Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  23. ožujka 2017.

 

Dobro mi došel prijatel (4)

26. studenoga 2011.
Piše: Anto Burić, svećenik

PIJANI POLICAJCI NA PUTU

 

Otkad sam se vratio iz Afrike, točnije iz Benina, posebno mi se sviđaju i često upotrebljavam dvije riječi: "drmusati se" i "bespuće". Vjerujem da tu drugu razumijete, ali nisam siguran za onu prvu, drmusati se. To vam znači voziti se i u isto vrijeme voditi brigu da ne pregrizete jezik kada vozilo naleti na neku rupu ili grbu na putu. A toga je najviše. Rupa pa grba, a onda grba pa rupa. Kada sam svome vozaču Mojsiju pričao o asfaltnim cestama po Europi i o tome da prelazimo stotine i stotine pa i tisuće kilometara a da ne stupimo na makadamsku cestu, čudio se. Pričao sam mu o brzinama kojima se kod nas vozi. Izgledalo mu je nevjerojatno. Gledao me bijelo. Možda malo čudno, crnac pa gleda bijelo. Tada sam mu rekao da na pojedinim dijelovima asfaltne ceste znaju biti postavljena izbočenja koja primoravaju vozače da sporije voze. Recimo pored škola. Rekao sam mu da takva izbočenje u šali zovemo: pijani policajci. No tada nismo imali novu hrvatsku riječ „uspornik“ ili tako nekako. Moj Mojsije, pametan čovjek, u momentu je ukapirao što želim reći, nasmijao se i rekao: "Kod nas je na svakom metru na cesti po nekoliko pijanih policajaca." Bio je iskren, i nažalost, u pravu. I eto tako drmusamo se preko pijanih policajaca – uspornika prema jednome od tri glavna grada Benina, prema Porto Novo gdje je sjedište biskupije pod koju spadaju tri misije koje drže hrvatski misionari i misionarke, velečasni Toni Štefan, velečasni Franjo Jačmenica i četiri časne sestre Hrvatice družbe Marijinih sestara u misiji Affamey. Još nam je svima u glavi onaj doček kod velečasnog Tonija. Nismo bas raspoloženi za priču. Razlog mojoj šutnji se zna: hrkanje, gušteri i druge noćne more koje sam imao prošlu noć. Ali ne znam što je razlog kod drugih. Posebno bi me zanimalo koji je razlog kod „hrkača“. No ne moram sve ni znati. Svakome njegov problem. Usput nas prati sitna kišica i užasna sparina. Brisači na staroj Toyoti stari koliko i ona ne služe svojoj pravoj svrsi. Mlataraju ispred nosa, ali ne brišu. No, moj Mojsije dobro vidi. Provirujem kroz kapljice na staklu i pokušavam nešto vidjeti. To je moj prvi susret s unutrašnjošću Afrike po danu. Jučer u Parizu a danas u afričkim selima. Razlika kao nebo i zemlja. Drveće i raslinje na koje nije naviklo oko. Nigdje obrađene površine. Pored ceste pokoja kućica od blata, pokrivena slamom. Od svake kaplje kiše zid joj postaje tanji. Bez vrata su i prozora. Luksuzniji su nasi kokošinjci i svinjci po selima nego ove kućice u kojima žive ljudi. Selo a nigdje ne možeš vidjeti konja, kravu, ovcu a o traktoru da i ne govorim. Pored puta sustižemo ili susrećemo pokoju ženu. Bosonoga, razumije se i napola gola. Svaka nosi nešto na glavi. Niti jedna ne ide bez tereta. Uz teret na glavi mnoge od njih imaju i dijete na leđima. U Beninu je naime glavno prijevozno sredstvo žena. Pred ponekom kućicom na kiši čopor djece. Kao pred školom. A nije škola. Kasnije ću saznati da su to braća i sestre. Afrikanac voli i cijeni ljudski život. Čast mu je imati što više djece. Djeca su im bogatstvo. Ne znaju i neće vjerujem još dugo htjeti znati za pobačaj i pilulu. Zbog te razlike u shvaćanju oni nama koji dolazimo iz civilizacije kažu da smo ludi, a iz istog razloga i mi njima kažem o isto. Tko je u pravu, zna se, Bog je to davno rekao i nikada nije porekao. Pred nekim kućicama na komadu daske ili šperploče podignute na dva kamena nešto u kanistrima. Pitam moga sveznajućeg Mojsija, barem što se tiče Afrike: „Što je u onim kanistrima?“ Kaže mi: „Gorivo za automobile.“ Naime, oni koji imaju već spomenute motoriće „prdavce“ povežu oko sebe nekoliko kanistera pa preko „meje“ u susjednu Nigeriju gdje je gorivo skoro badava. Napune kanistere pa put pod kotače i nazad kući. To gorivo prodaju u Beninu po malo većoj cijeni nego su kupili i od toga žive. Eto to su benzinske crpke kojih je bezbroj pored puta.  

