Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  30. travnja 2017.

 

Sinovi, gdje ste?

6. prosinca 2011.
Piše: Anto Burić, svećenik

Od svojih početaka, po uzoru na svog Učitelja Isusa, Crkva je uvijek posebnu pažnju posvećivala i danas posvećuje brizi za nemoćne, bolesne i napuštene. Drugim riječima prema onima sa ruba društva a često i od odbačenim i zaboravljenim od društva. U Djelima apostolskim ostalo nam je zapisano: „Nitko među njima (prvim kršćanima) nije oskudijevao jer koji bi god posjedovali zemljišta ili kuće, prodavali bi ih i utržak donosili i stavljali pred noge apostolima. A dijelilo se svakomu koliko je trebao.“  To promatrajući pogani su su se čudili i govorili: „Pogledajte kako se vole!“ Kako tada tako i danas Crkva ne zanemaruje ovo poslanje ljubavi prema bližnjem. Svećenici na župama organiziraju na različite načine pomoć potrebnima. Pokušavaju ublažiti patnju  onih koji pate, utješiti ih, donijeti im nadu, ohrabriti ih da ne klonu duhom pod križem koji nose u obliku svoje patnje. Kolikogod je moguće pomažu siromašnima materijalno preko župnih Caritasa i animirajući darežljive pojedince. Prisjetimo se samo nedavno minulog rata na ovim našim prostorima i obilne pomoći koju smo dobivali i koja je dolazila uglavnom od Crkve i njenih ustanova. No ne samo na ovim našim prostorima nego i u najsiromašnijim dijelovima svijeta Crkva pokušava ublažiti patnje milijuna gladnih i bolesnih, koji su, najčešće pohlepnošću bijelog čovjeka, kolonizatora, dovedeni u stanje ogorčene borbe nužnog preživljavanja. Kolonizacijom im je bijeli čovjek odnio sve a nije dao ništa. Zbog toga već stoljećima Crkva šalje svoje sinove i kćeri, misionare i misionarke, svećenike, redovnice i laike koji pokušavaju ublažiti patnje tih ljudi. Crkva u tim područjima otvara bolnice u kojima besplatno liječi bolesnike, otvara škole, otvara prihvatilišta za djecu s ulice, da ih otrgne od droge, kriminala i prostitucije. Nikoga ne pita za vjeru kojoj pripada. Pomaže svima koji su potrebni pomoći. Želi pomoći čovjeku koji je stvoren na sliku Božju i koji nosi u sebi besmrtnu dušu za koju je Isus dao svoj život na križu. Među njima posebno svijetli primjer iz novijeg doba je svima poznata ljubav prema napuštenima časne sestre Majke Terezije. I maleni hrvatski narod imao je kroz svoju patničku povijest a i danas ima svoje heroje vjere koji ostavljaju sve što im je drago i idu u nepoznato, izlažući često i svoj vlastiti život opasnosti da ga izgube, samo u želji da drugima umjesto Krista olakšaju patnju i bol. Zbog nesebične ljubavi prema bližnjem u prošloj godini (2010) svoje živote u misijskim područjima dalo je 25 misionara i misionarki. Od toga je jedan biskup, 17 svećenika, jedan redovnik, jedna redovnica, dva sjemeništarca i troje laika. Tu žrtvu ljubavi prema bližnjem na oltar Crkve u Hrvata i opće Crkve prikazali su u novije vrijeme i dvoje hrvatskih misionara, 31. siječnja 1998. fra Vjeko Ćurić i ovih dana sestra Lukrecija Mamić. Sve ih je na to nagnala ljubav prema bližnjem. Svjesni su bili da je temeljna Isusova zapovijed, uz ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjem. Kada bi se Crkva odrekla ove zapovijedi i zanemarila je, ona više ne bi bila Isusova Crkva.

Poseban oblik pomoći patnike je da ih nastoji utješiti u teškim trenucima osamljenosti i patnje. U našim područjima u tu svrhu svećenici svakog Božića i Uskrsa prakticiraju posjet starcima, bolesnima i nemoćnima na teritoriju svoje župe, podjelujući im sakramente Ispovijedi i Pričesti, ponekad i materijalne pomoći, da se ne osjete zaboravljeni i napušteni u ovim svečanim trenucima, nego da ih uključe u zajedničko slavlje ovih velikih Blagdana.

U župi na kojoj djelujem ima oko 150 staraca i starica koje posjećujemo svakog Božića i Uskrsa. Zahtjevan je to posao posebno u dane priprave na Božić i Uskrs kada je više ispovijedanja i ostalog što treba učiniti. Uz fizički napor još veći je psihički napor. Kroz tih nekoliko dana svećenik vidi svu bijedu i jad ovozemaljskog ljudskog života. Vrlo često susreće se s takvim slučajevima da i sam dođe u opasnost da klone duhom.

