Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  23. kolovoza 2017.

 

Dobro mi došel prijatel (7)

25. siječnja 2012.
Piše: Anto Burić, svećenik

OTAC OSUDIO SINA NA SMRT

U opuštenoj atmosferi u kući Marijinih sestara, naših misionarki u Beninu u misiji Affamey, razgovaram sa sestrama Dorotejom i Natalijom.
AB: "Primijetio sam da se po vašoj kući i dvorištu vrti samo jedno muško dijete. Ostalo su sve ženske osobe. Po ponašanju vidim da se taj dječak ovdje osjeća kao u svojoj kući. Otkuda on ovdje i što radi?"
SD: "U pravu ste. To je mali Ivon. Njegovo ime prevedeno na hrvatski znači Ivan. Istina, on nije kršten jer je prošao onu dob kada se mogao krstiti bez pouke. Sada je u dobi kada mora ići na vjeronauk s ostalim katekumenima na dužu pripravu. Ivan se rodio kao blizanac. Imao je sestru blizanku. Majka ih nije imala čime hraniti pa su došli kod nas. Sestra blizanka mu je umrla 1991. Ovdje kod nas. Malu nismo mogli spasiti i ona je umrla od izgladnjelosti. Prije nego mu je umrla sestra blizanka, Ivonu je umrla mama s malom bebom iz poroda koji je imala poslije njih. Je li umrla u porodu ili neposredno poslije poroda, ne znamo. Poslije mamine smrti otac je njega i sestru donio k nama.
Mali Ivan je bio živi kostur. Kad je došao kod nas, imao je tri godine. Niti je hodao niti je govorio. U međuvremenu sestra blizanka mu je umrla a on je ipak ostao na životu. U početku nije ništa jeo osim mlijeka. Ako smo mu stavili mrvicu kruha u mlijeko, nije htio jesti. Kad se malo oporavio, počeo je jesti sve što mu se davalo, i to bez granice i mjere. Sve što se našlo pred njim, sve je jeo. Oporavak je trajao od osmoga mjeseca kako je došao kod nas do jedanaestoga mjeseca. Oporavljao se postupno.
Karakteristično je za tu izgladnjelu djecu, kad se već oporave, onda jedno određeno vrijeme nemaju osjećaj sitosti. Jedu sve do čega stignu. Pojest će sve koliko god im dadete. To dijete koje je došlo u taj stadij sve se trese dok jede. Jede u nekoj vrsti grča.
Kod Ivana je taj stadij, kad je puno jeo, trajao čitavu godinu dana. Tak poslije godinu dana počeo je jesti normalno koliko je za njegovu dob potrebno i normalno. Kad se oporavio, imao je oko četiri godine. Kod malog Ivona postoji i još nešto, a to je velik strah. On se strašno boji smrti. On je već bio na vratima smrti. U vrijeme kad se oporavio, ako bi se razbolio, nije htio uzimati lijek. Ali ako smo mu rekli: „Ako ne budeš uzeo lijek, umrijet ćeš,' uzimao je sve što ste mu dali, samo da ne umre. I sada, sve će učiniti samo da ne umre,

