Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  30. travnja 2017.

 

Dobro mi došel prijatel (5)

22. prosinca 2011.
Piše: Anto Burić, svećenik

 

 

TAMO GDJE JE BOG REKAO LAKU NOĆ

 

Put nas vodi u posjet našim sestrama u misiju Affamey.

 

Kad smo već skrenuli s glavnog puta na one poljske koji vrijede samo u ovoj sezoni, u slijedećoj ići će drugom trasom, nailazimo na napuštene farme palma koje su nekada davale plodove za proizvodnju ulja. Zapuštene i ostarjele svjedoče o svojoj mladosti kad su bijelcu davale jeftinu ali dragocjenu sirovinu izrabljujući jeftinu radnu snagu siromašnih crnacaKiša je već dobrano natopila crvenu zemlju i pretvorila je u crvenu kašu. U ovo doba rijetki automobili, uglavsnom časnih sestara su crvene boje. Boje blata koz koje se probijaju. Na cilju smo, ako se to može nazvati cilj, selo Affamey sedamdesetak kilometara od grada porto novo u divljini. Kada bi vas ovdje netko dovezao zavezanih očiju i pitao koliko ste kilometara daleko od civilizavije svatko bi rekao „nekoliko stotina kilometara.“ Pored puta pokisnule male kućice od crvenog blata pokrivene slamom. Samo pokoja, kažu ona bogatija, pokrivena je limom od buradi, ali isto sazidana od blata. Niti na jednoj nema ni vrata ni prozora. Samo rupa kroz koju se ulazi unutra i kroz koju dopire svjetlo u taj mrak od blata. U cijelom selu jedino kuća časnih sestara od malo solidnijeg materijala. Na ulazu nas čekaju časne sestre i njihove djevojke, mlade crnkinje. Nadale su nam se. Možda mnogo ranije, ali ne zamjere jer znaju dobro kuda smo trebali proći i s kojim se problemima suočiti tijekom puta.. Raduju se susretu s nama. Prvo pitanje koje sam postavio sestrama kod pozdrava bilo je: "Sestre, kako nađoste ovu zabit?" Izgovorio sam izgleda i jednu glupost. Rekao sam : "Kod nas bi rekli - ovdje je Bog rekao laku noć. " Odgovor ću dobiti kasnije. Počinje pjesma i ples. Slično kao u Adjarri. Zvončići, zvečke, uredne frizure u djevojaka. Ne možes ostati ravnodušan. Glazba vuče, a mi smo već sinoć položili prvi ispit iz tancanja. Probamo, i po svemu izgleda da nam ide od noge. Naš narod znade reći: Treba posvirati, ali i za pojas zadjenuti. I mi posvirasmo, poplesasmo pa u kapelicu Boga moliti. I ovdje pjevana misa. I ovdje iznenađenje. Pojedini dijelovi mise mole se i pjevaju na hrvatskom. Kako je simpatično slušati kako ova mladost moli na jeziku svojih sestara. U riječima im neka­kav mili prizvuk domaćeg jezika. Hrvatski i još neki jezik, ne znam mu ime ali uhu ugodan.

Zanimalo me kako je došlo do toga da naše časne sestre dospiju ovamo. Odgovor ću dobiti od sestre Doroteje.

"Prvo da vam reknem na ono vaše: 'Ovdje je Bog rekao laku noć.' Nije, velečasni. Ovdje je upravo prisutan Bog. On je u ovim siromašnim kolibama, u ovim siromasima, izgladnjeloj i bolesnoj djeci kojoj služimo. Mi u njima vidimo Boga i služeći njima služimo Bogu. A sada o tome kako je došlo do toga da dođemo baš ovdje.