 

OBIČNI POD, PLAFONJERA I BIRTIJSKE ČAŠICE

 

Svatko od nas kad ide u susret nečem nepoznatom i dotad neviđenom u glavi iskonstruira nekakvu sliku, predodžbu. Idemo posjetiti prvo biskupa a poslije toga naše sestre u misiji Affamey. Tako ja u svojoj glavi zamišljam ručno izrađenu kovanu ogradu oko biskupskog dvora, dvorište s puno, lijepo njegovanog cvijeća, perivoje, staze i stazice (nije bilo realno da zamišljam kamere za video nadzor kao u nas), u biskupskom dvoru tepihe i mramor i mahagonij, kristalne lustere, skupocjene slike, kristalne čaše, fotelje i nekoliko časnih sestara koje poslužuju. Ovo zadnje, mislim, zbog gostiju koji dolaze IZ EUROPE. A to smo mi. Moj Mojsije skreće s poluprašnjave ili polublatnjave ceste na nekakav, mi bismo rekli nogostup. Kakav nogostup. Gola crvena zemlja. Prislanja auto uz sivu betonsku ogradu i kaže: "Tu smo." "Što, tu smo? Gdje smo?" "Ovdje je biskupija", kaže. U momentu se u mojoj mašti sruši ona moja rukom rađena kovana ograda a umjesto nje pojavi se betonska.

Ulazimo u dvorište biskupskog dvora. Nije se srušila samo ograda. Ruši se slika za slikom. Kakvi perivoji, kakve staze i stazice, kakvi bakrači. Čitavo dvorište gola crvena zemlja. Nigdje ni travke, a ja sam sanjao o cvijeću. Istini za ljubav, ima nekoliko podivljalih žbunova koji su možda nekada, kada su rek zasašeni, bili cvijeće. Danas to zasigurno nisu i neće nikada ni biti. Nasred dvorišta ostaci ostataka od nekoga razbijenog automobila. Mislim da bi trebalo biti velik stručnjak pa pogoditi koji je to automobil nekada bio. Pored te "lešine" od zahrđalog lima dvojica mladića pretražuju je li ostalo još nešto što bi se moglo iskoristiti.

Čeka nas jedna časna sestra koju ništa ne razumijemo niti ona razumije nas. Vodi nas pre­ma biskupskom dvoru. Biskupski dvor!? Dugačka montažna katnica. Kod nas bi dobro stajala u društvu vojarni. Na ulazu nas čeka biskup. Pravi pravcati crnac, u bijeloj reverendi. Nisam nikada vidio takav kontrast. Ali, pristaje mu. Samo dugmići crveni. Krupan. Kada bi ga neka Hercegovka opazila rekla bi: "Krupne šije u Tadije!“

Nema tepiha i mramora, nema fotelja, nema kristala. Obični pod a na plafonu plafonjera i obične birtijske čašice. Poslužuje nas biskup. Vidi se da mu ne ide od ruke. Čini to prilično nespretno. Vjerojatno rijetko ima goste pa nije istrenirao. Sreća da su s nama dvije dame koje priskaču u pomoć, a on velikodušno prepušta i sjeda u rasklimani naslonjač uz svoga subrata, varaždinskoga biskupa mons. Culeja.

Od biskupa saznajemo da u cijelom Beninu ima devet biskupija, a u njegovoj biskupiji 25 župa. To su ogromne župe iz kojih bi se, prema biskupovim riječima, moglo od svake osnovati po nekoliko novih župa. Sve su župe popunjene osim jedne koja nema svećenika. U biskupiji su tri službena urođenička liturgijska jezika, koji se toliko razlikuju da se ljudi međusobno ne razumiju. Čitav Benin, sve biskupije imaju samo jedno malo sjemeniste u kojima postoje niži i viši razredi. Francuski sustav školstva. Za više razrede sjemenište je na sjeveru zemlje. Poslije mature kandidati imaju godina dana priprave za bogosloviju. Tu su i dvije bogoslovije. Jedna od tih bogoslovija je osnovana prije tri godine. U jednoj od bogoslovija je oko 240 studenata, a u drugoj oko 80. U pripremi za bogosloviju je 80 kandidata. U višim razredima sjemeništa je oko 180 đaka. Osnovni biskupov problem je u tome što nema dovoljan broj svećenika. Kaže: “Kad bi večeras dobio deset svećenika već znadem gdje bi ih stavio.“ Makar ima velik broj svećeničkih kandidata i u sjemenistu i u bogosloviji, to ne znači da će uskoro zadovoljiti potrebama svih župa. Jer, kroz to vrijeme dok sadašnji bogoslovi postanu svećenici porast će i broj katolika. Prirast je ogroman. Naš bi svijet rekao: „Nikako kuja da stigne zeca.“

Što se tiče hrvatskih svećenika koji kod njega rade i je li zadovoljan s njihovim radom, biskup odgovara: "Uopće nije teško odgovoriti na to pitanje. Ne samo da sam zadovoljan, nego sam vrlo, vrlo zadovoljan." Pitamo biskupa: "Ako je tako zadovoljan s radom naših svećenika, imaju li onda ti naši misionari šansu postati kanonici", biskup odgovara: "Ovdje nema kano­nika." Velečasni Toni u šali kaže: "Zato je meni moja baka rekla: „Sinko, što ćes tamo u Africi, dođi kući." Izgleda da Tonijeva baka ima neku debelu vezu kod varaždinskog biskupa kad ga zove da se vrati. Možda je namirisala da bi većečasni Toni mogao postati kanonik. Drugi problem mjesnog biskupa je financijski problem. Taj problem treba gledati s dva aspek­ta. Prvi aspekt ili prvi problem je u mladim župnim zajednicama gdje treba poučavati vjernike da se brinu sami o sebi, a ne očekivati pomoć. Drugi aspekt ili drugi problem je socijalni problem. Benin je nerazvijena zemlja. Nema industrije, obrada zemije je vrlo primitivna i ljudi su vrlo siromašni.

