Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  16. prosinca 2017.

 

Dobro mi došel prijatel (6)

13. siječnja 2012.
Piše:Anto Burić, svećenik

Prenoćio sam u onoj zgradi gdje se nalazi već spomenuti dispanzer. Priprosti ležaj, priprosta ali čista posteljina. Niti ne smeta nisam ni ja nekakva fora koja bi u ovoj neimaštini zasluživala nešto luksuznije. Kada sam legao sestra je svuda oko mene razapela mrežu protiv komaraca. Ne znam kako sam se tada osjećao: da li kao Abraham pod šatorom negdje na kanaanskim pašnjacima ili kao egipatski faraon pod svilenim zastorima u svojoj palači. No bilo mi je lijepo. Samo nakratko došao mi je u misli onaj neželjeni gost kod velečasnog Tonija, koji mi je milio po golim nogama. Sreća je bila i u tome da nisam morao noću ustajati. Inače bilo bi belaja. Kako se iskobeljati iz onog kaveza i kako se kretati kada nema svjetla a ja prvi put u nepoznatom prostoru. Sutradan ujutro nastavljam razgovor sa sestrama o njihovim brigama i radostima u ovom uvišenom pozivu ljubavi prema ljudima.

   

MAJČINA LJUBAV NE RAZLIKUJE DJECU

 

Sestra Doroteja priča: "Imali smo primjer da je jedna žena imala iz dva poroda šestero djece. Dva puta trojke, i svi ostali živi. Prvi imaju tri godine a ovi drugi nekoliko mjeseci. Svi moraju jesti. Troje mlađih mi zbrinjavamo jer ih maj­ka ne može dojiti a nema im što dati. Ovdje žene jako puno rade fizičke poslove. Obrađuju škrtu zemlju, brinu za drva, vodu i tako dalje. A ova žena je k tomu iscrpljena trudnoćom i porodom. Sestra koja dijeli brašno onim mlađima uvijek malo nadoda za onih troje starijih. Medutim, tih troje mlađih nije napredovalo. Nisu bili bolesni, trebali su dobivati na težini a nisu dobivali. Kad je sestra upitala majku daje li svu količinu brašna koju dobije samo tim troma mlađe djece, majka je priznala da daje i onima starijim. Tada je sestra rekla: Nemoj tako. Donesi i tih troje pa ćemo dati i njima. Nemoj krasti od onih. Umrijet će."

 

EUROPA I AMERIKA NEMAJU MLIJEKA DA SPASE ŽIVOTE MALIH AFRIKANACA

 

"Mnoge majke su i same bolesne ili izgladnjele pa nisu u stanju dojiti djecu. Malo tko zbog siro­maštva može imati kravu ili kozu. Nemaju je za što kupiti i nemaju je gdje kupiti. Nemaju je gdje držati na sigurnom. Djeca takvih majki u mnogo slučajeva umiru. Mlijeka nemaju a za drugu hranu nisu dora­sli. Prije smo dobivali mlijeko u prahu pa smo ga mi­ješali s ovim kukuruznim i sojinim brašnom. Sada ga više ne dobivamo. Jedna organizacija iz Europe otkazale je daljnje sla­nje mlijeka uz obrazloženje da ni sami nemaju. Zato ne mo­žemo primati djecu koja ovise samo o mlijeku. Braš­no nam daje jedna američka katolička organizacija. Prije smo išli u Cotonou po njega. Oko 100 kilometa­ra. Sada nam ga dovezu na pola puta od nas. Organi­zacija koja nam daje kukuruzno i sojino brašno re­dovito dolazi u kontrolu. Ako se u magazinu ne slaže u jednu litru ulja ili kilogram brašna, odmah pita­ju što je s tim. Sestra Danijela, koja je za to zadužena, svaki mjesec daje izvještaj koliko je imala djece, ko­liko je izdala brašna kukuruznog i sojinog i koliko ulja. Kod nas je uvijek kod kontrole bilo sve u redu. To je razlog da imaju veliko povjerenje u nas. Ima još cen­tara koji dobivaju pomoć, ali ne ove vrste. Mi smo jedine koje se brinemo o izgladnjeloj djeci. Ostali dobivaju onu, reklo bi se općenitu pomoć koja se daje siromašnima. Naša je specijalnost spasava­nje od smrti izgladnjele djece.“

 

PROBLEM CRIJEVNIH BOLESTI KOD DJECE

 

„Spomenula sam da ovdje ima puno djece ko­ja imaju crijevne bolesti. Ta djeca ne mogu napre­dovati uz kukuruzno brašno. Jedno dijete smo imali godinu dana na brizi a da nije dobilo ni kilogram na težini, Oni su vjerova­li da su mu to napravile vještice i da ono mora ostati tako malo. Dijete je bilo u dobi od tri godine, a bilo je teško samo pet kilogra­ma. Tražili smo da majka s djetetom ostane ovdje u selu. Kupile smo griza i svaki dan smo mu mi kuhale pšenični griz na mlijeku. Kad smo ostale bez griza a nismo imale za što ku­piti, prešle smo na brašno. Dijete je za kratko vrijeme za svega mje­sec dana dobilo kilogram na težini.

Možda nije suvišno reći da djecu ne klasificiramo ni po čemu. Ni po vjeri ni po pripadnosti plemenu. Za većinu djece ne znamo ni tko su ni što su pa ni odakle su. To nas uopće ne zanima. Na­ša jedina kategorizacija jest izglad­njelost. Isto je i s odraslima. Osoba je bolesna i treba joj pomoći. Hoće li oni vidjeti u nama i našem djelovanju vrijed­nost kršćanstva pa sami potražiti da se krste, to ovisi o njihovoj slobod­noj volji. Mnogo ih je koji upravo zbog toga, zahvaljujći našem radu, traže Katoličku Crkvu. Za ono što im činimo tražimo minimalnu na­knadu za dobiveno. Uz to što im pomažemo, tražeći tu minimalnu maknadu mi ih pomalo i učimo. Ne želi­mo ih učiti da dobiju ba­dava. Treba ih učiti da je to netko zaradio. Tako onda više cijene dobive­no. Mnogo, jako je mno­go slučajeva gdje nemate ni srca ni duše tražiti. Međutim, ta sirotinja neće nikada ostati dužna. Većinom dođu sa svojim siromnim darovima. Donijet će vam recimo voća. Neće dati svome djetetu bananu. Donijet će nama ovdje. Donesu nam u košarici kikirikija. Svaka majka ima osjećaj zahvalnosti i na taj jednostavni i siromašni način tu svoju veliku zahvalnost i izražavaju. Donesu od svoje siroti­nje. Ono što imaju, to donesu. Kad smo na filijali, onda negdje oko 2 sa­ta znade netko donijeti sestrama na­ranču kao ručak, jer znaju da nismo ništa jele.

 

Anto Burić, svećenik

 

(Slijedi nastavak)