Prije nego sam došla ovamo srela sam se s ovim biskupom u Zagrebu. Velečasni Franjo Jačmenica (misionar nedaleko od Porto Novo a inače rođen u Svetom Križu Začretje)  se našalio pred njim i rekao: Ovo su sestre za moju župu. A on je rekao: Ne! Ako ikada dođu tamo, ja imam za njih spremljeno mjesto. To je bilo 1986. Te godine sam prvi put vidjela velečasnog Franju i rekla mu da bih išla u Benin. To da smo došli u Benin bio je čisti čin Providnosti. Ja sam bila prijavila zadnji ispit iz filozofi­je na Jordanovcu. Navečer sam, ne znam zbog čega, nazvala telefonski profesora i rekla mu da vjerojatno neću moći doći na ispit. Nisam ni o čemu ništa znala. Sutradan sam, kad sam došla s posla, sjela jesti. Tek što sam počela, nazvao me je prečasni Klarić (tadašnji direktor Papinskih misijskih djela zagrebačke nadbiskupije) i rekao mi da je došao biskup iz Benina i treba se sutra vidjeti s provincijalkom. Razumije se da sam se i ja htjela vidjeti s njim. Tek tada mi je bilo jasno zašto sam jučer odjavila ispit. Bog je tako htio. O situaciji u Beninu nisam ga ni pitala: ni što ni kako ni kuda. Rekao je samo to da biskup ne može ništa pomagati sestrama koje bi tamo došle. Daje im samo kuću, a one trebaju živjeti od rada svojih ruku. Kad smo došli u Affamey, došle su samo dvije sestre.

 

KOLIKA JE CIJENA DJEČJEG ŽIVOTA U BENINU

 

Kao i čitavo vrijeme boravka u Beninu, tako sam i kod sestara išao njuškati i zavirivati gdje im je što. Obišao sam ispod jedne poveće nadstrešni­ce do druge gdje se nalazi stari diezelski motor s kojega dobivaju struju ali samo kada imaju goriva, i vratio se kroz jednu prostoriju gdje su bila dva stola, jedna klupa i dvije stolice te jedan ormarić i na nje­m u nekakav meni nepoznat aparat. Kad sam ušao u predsoblje kuhinje, upitat će me jedna od sesta­ra: "Jeste li vidjeli naš dispanzer?" "Gdje vam je di­spanzer? " upitao sam. Dok me sestra vodi preko dvorišta, osvrćem se i tražim očima još jednu zgra­du koja bi po mome viđenju trebala biti dispanzer. Jer, kad se u Europi kaže dispanzer, onda se u maš­ti pojavi nekakva slika na poseban način uređenog prostora s posebnim namještajem, inventarom i ostalim čudinim aparatima zbog kojih se, kada ih vide pacijentima povisi pritisak. Na vidiku nema ništa što bi se poklopilo s onom mojom slikom dispanzera. Sestra otvara vrata one sobe kroz koju sam već prošao i gdje sam sve već vidio. Novo saznanje je bilo samo to što mi je, upirući rukom, rekla: "Ovo je sterilizator. " Nije mi ostalo ništa drugo nego da u čudenju upitam: "To vi zovete dispanzer? " A ona s nekom vrstom ponosa odgovara: "Da. To je naš dispanzer." Vratili smo se u kuhinju. Ponovno sam u društvu istih sestara, sestre Dotroteje i sestre Natalije. Druge su dvije, sestra Maristela i sestra Danijela, u domovini na odmoru.

Pitam: „Sestre, što se u vašem dispanzeru u vrijeme njegova rada događa? Koje vrste intervencija imate?

Sestra mi odgovara: „Kad nam dolazi netko od bolesnika, djece ili odraslih, prvo što pokušavamo jest da od njih saznamo simpto­me bolesti. Kada nam reknu: boli ga ovo ili ono, ima temperaturu, povraća, ima proljev. Ove bolesti je jako puno zbog nedostatka pitke vode i slabe ishrane. Treba reći da svi koji dođu imaju visoku temperaturu. Najčešće je u pita­nju malarija. Zatim ima mnogo upala pluća i crijevnih bolesti. Sve je to uglavnom rezultat nezdravog života, manjka higijene. Druga vrsta pacijenata koji nam dolaze jesu oni koji imaju rane. Rane treba očistiti, previti, pone­kad malo i kirurški obraditi, izrezati. Za to je sestra Natalija pravi specija­list. Najviše je rana od parazita i infekcije. Možda zvuči pomalo čudno, ali ujeda zmija nemamo. To oni sami rješavaju s onim cr­nim kamenom. Ovdje poslije ma­le povrede kože vrlo lako i vrlo često nastupa infekci­ja. Jedan običan pad što kod nas u domovini neće nitko ni pogledati ili samo kaže: Ima podljev krvi i to će proći. Problem je ovdje što zbog tamne boje kože pa podljev ne možete ni vidjeti. No nakon petnaestak dana taj podljev će početi natjeca­ti i gnojiti se. Na tom mjestu ubrzo nastane velika, duboka rana. Tkivo će unutra potpuno istrunuti. Gore nego kod nas čir. Često je tkivo unutra potpuno trulo. Takvom razvoju propadanja tkiva pogoduje i ovdašnja klima gdje je zrak neprekidno pun vlage. Mi to nismo znale dok nismo imale dva-tri slučaja u vlastitoj kući. Djevojka se slučajno pokliznula i malo oštetila kožu. Mislile smo, nije to ništa. Tek nakon petnae­stak dana djevojka počne šepati i tuži se: 'Boli me noga'. Kad smo razrezale ili je natečeno mjesto samo puklo, onda vidiš što ima unutra. Tkivo unu­tra je potpuno trulo i nastane vrlo duboka i bolna rana. Često ta rana doseže do kosti. U takvim slučajevima ra­nu dobro očistimo i tretiramo antibioti­cima i redovitim previjanjem.“

