Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  25. lipnja 2017.

 

Župom Gromiljak nekada i sada

20. siječnja 2012.
Marko Perić, garevački svećenik izdao je nedavno sa svojim suradnicima knjigu ŽUPOM GROMILJAK NEKADA I SADA
gromiljakMARKO PERIĆ, svećenik iz Garevca, a sada župnik u Gromiljaku kod Kiseljaka u Srednjoj Bosni i dekan Kreševskog dekanata sa svojim suradnicima izdao je knjigu “ŽUPOM GROMILJAK NEKADA I SADA”. Sadržaj knjige izrečen je u samom njenom naslovu. Knjiga se osvrće na razdoblje od prapovijesti do danas na područje gdje se nalazi današnja župa Gromiljak. U pripremi  knjige korišten je obilan izbor povijesnih dokumenata iz različitih područja i arhiva. Navest ću samo neke: “Ortschafts und Bevölkerungs – Statistik von Bosnien und Hercegovina-(1880)”, “Definitivni rezultati popisa stanovništva 1921”, Šematizmi misijske provincije Bosne srebrene, Opći šematizam Katoličke crkve u Jugoslaviji, Šematizmi klera Nadbiskupije Vrhbosanske, Statistički bilteni, Povijesna djela Julijana Jelenića, Krunoslava Draganovića, Dragutina Kambera, Dominika Mandića, kronika i matice župe Gromiljak, arhivski materijali samostana Fojnica i Kreševo, arhivski materijali Zemaljskog muzeja Sarajevo i  brojni drugi izvori.
Kao i svaka monografija tako i ova donosi stotine i stotine fotografija vezanih uz župu Gromiljak i njezine žitelje. Posebnu pažnju privlače fotografije današnjeg unutarnjeg izgleda Crkve koja je nakon Domovinskog rata cijela oslikana. Slike su radili ukrajinski majstori.
Knjiga je tiskana na finom kunstdruck papiru na 230 stranica i uvezana tvrdim uvezom sa slikom u boji sadašnje crkne na naslovnici.

UVODNIK U KNJIZI ŽUPOM GROMILJAK NEKADA I SADA

Teško bi bilo, možda i nemoguće pronaći jednu stopu zemlje u Bosni na kojoj nije svoj trag ostavila vojnička čizma sve od vremena Rimljana, Turaka, Ugara i inih koji su ovdje domarširali u nakani tu ostati ili preko Bosne odmarširati dalje k svome cilju. Svi su oni usput uzimali sve ono što im se svidjelo, i što je bilo najbolnije, vojačili su sposobne momke i muževe iz Bosne i svrstavali ih pod svoje ratne zastave da ratuju, ne za sebe, nego za njih. Ti sinovi Bosne su svoje kosti ostavljali diljem Europe sve od Carigrada pa do Sibira i Moskve. Oni koji su ostali kulučili su i davali danak, nekad gospodarima Beča, nekad onima iz Stambola. Davali su ga žuljevima, suzama, a jedno vrijeme i kao danak u krvi.
Stoga se može reći da je Bosna kroz cijelu svoju prošlost bila na vjetrometini po¬vijesti, kultura, vjera i običaja. Dolazili su sa Zapada i Istoka, kroz Bosnu prolazili i ostavljali tragave svoje kulture, vjere i običaja, tragove, koji nisu nestali ni do danas. Ti tuđi tragovi u Bosni upisani su u njezinu kamenu, jeziku, nošnji, čak i u loncu iz kojeg jedemo. Bosanskog čovjeka savijao je Istok i Zapad, svaki na svoju stranu i pokušavao na njega nakalemiti svoje. I uspijevali su, nekad više nekad manje, ali nikada u potpu¬nosti. Zato je naša sadašnjost veliki dužnik naše mučne prošlosti. Ono što još uvijek danas jesmo - Hrvati i katolici - nije uglavnom naša zasluga. To dugujemo našim precima sve od Branimirova doba pa do današnjih dana. Lako je bilo biti katolik u Rimu i Hrvat u Zagrebu, ali u Bosni to nikada nije bilo ni lako ni jednostavno. Kroz ta teška vremena neki naši sunarodnjaci i pripadnici iste katoličke vjere, su propali kroz rešeto zbivanja koje ih je nemilosrdno rešetalo, napustili su svoju vjeru i prihvatili vjeru gospodara tog doba, i do današnjih dana pokušavaju izboriti svoj nacionalni i vjerski identitet. Sve u svemu bila su to teška vremena čiji je teret savijao šiju bosanskog čovjeka, ponekad sve do zemlje. Da bi se tu ostalo i opstalo ponekad je trebalo promijeniti, u doslovnom smislu kapu, da glava ostane. Mnogi su pokušali u definiciju strpati bosanskog čovjeka. Nekima je to i uspjelo, manje ili više, ali nikome u potpunosti. Život Hrvata katolika na području Bosne kroz cijelu povijest ličio je na borbu Davida i Golijata, ali Davida bez praćke. U toj borbi bio je oboružan samo čvrstom voljom i Božjom pomoći. I tako je uspio. Zato je možda najbolje kao definiciju bosanskog čovjeka, Hrvata i katolika, uzeti riječi Petra Preradovića Njegoša iz Gorskog vijenca: »Tvrd je orah voćka čudnovata, ne slomi ga al' zube polomi.« Otišle su vojske, nestadoše moćna carstva, a bosanski Hrvat i katolik preživi i ostade tu. Preživi i ono što je po svim normama nemoguće preživjeti.
Sav taj gorki čemer povijesnih zbivanja na prostorima Bosne ispijali su i žitelji Gromiljaka. I na ovim prostorima junaštvo se kovalo u patnji. Vjera i nacionala svijest se plaćala robijom i imetkom. Snaga se crpla iz umora. Paradoksalno, ali istinito. Buduć¬nost se plaćala velikom cijenom. Vrlo često otac je davao svoj život da mu sin živi. Sadašnje generacije nikada to ne hi smjele smetnuti s uma, a pogotovo ne zaboraviti i prestati cijeniti. Ako bi to, ne dao Bog, učinili, pljunuli bismo na svetu krv, znoj i žu¬ljeve mučenika i patnika naše slavne i patničke prošlosti. Nikada nam to naši preci ne bi oprostili.
Vrhbosanska metropolija ove godine (2011.) slavi sto tridesetu godišnjicu obnove redovite crkvene hijerarhije u Bosni i Hercegovini, koja je uspostavljena bulom pape Leona XIII »Ex hac augusta« 5. srpnja 1881. Ovom knjigom župa Gromiljak uključuje se u ovu proslavu jer i sama slavi stotridesetpetu godišnjicu svoga postojanja. Župa Gromiljak osnovana je u prasincu 1876. Prvi župnik fra Ivo Vujičić župnikovao je u Gramiljaku od prosinca 1876. do svibnja 1877.
Knjiga “Župom Groromiljak nekada i sada” je mali kamenčić u mozaiku povijesnih zhivanja na ovim prostorima. Neka ostane budućim generacijama za pamćenje kao podsjetnik na našu prošlost i ujedno smjerokaz prema budućnosti. Ovo je ujedno i naš skromni HVALA svima koji su nam omogućili da budemo ono što danas jesmo, Hrvati i katolici.

Gromiljak, srpnja 2011.  Marko Perić, župnik

Pripremio Anto Burić, svećenik