Evo što je jedan misionar napisao o Beninu:

“Nijedna valjda zemlja zapadne Afrike, barem u 19. stoljeću, nije popila više krvi kao ova. Prije dolaska kolonista priređivale su se redovito "Svetkovine ljudskih žrtava", u čast "boga rata" i "pokojnih kraljevskih pređa". To je bio pravi nacionalni praznik (izvještaji se nalaze u Analima Rimske Propagande, svezak 33 i 35).

U nekim zgodama žrtvuje se 1.000 ljudskih žrtva. Misionar spominje u svom pismu jedan slučaj od 3.000 žrtava. Jedan putnik koji se našao u toj zemlji u 18. stoljeću piše da je poslije osvajanja grada Ouidaha kralj Dahomeja žrtvovao 4.000 zatvorenika.

Kralj od Porto-Nuova je omeđio granice svog teritorija dugim redom graničnih stupova, a ti stupovi nisu bili ništa drugo nego ljudi nabijeni na kolac. Oko njih se širio miris lešine. Ži­votinje mesožderi su izjedali te žrtve.

Poslušajmo što priča jedan očevidac 1860. godine. On se našao u Dahomeju kao gest jedne trgovače agencije iz Marseillea. Bio je prinuđen da prisustvuje dva dana na "svetkovini ljudskih žrtava". Evo kratkog izvatka iz njegova dnevnika: "Za vrijeme zadnje dvije noći palo je više od 500 glava. Izvozili su pobijene leševe iz kraljeve palače u kolima s pletenim košem. Uz njih su bile velike posude pune njihove krvi. S tom će krvi zaliti grob pokojnog kralja. Slijedećih dana nastavili su s istim klanjem. Taj će pokolj trajati još mjesec i pol. Nakon toga novi živući kralj se dade u potjeru da uhvati nove žrtve i "svetkovina" se nastavlja. Još će pobiti 700 do 800 1judi."

Ne samo da su rubili glave i klali. Barbarstvo se izvodilo i na druge načine. Neke su žrtve bile žive zakopane. Druge su bile ispečne na vatri. Drugi opet zatvoreni u košare - krletke do glave i obješeni o drveće gdje umiru od gladi, ako ne budu izjedeni od grabežljivih ptičrurina. Kao stoka u klaonici robovi su probadani kopljima, isijecani noževima, umlaćeni maljevima.

Razumljivo je da se i u zatvoru postupalo najgrublje. Ljudi su tamo umirali ili, ako su izašli, ostali su trajno narušena zdravlja i osakaćeni.

Što se tiče problema sekta, novovjeraca, to je, kao i svagdje, velik pastoralni problem. Benin se nalazi uz veliku državu Nigeriju gdje se svaki dan rađa nova sekta. Na područje biskupije Porto Novo svaki mjesec dolazi jedna nova sekta. Ima sekta koje se brzo ugase, ali ima i onih koje ostaju. Što se tiče islama, stalno se vodi statistika. Kroz 28 godina biskupovanja sadašnjeg biskupa uvijek je oko 7% muslimana. Muslimani inaće imaju projekt o islamizaciji Afrike. U tom projektu između ostalog stoji da muslimani traže katolikinje za žene, koje po­slije postaju muslimanke.

Slijedila je zahvala za prijam i primopredaja darova. Varaždinska biskupija je kupila, donijela i poklonila novi kalež za neku od siromašnih župa. Poslije biskupova govora i predstavljanja biskupije zaključili smo da je trebalo ponijeti barem 25 kaleža, jer su sve župe siromašne.

Na rastanku s biskupom Porto Nova mons. Culej je uzeo riječ i zahvalio je:

"Dragi subrate, zahvaljujem vam u ime ovdje prisutnih svećenika i obitelji Hrešć da ste našli vremena da nas primite i da ste nam predočili sliku Crkve u vašoj biskupiji. Mi smo sretni da ova Crkva ima budućnost. Ta budućnost su bogoslovi i sjemeništarci. Budućnost ove Crkve su i brojne obitelji. Uvidjeli smo da je tamo gdje je veće materijalno siromaštvo ljudska duša bogatija. Danas smo kod svete mise koju smo služili na hrvatskom jeziku a vjernici pjevali na svome jeziku osjetili da nas povezuje jezik ljubavi. Ostanimo i dalje povezani u vjeri, ljubavi i nadi."

 

(Slijedi nastavak)