Salijedilo je, mislim, normalno pitanje:

„Kakvo je stanje u vašem dispanzeru s lijekovima i potrošnim materijalom?

„Nama su u ovakvim prilikama najpotrebniji antibiotici i lijekovi protiv parazita te sanitetski materijal. Ovdje, recimo, nikako ne može­mo kupiti antibiotike. Ostale smo samo na dva antibiotika koje možemo ovdje kupiti. U početku smo imali dobrotvore koji su nam pomagali i u lijekovima i u sanitetskom materijalu. Dobivale smo malo iz Italije, malo iz Francuske. Imale smo uglavnom dovoljno. Sada smo pri kraju. Više ne dobivamo. Prestali su nam slati. Moramo jako, jako štedjeti. Svatko tko ima neku ranu, dobiva dva za­voja. Taj koji je dobio zavoje, on ih mora stalno prati i donositi da ga previjemo. Ta dva zavoja služe mu kroz čitavo vrijeme liječenja, U nedostatku zavoja koristimo stare krpe. Steriliziramo ih i upo­trebljavamo kao zavoje. Problem je u tome što svi hodaju pješice, i to kilome­trima. Hodaju bosi, po bespuću. Zavoj se u takvim prilikama brzo podere i uprlja. Dok je rana svježa, previjamo svaki drugi dan. Kad rana malo zaraste, uzimamo dva puta na tjedan.

Broj pacijenata s ranama ovisi o sezoni. Sada ih nemamo baš previše. Nekada bude jako puno previjanja. Jedno vrijeme smo imali jako puno opeklina. Njihove su kućice od slame. Kad pale ta svoja polja, onda znaju zapaliti i kućicu pa bude jako puno opečenih.“

„Sve je to bio govor o odraslim pacijentima. Što je s djecom koja dolaze kod vas?“

„Kad u dispanzer dođe dijete, pitamo isto za simptome bolesti. Kad čujemo o svim tim simptomima, mi već otprilike vidimo na samom djetetu što mu je. Vidimo je li dijete samo bolesno ili je i izgladnjelo. Vidjeli ste ono dijete koje smo prvo izva­gali na što je ličilo. Na njemu se odmah vidjelo da je izgladnjelo. U po­stupku s izgladnjelom djecom mi imamo svoja pravila. Prvo izvaže­mo tu djecu i vidimo treba li ih uze­ti na dohranu ili ne treba. Postoji tablica po kojoj, važući dijete i mjereći težinu i dužinu, odlučujemo hoćemo li ga uzeti na brigu kao izglad­njelo ili ne. Nama je rečeno da smijemo uzeti samo djecu do tri godine. Ali ako dijete ima četiri ili pet godina a teško je svega pet kilograma, ne može se uzeti da to dijete spada u grupu normalno ishranjene djece. Dijete koje ste danas vidjeli ima osam mjeseci, dugačko je 64 centimetra. Po našoj tablici, ono bi trebalo bit teško sest kilograma i osamsto grama, a ono je teško pet kilograma i dvjesta grama. Njemu dakle nedostaje kilo­gram i šesto grama. Ako neko dijete nije došlo u onu kritičnu kategoriju kad mu prijeti smrt od izgladnje­losti, upozorimo i poučimo majku kako će dijete sačuvati ako su u mogućnosti da im dijete ne dođe u onu treću kategoriju koju mi uzimamo. Mi ne uzi­mamo djecu koja su u srednjoj kategoriji neishranje­nosti, makar ima znakova o izgladnjelosti. Roditelji djece koju mi preuzmemo dužni su dolaziti svaki tje­dan i donijeti dijete na vaganje, a ako su jako daleko, onda svaka dva tjedna. Razumije se da sav taj daleki put prevaljuju pješce po bespucu uz razne opasnosti, Svako dijete koje mi prihvati­mo ima pravo na pomoć koja se sastoji od četiri kilo­grama kukuruznog i dva kilograma sojinog brašna mjesečno i jedne litre ulja. Mi to razdijelimo tako da svako dijete dobije kilogram i pol mješavine sojinog i kukuruznog brašna na tjedan i dva i pol decilitra ulja. Zahtijevamo i poučimo ih što da od tog brašna djetetu pripremaju i daju kao juhu. Djetetu treba uz to davati i njiihovu domaću hranu koju oni jedu. Ne možemo zahtijevati, ali bi trebalo da dijete ima ba­rem jedno jaje na tjedan. Ali oni to nemaju. Kokoši ovdje nitko ne drži. Njima je to nepoznato. O mesu nema ni govora. Nemaju živad, pa nemaju ni jaja. A djeci govore: ako budu jeli jaja, da će poslije krasti.

