Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  23. kolovoza 2017.

 

Dobro mi došel prijatel (3)

7. studenoga 2011.
Piše: Anto Burić, svećenik

Tko zna koliko bi dugo naš jednostavni noćni lumperaj trajao da se župnik nije upustio u avanturu tražiti nas i sabirati na ponoćnu večeru. Ne znam gdje je pronašao ostale, mene je zatekao kao punopravnog člana jednog orkestra čiji su jedini instrumenti stari aluminijski tanjuri, izbušeni po rubovima (u sredini već otprije imaju rupe). U rupice po rubu uvukli su male alkice od žice. Lijevu ruku u zrak, tanjur u desnu ruku i njime udri po lijevom dlanu, ponekad po stražnjici i to ti je glazba. Dok sam bio član tog sastava i svirao, svi su pljeskali, vrištali i skakali. Jesu li mi se time rugali ili su me hvalili, ne znam. A nije me baš puno ni briga. No možda i znam, ja i muzika k'o Bog i šeširdžija.

Kada smo polazili iz Europe, svi su nam govori­li: "Čuvajte se njihove hrane, a osobito vode." Isti­ni za ljubav, savjetuju nam to i misionari. Zato smo prije polaska svi morali na cijepljenje ("pelcovanje") i po žute knjižice prije nego smo krenuli. Dali su nam i neke tablete. Zovu se, čini mi se, Lariam ili tako nekako i piju se po jedna svakog tjedna dok si tamo u Africi. Rekoše nam da su to one najbolje. Je li istina, ne znam, ali znam da svaka tableta stoji oko 41 kunu. Čak nam je i organizator puta, preloški župnik, u nekoliko navrata rekao: "Tko nije spreman vratiti se s malarijom, neka odustane." Bože pa nismo valjda tolike kukavice. Nije odustao nitko. Nije ni čudo. Hrabri i jaki, kao od brda odvaljeni momci pa da se prestraše jednoga komarca. Pih! Eto, tako osigurani injekcijama i tabletama već od kuće sjedamo mnogi od nas za prvu afričku večeru. Za čudo Božje, nismo morali jesti s palminog lista čak ni svi iz jednog tanjura, kako je kod domaćeg svijeta običaj, ako imaju kojom srećom i taj jedan. Svatko je dobio svoj tanjur. Župnikovi prijatelji i dobročinitelji iz domovine pobrinuli su se da u njegovoj kući bude malo drugačije nego u ostalih. Istina, svaki je tanjur iz drugog kompleta, pomalo okrnjen, što je manje važno od onoga što ćeš u njega staviti. Za stolom čujem kako mnogi na glas razmišljaju o onom izgubljenom kovčegu i pršuti u njemu. Večera ipak, polueuropska. Batak je tu. Nije važno je li od pure, kokoši ili nekoga afričkog pernatog dvonošca. Nek je tu. Ukusno ga je pripremio bosonogi kuhar Pavao koji je zaradio mirovinu kuhajući negdje u restoranu a sada besplatno ili za neku sitnu lovu kuha kod župnika. Dvore nas uz dvije naše suputnice i tri mlade Afrikanke. Ne znaš jesu li im ljepša lica ili frizure ili šareni ogrtači-haljine. Čiste i lijepo počešljane. Mogle bi na modnu reviju. Za čudo Božje, kruha u izobilju. Kažem, za čudo Božje, zato što većina Afrikanaca ne zna što je to pšenični kruh. U molitvi Oče naš oni ne mole: "Kruh naš svagdanji daj nam danas...", nego: "Jelo naše svagdanje daj nam danas!" Većina afričkih jezika u svome pojmovniku nema uopće riječ kruh. Mnogi su pomrli a da ga u životu nisu ni vidjeli, a kamoli jeli. Kada je završila večera one tri mlade cure kupe papirne salvete i slažu ih, valjda za drugu zgodu. Naše suputnice im kažu da se to ne sprema nego baca. Čude se tolikom luksuzu. Kada sam već spomenuo afričke jezike, treba reći da se u Beninu govori nekoliko jezika od kojih su najvažniji fon, goun, yorouba, adja, mina, bariba, dindi, berba, pila-pila, tori, setto, mahi, datcha, houeda, hwalagbe... Službeni jezik je francuski jer je današnji Benin, do 1990. Republika Dahomey, svoju neovisnost od Francuske dobio 1960. godine. Poslije redovite večere slijedi "afrički stol". Pred nas stiže voće koje dotada nisam vidio niti na slici, a kamoli jeo. Ni danas ne znam ni kako se zove. Najvažnije je da je sočno i ukusno.

 

HRKANJE, GUŠTERI I DRUGE NOĆNE MORE

U Bosni bi rekli: "Dosada je zaspao i tko je koze pogubio", a mi još budni. Prije spavanja nekoliko župnikovih upozorenja: "Kada ulazite, nemojte ostaviti vrata otvorena da vam ne uđu komarci... Svjetlo palite tek kada zatvorite vrata... Misa je ujutro u sedam sati..." I tako dalje. Sama neka strašenja i upozorenja. No nije važno, idemo spat'.

