je milosrdan. Oprostit će. Zato ga i molimo u molitvi odrješenja: "Ono što su po ljudskoj slabosti sagriješili, to Ti izbriši po svome prevelikom milosrđu."

"Ono što sam JA danas, ONI su bili jučer. Ono što su ONI danas, JA ću biti sutra."

Idemo stoga od danas biti drugačiji, susretljiviji, nasmijaniji, bliskiji sa više srca.

 

Anto Burić, svećenik