Svako dijete koje dođe kod nas dobije svoju knjižicu preko koje se vodi kontrola što i kad je neko dijete dobilo.

Osim izgladnjelosti i malarije djeca su puna parazita.“

„Zanimalo bi me koliko je djece odnosno pacijenata prošlo kroz sestarski pansion.“

„Kad bismo počeli govoriti o tome koliko ih imamo, onda možemo reći da smo u početku na­ručili dvadeset tisuća knjižica. U promet je otišlo oko petnaest ti­suća. Oni koji dolaze kod nas žive u promjeru oko pedeset kilometara. To je, da tako kažemo, naš teritorij. Ali dolaze i iz drugih područja s udaljenosti i većoj od dvadeset i pet kilometara. Osim ovog pansio­na, imamo jedno selo u koje idemo svaki mjesec dana a nalazi se izvan našeg područja djelovanja. To je selo udaljeno više od pedeset kilometara odavde. Broj djece o kojoj brinemo mijenja se svaki mjesec dana. Ov­dje ih sada imamo preko dvadese­tero, dok u selu u koje idemo ima­mo više od sedamdesetero. Prošli mjesec imali smo devedeset šeste­ro djece. Na tu filijalu dolaze djeca iz jako velike udaljenosti. Iz toga udaljenog sela gdje sada idemo imali smo prije i po trideset osoba koje su ovdje donosile djecu. Ljudi su znali krenuti noću rano, pješice po bespuću noseći djecu da bi kod nas došli oko 10 ili 11 sati. Nema nikakvog prijevoza. Nema pravih putova. Zato smo se mi primakli k njima da im bude lakše. Tamo idemo više od četiri godine. Prvo smo išle svaki mjesec dana, sada idemo svakih petnaest dana. Tamo vozimo i brašno i lijekove, i sve što nam treba. Ide nas najmanje šestero. Trebamo djevojke za prevođenje s njihova jezika i nas tri sestre. Treba to sve upisati, svako dijete izvagati, treba svakome dati njegovo brašno i njegovo ulje. Uz to što primamo djecu, na toj filijali imamo odrasle bolesnike za pregled. Sve ih treba pregledati, upisati, dati lijekove ako imamo i sve ostalo.

Kad dijete izvažemo i dijete dugo ne dobiva na težini, pitamo ih što se radi s tim brašnom koje dajemo. Ako se daje djetetu, ako to ne pojede netko drugi, dijete mora dobiti na težini. Ako ne dobije, onda je dijete ili bolesno ili mu nije dato ono što smo mi dali. Dijete s dva i pol decilitra ulja i kilogram i pol brašna tjedno, ako je zdravo mora dobiti na težini. U velikoj većini majke poštuju i daju izgladnjelom djetetu ono što smo mi dali. Ali ima i takvih slučajeva gdje pored toga neisranjenog djeteta imate još petero-sestero gladne djece u istoj obitelji. U takvom slučaju majka ne može a da i njima ne dade nešto od onoga što je dobila za izgladnjelo dijete.“

Moji suputnici, nakon što su probali kokosovo mlijeko od tek otrgnutog kokosovog oloda u sestarskom dvorištu napustioli su Affaney i ostavili me sestrama na brizi i konaku.

 

(Slijedi nastavak)