Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  23. ožujka 2017.

 

Nije vic

11. siječnja 2012.
doživio i zapisao: Anto Burić, svećenik

Završili smo Božićni blagoslov obitelji. Tijekom te i psihički i fizički naporne dužnosti osobito na seoskim, a posebno brdskim župama, uđemo u nekoliko stotina domova. Vidimo svašta, čujemo svega i svačeg. Lijepih, ružnih pa i smiješnih stvari. Makar koliko bili školovani, naučimo nešto iz životne škole svojih župljana. Evo jednog tragičnog a pomalo i šaljivog primjera.

Dolazim u kuću u kojoj živi starica sama. Ima blizu osamdeset godina. Poznajemo se jako dobro. I Ona i njezin muž koji je umro prije tri godine ispovijedali su se svakog Božića i Uskrsa. Razumije se u njihovoj kući. Nakon pozdrava, čestitke i blagoslova kratak razgovor. Pitam baku kako je i kako zdravlje. Koliko sam uspio vidi se iz onoga što slijedi. Kaže mi: „E moj velečasni. Svaki dan molim Boga da me uzme da se više ne patim.“ Pokušavam je malo ohrabriti i potaknuti da ne klone. A ona će meni: „E moj velečasni. Cijeli život mi je prošao u patnji. Kao dijete bila sam jako siromašna. Više smo bili gladni nego siti. Poslije sam se udala. Nisam mogla birati. Uzela sam ono što mi se nudilo. A moj muž je volio popiti. Poslije je postao totalni pijanac. Svaki dan pijan. Svaki dan galama i svađa. Svaki dan samo psovka. Jednoga dana mi je dodijalo nisam mogla više. Kada je došao navećer kući pjan i počeo galamiti i psovati i ja sam poludjela. Uzela sam politru rakije i iskapila odjednom na ex. Htjela sam da me prikine. Kada je rakija proradila podigla sam ruke prema nebu i zavapila: Bože. Uzmi me, ne mogu više ovako.“ Tada moj pijani muž, mrmljajući kaže: „E moja ženo. Nije Bog lud kao ja da te uzme.“ Nije mi ostalo ništa drugo nego da se nasmijem.

Anto Burić, svećenik