Kako sam najstariji od trojice sustanara, dodijelili su mi jedan odvojeni dio iste sobe a druga dvojica subraće će spavati u tome drugom, malo većem dijelu. Da ne bude zabune, između ta dva dijela iste sobe nema vrata. Samo jedan mali dio do polovice prostorije odvojen je zidom. Sav namještaj je jedan obični ležaj na betonskom podu i moj kovčeg u uglu. Poslije će nam župnik priznati da je ležajeve posudio iz jedne stolarske radionice udaljene oko 30 kilometara u kojoj redovnici s učenicima stolarske škole prave jednostavne dijelove namještaja i tako zarađuju za uzdržavanje polaznika zanata. Ka­da sam ušao u sobu, upalio sam svjetlo i počeo pregledavati komadić po komadić zida ne bih li pronašao uljeza – tog strašnog i u svijetu poznatog komarca malaričara. Nigdje ni jednoga. Poslije ću saznati da je taj strašni komarac malaričar tako malen da ga je teško zamijetiti prije nego večera. A večerat će kada netko uđe i zaspi. Dok sam pregledao sve zidove, moji sustanari su već obavili pripremu za spavanje. Ja sam ostao zadnji. Kada sam se vratio u sobu, za­tekao sam dvojicu mojih sustanara u specifičnom dijalogu. Pokušavaju uspostaviti kontakt na specifičan način. Jedan od njih je uspio odmah zaspati i počeo hrkati tako snažno da se mrežice za komarce na prozorima tresu. Ovome drugom to smeta pa je pomalo ljutit. Odnekud je čuo da hrkača možeš smiriti i utišati brzo cmokćući jezikom. Tako zatečem jednoga kako hrče a drugoga kako cmokće. Meni nije ostalo ništa drugo nego obadvojicu slušati i pokušati zaspati. Požalio sam da nemam vate da začepim uči, ali sada je kasno.

Prevario sam ih nekako i zaspao. Ali ne zadugo. Probudio me još uvijek isti dijalog mojih sustanara. I dok tako u mislima pokušavam pobjeći u carstvo snova, učini mi se da nešto migolji preko mojih nepokrivenih stopala i plahte kojom sam pokriven. Ne mičem se nikud. Ne dišem. Šutim ko zaliven. Skamenio sam se. Misionari su mi pričali da se često noću u kuću znaju uvući zmije. Odmah su mi se u maštu uselili svi oni ogavni gmizavci koje sam vidio na filmovima, preparirane u botaničkim kabineti­ma ili žive u kavezima u zoološkim vrtovima. Samo da mi je znati koji je i kakav je i koliki je taj moj večerašnji gost. Odlučio sam pričekati. A što mi je drugo preostalo. Nakon nekog vremena više ga ne osjećam na sebi. Malo mi je laknulo. Ali sada je pitanje gdje je. Kamo se zaputio. S kojom namjerom. Da li je tu negdje blizu ili je otišao. Sve u svemu gotovo je sa snom. Oči postale "k'o dvije sarme". Kada je po nekakvim mojim prosudbama "minula opasnost" ustajem da pregledam sobu. Mislim, ne dao Bog ako nagazim na moga došljaka. Palim svjetlo. Pod krevet nemam što zavirivati, ležaj je na podu. Drugog namještaja nema pa je pregled jednostavan. Kada sam podigao oči, opazio sam na zidu dva velika guštera. No ipak ne onoliko veliki kolike sam u mislima maloporije vidio. Ukipili se i zalijepljeni za zid stoje kao da su čavlima prikovani. Valjda im smeta svjetlo pa kolutaju očima na sve strane. Žmirkaju na mene i namiguju mi onim svojim izbuljenim očima. Potiho zovem susjeda, onoga što cmokće svome sustanaru, i pokazujem guštere na zidu. A on mi veli: "Nemoj ih dirati. Župnik kaže da je to kod njih kućna životinja, kao kod nas mačka. On noću lovi muhe i komarce." Gušter mu ovdje dakle dođe kao nekakav antimalarik. "Ako je tako, a vjerujem da jeste, neka ostane", kažem i ponovno u po­tragu za snom. Ležeći tako razmišljam kuda je ušao. Dođe mi napemt ono što sam usput vidio kada sam ušao u sobu: U dnu zida, posve pri podu skroz uokolo vide se rupe. Kao da je svaka treća ili četvrta cigla izostavljena. I jest. Oni tako zidaju kuće radi vlage odnosno provjetravanja. No ovaj problem ne postoji u seoskim kolibicama. Oni uopće nemaju vrata na kolibama pa imaju uvijek svjež zrak.