Svake godine pripremajući se na ovaj čin svećeničkog djelovanja dođe mi u maštu film o događaju koji sam doživio prije dvije ili tri godine.

Noć uoči obilaska staraca u jednom selu pao je snijeg pa moj pratioc i ja idemo pješice. Usput pričamo i komentiramo težak život starca ili starice čiju smo kuću tek napustili. Tako idemo prema kući Jakova P. U dvorištu je velika lijepa obiteljska kuća, dvorišna zgrada i drvarnica. Ono što sam opazio izdaleka primoralo me je da stanem. Stao je i moj pratioc. Bez ijedne riječi kao u nekom priviđenju promatramo: Jakov se vraća iz drvarnice. Veliku staru šerpu natovario je drvima. Jedan kraj špage, dugačke tri-četiri metra privezao je za „uho“ šerpe a drugi kraj sebi oko pojasa. Na štakama je već g0dinama. Gledamo, Jakov napravi jednom nogom mali korak pa onda premjesti štaku. Napravi drugom nogom mali koračić pa premjesti drugu štaku. Šerpa privezana za Jakovljev pojas pomalo slijedi njegov olovni teški hod. I tako ponovno, mali koračić pa štaka, šerpa se pomjeri. Drugi koračić, štaka i mali pomak šerpe sa drvima koja klizi kroz snijeg. Kasno je da mu priskočimo u pomoć jer Jakov je već kod praga dvorišne zgrade u kojoj živi. Prešao je preko malog praga, štake okrenuo naopačke i onim naslonima za ruke uhvatio šerpu za oba uha i onako sa drvima premjestio u sobu. Dok ulazimo u sobu, Jakov odvezuje špagu sa sebe, uzima štake i sjeda na ležaj teško dišući. Spustio glavu na prse a ruke stavio na koljena. Vidio je da smo ušli, ali ne govori ništa. Ne može od umora. Ne pitam ga: „Kako si?“ što je inače običaj. Vidio sam i znao sam kako mu je. Zašto bi mu pristajao na muku? Poslije pričesti i zahvale mala čašica razgovora. „E moj velečasni. Teška je starost. Pa još kad si bolestan i sam. Baba mi je (tako zove svoju suprugu Ljubu) prije dva dana otišla u bolnicu. Nije ni ona dobro ali mi je bilo lakše s njom. Ako ništa drugo mogli smo se jedno drugom izjadat'. Djeca otišla po svijetu. Ostali smo sami. Evo vidite ovu lijepu kuću. Napravio sam je dok sam radio. Pravio sam je teško ali s veseljem. Namijenio sam je bio sinu s kojim sam mislio proživjeti ove svoje zadnje, teške dane. Od toga nema ništa. Baba i ja morali smo preseliti u ovu sobicu. Kuća stoji lijepo namještena ali prazna. U njoj ne živi nitko. Ne mogu, velečasni, uza stepenice. Treba se penjati, a ja invalid. Treba unijeti drva, a kako? Evo dolazi i dragi nam blagdan Božića. Dočekat ću ga sam u ova četiri zida. Baba se neće vratiti. Ona će Božić dočekati u bolnici. Tako su mi doktori rekli. Dođe mi, velečasni, da zaurličem da me čitavo selo čuje. Ali što bi mi to koristilo kad me neće čuti onaj tko bi trebao. Moj sin. Da ste došli malo ranije vidjeli bi kako se patim.“ Da vidjeli smo, makar Jakov misli da nismo. Ostavili smo Jakova samog s njegovom patnjom i nadom da će mu Bog dati snage da izdrži.

I ove godine ću tim istim putem. Ali nema ni Jakova ni babe Ljube. Umrli su. U kući su sada neki nepoznati ljudi koji ne slave Božić. Čujem da slave Bajram. Da, sin je došao. Kasno. Za pokojnog Jakova i njegovu životnu suputnicu i supatnicu babu Ljubu prekasno. Došao je pokopati ovog patnika i prodati kući.

Koliki Jakovi, Jure, Ante, babe Ljube, Marije, Ane čekaju da im netko unese drava i naloži vatru. Sinovi, unuci gdje ste?

U knjizi Sirahovoj stoji: “Sine moj, pomozi oca svoga u starosti i ne žalosti ga za života njegova. Ako mu i razum klone, budi blag s njime i ne grdi ga ti, koji si u punoj snazi. Jer, ne zaboravlja se milost prema ocu, već se uračunava u oprost grijeha.“

 

Anto Burić, svećenik