POJEO TRI TUĐA ŽIVOTA

On je kod nas od 1991. Sada ima deset godina. Kod njega je karakteristično da se ne smije vratiti u svoje selo. Ne smije se vratiti jer ga otac neće. Na početku ga otac nije smio uzeti u selo jer bi ga ubili. On je bio teško bolestan i po njihovu vjerovanju trebao je umrijeti. Međutim, umrla mu je mama, s mamom mala seka i sestra blizanka. On nije. U njihovu kraju je vjerovanje da je on njihova tri života uzeo sebi. Preoteo. Pojeo. Po tom vjerovanju on je toliko jak da će cijelu obitelj uništiti, Zato je osuđen na smrt i mora umrijeti. Osudila ga je njegova obitelj i oni bi ga ubili. Otrovali bi ga ili mu ne bi dali jesti. Svakako bi umro ako bi se vratio u svoje selo i u svoju obitelj k ocu.
Pokušavali su ga ubiti i tu dok je kod nas. Učinili su to preko njegove strine. Jednom zgodom Ivan je popio petrolej. Taj dan mu je bila strina. Mi nismo znale ni da je bila niti da mu je nešto dala. Ali ona mu je nešto dala. Je li nešto pojeo, popio ili nešto drugo, ne znamo, ali mali je taj dan uzeo petrolej koji je tamo stajao i koji mu je i prije uvijek bio dostupan, i popio ga. Uzeo je jednostavno bocu s petrolejem, nagnuo i popio. Kad je drugi put došla ta ista strina, onda su djevojke koje su bile tu rekle da mu je došla strina. Rekle su nam da ga želi vidjeti. Mi smo rekle: 'Pa što smeta, neka ga vidi.' Djevojke su nam tek tada rekle da je zadnji put kad je bila tu dječaku nešto dala i on je odmah poslije toga popio petrolej. Ovaj put mu je htjela dati nešto novaca. Oni znaju vračati, upravo preko novca. Kad smo to čule, zabranile smo joj da vidi dijete. Rekle smo joj da će, ako se malom što dogodi, ako samo bude bolestan, završiti u zatvoru. Neće se moći nigdje sakriti.
Otac mu je dolazio samo ispočetka kad je bio bolestan. Sad već tri godine uopće ne dolazi. Ne javlja se i ne interesira se za njega. Ni mali Ivon se ne želi susresti s ocem. Kaže: 'Kad me nije želio vidjeti kad sam bio mali, ne treba mi ni sada kad sam velik.' Ne smijete mu ni spomenuti da bi išao k ocu ili u selo. Mali je rođen u jednome udaljenom selu preko rijeke. Sada boravi u jednom internatu za dječake. Kod nas dolazi samo za Božić, Uskrs i preko ferija, Plaćamo za njega školu i internat. Sada nije više u opasnosti da netko dođe do njega. I ne usuđuju se. Namjeravamo maloga dati u internat kod salezijanaca. Strah koji u sebi nosi je i zbog toga što mali već zna da kod sestara ne može ostati, jer su kod nas samo djevojke. On vidi i zna da ne držimo dječake. Zato se boji što će biti od njega sutra. Možda neće moći upravo zbog tog straha dobro učiti. Ne može se koncentrirati. Nadamo se da će možda moći završiti barem nekakav zanat. Ako uspije, moći će nešto raditi od čega će moći samostalno živjeti. To bismo mu htjeli omogućiti. Osposobiti ga za život. Vratiti ga ocu, značilo bi ubiti ga. Mi to ne možemo učniti.
Što se tiče postupanja prema njemu, njega treba tretirati tri godine mlađim. Toliko je zaostao u svome razvoju dok je gladovao. Mali Ivan ne zna govoriti svoj materinski jezik. On je kod nas naučio samo francuski. Razumije materinski jezik, ali ne govori. Tu kod nas je prohodao i tu je počeo govoriti."

OBITELj IZ HRVATSKE PREUZELA BRIGU O ŠKOLOVANJU IVONA

AB: Kad sam se vratio u domovinu iz Benina, imao sam nekoliko nastupa na Hrvatskome katoličkom radiju. Govorio sam o situaciji u toj siromašnoj zemlji u kojoj djeluje šestero naših misionara, četiri časne sestre misionarke i dva svećenika misionara. Uz ostalo govorio sam i malom Ivonu kojega su spasile sestre od sigurne smrti ali je sada njegova budućnost neizvjesna. Kod sestara ne može dalje biti, u svoje rodno selo ne smije, a za školovanje nema sredstava. Nakon emisije javila se Misijskoj centrali jedna obitelj koja je ponudila troškove školovanja malog Ivona. Nakon što su stupili u vezu sa sestrama u Beninu, prihvatili su slati onoliko koliko iznose mjesečni troškovi internata i školovanja. Tako je mali Ivon, barem za sada, siguran za svoju budućnost.

Anto Burić, svećenik

(Slijedi nastavak)