Misa u sedam sati. Uprtio sam sve one svoje alatke za snimanje tona i slika pa u crkvu. Oko crkve pet-šest mladića i djevojaka metu veliko crkveno dvorište koje se crveni. Naime zemlja je ovdje crvena a u dvorištu nema ni jedne travke. U crkvi župnik s tridesetak laika i nekoliko časnih sestara Afrikanki moli časoslov. Čine to svako jutro prije svete mise. Crkva prostrana i lijepa. Ljepša i veća nego mnoge zagrebačke. Ima oko 1.200 sjedećih mjesta u klupama. Računajući i one koji stoje, prima blizu dvije tisuće osoba. Posvećena je svetoj Obitelji. Župljani su dali izraditi tri kipa: Josipa, Mariju i Isusa u naravnoj veličini, obukli ih u njihove nacionalne nošnje i postavili visoko u svetištu. Razumije se da su i Josip i Marija i mali Isus crnci. Bdiju nad svetištem i župom. U svetištu je jako puno cvijeća. U sakri­stiji dvije sestre domorotke i ministranti čekaju da nam po­mognu obući se. Čim smo se pojavili na izlazu iz sakristije u crkvu, negdje u sredini crkve u masi od dvije-tri stotine ljudi kvrcnu zvončić, oglasi se bubanj i započe pjevana misa. U Africi je nezamisliva tiha misa. Uvijek se pjeva. Ugodno, skladno iz dubine vjerničke duše. Pjevaju svi. Mole svi. U ritmu glazbe svi se njišu. Skoro svi idu na pričest. Polagano, pobožno, u savršenom redu. Majke s malom djecom na leđima, starci i starice podupirući se o štap koji je kod mnogi sličniji plitki za paradaiz nego štapu.

Na biskupov poziv: "Pružite mir jedni drugima", idem kroz sredinu crkve rukovati se s oni­ma na kraju klupe. U zadnjoj klupi nekoliko časnih sestara Afrikanki. Među njima jedna sestra starica sa štapom. Prekrasan ručno izrezbaren štap. Moram prinati, odmah mi se svidio. Poželio sam ga imati. Ne za starost, za tu sam prigodu bio donio sebi štap iz Australije ali mi je i on kao i mnogo drugog u ratu odneseno, nego za naš mali misijski muzej. Kada je završila misa, dolaze sestre u župno dvorište pozdraviti se s biskupom i s nama ostalim župnikovim gostima. Tu su već i naši vozači. Čekaju da krenemo u posjet domaćem biskupu u Porto Novo i časnim sestrama Hrvaticama u njihovu misijsku postaju u Affame. Kada sam došao na red da se pozdravim s onom staricom sestrom zovem svoga vozača Mojsija da mi bude prevodilac na jedan od onih dvadesetak nabrojanih jezika. Pitam sestru koliko ima godina. Kaže da je rođena negdje oko 1910. Možda koju godinu prije ili kasnije, ne zna. I ne muči je to. Dok razgovaramo, oči ne skidam s onoga njezina izrezbarenog štapa. Na koncu se ohrabrim i kažem: "Sestro, meni su u Hrvatskoj rekli da bih mogao postati biskup, ali nemam štap." Pročitala me je od prve pa kaže: "A valja li vam ovaj?" Da se slučajno ne predomisli brzo joj kažem: "To je pravi. Nema ga takvog ni jedan naš biskup," Slijedila je svečana primopredaja. Sutradan je u crkvu došla s nekakvom trkljom. Bilo mi je žao što sam joj uzeo štap i htio sam vratiti ali mi druga sestra veli: "Ne trebate se ništa brinuti, sestra ima u svakom kutu u dvorištu po jedan štap. Nekoliko ih ima po kući. Kada zaboravi jedan uzme drugi i tako stalno." Na povratku bilo je malo muke unijeti ga u zrakoplov, ali sam uspio. Nekako su se uvjerili da nisam terorist i da ne namjeravam kidnapirati zrakoplov. Tako sam obogatio još jednim lijepim predmetom našu muzejsku zbirku u Misijskoj centrali.

Dok se pripremamo na put, i ne slutimo da nas s druge strane visoke zidane ograde, koja dijeli župno dvorište od crkvenoga, čeka iznenađenje. Kada smo se pojavili na kapiji, zaorila je pjesma iz nekoliko desetaka malih grla polaznika župne katoličke škole. Tako su tiho došli da ih nismo ni čuli, a bili smo svega nekoliko metara od njih, i lijepo se poredali. S njima njihovi učitelji i učiteljice. A oni, slatki i simpatični. Gutaju nas svojim malim očima. A i mi njih. Nisu ni potpuno crni ni bijeli. Negdje između. Otprilike boje malih kiselih krastavaca ili ljepše rečeno boje čokolade. I ovdje koliko malih glavica toliko različitih grizura. Posebna radost a i čuđenje zavladalo je kada su opazili našega najmlađeg suputnika i svoga vršnjaka maloga Ivana sina obitelji Hrešč. Nitko od njih dotada nije uživo vidio bijelo dijete. Znam, pomislit ćete: pa vidjeli su na televiziji. Otkud im televizija. I ne znaju što je to televizija, a kamo da su je vidjeli. I ne da nemaju televizor. Nemaju, što je najmanje važno, ni televizijski signal. Kada su se ovi mali simpatčni crnčići počeli primicati Ivanu da ga malo bolje i izbliza vide, a ako je ikako moguće i dotaknu, mali Ivan se pomalo uspaničio. No mama i tata su tu.

 

Anto Burić, svećenik