Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  18. kolovoza 2017.

 

5. nedjelja kroz godinu (B)

8. veljače 2015.
"Liježuć pomošljam: Kad li ću ustati? A dižući se: Kad ću večer dočekati!"
Čitanje Knjige o Jobu
Job progovori: „Nije l' vojska život čovjekov na zemlji? Ne provodi l' dane poput najamnika? Kao što trudan rob za hladom žudi, poput nadničara štono plaću čeka, mjeseci jada tako me zapadoše i noći su mučne meni dosuđene. Liježuć' mislim svagda: 'Kada ću ustati?' A dižuć se: 'Kada večer dočekati!' I tako se kinjim sve dok se ne smrkne. Dani moji brže od čunka prođoše, promakoše hitro bez ikakve nade. Spomeni se: život moj je samo lahor i oči mi neće više vidjet' sreće!“
(Job 7,1-4.6-7).
__________

Čuli smo u starozavjetnom čitanju o vjernom Židovu Jobu koji je osobito vjerno služio svome Bogu, a usprkos svemu ga je Bog na najoštriji način sučelio s patnjom. Izgubio je sve svoje imanje, djecu, i naposljetku bio pogođen gubom: poslovični "Job na smetlištu."
Događa mu se kako se možda i nama ponekad događa: ne uspijeva mu svoju vjeru u pravednoga Boga uskladiti s problemom patnje. I tako se muči s pitanjem: kako sam to zaslužio? Kao Židov, učio je u sinagogi: Bog postupa s čovjekom onako kako zasluži: dobroga nagrađuje, zloga kažnjava. I sad se razbija sva istina o životnu zbilju, jer se Job ne osjeća krivim. Sav njegov život obilježen je strahom Božjim i pobožnošću. Zašto ga je dakle Bog napustio?
U dubini se Job ne buni protiv stvarnoga Boga, nego protiv slike o Bogu koju ne potkrepljuje ni Pismo ni životna stvarnost. On protestira protiv nauka o Bogu što previše pojednostavljuje Boga, te od njega pravi zemaljskog suca koji je tu samo radi toga da dobro nagrađuje a zlo kažnjava. Job traži Boga koji i patnji može dati smisao. Ako nema ovoga, onda bi bilo bolje ne roditi se.
Poslušajmo još nekoliko rečenica kojima Job dovikuje svoju nevolju Bogu:
"Nije l' borba život čovjekov na zemlji
i dani mu kao u nadničara?
Mjeseci me jada tako zapadoše,
i noći su mučne meni dosuđene...
Promakoše dani moji hitno bez ikakve nade."
Ako nema Boga, ili ako nije sposoban dati životu smisao i sadržaj, onda je čovjek zaista bespravni rob, nadničar koji se samo muči i pri tom ne zna hoće li na koncu dobiti svoju plaću. Onda je čovjek samo onaj kojega se tjera s jedne muke na drugu: na žegi dana čeka, čeznući za noćnim počinkom, a da u željkovanoj noći ništa ne nađe osim mučne nesanice, što vapije za jutrom. Čovjek je jednak gonjenoj životinji što ne nalazi nigdje svoj mir i zavičaj! I tako vapije čovjek za smrću, koje se ujedno i boji, jer mu konačno oduzima mogućnost doživjeti još malo sreće. I tako završava tužaljka posljednjim beznađem:"! oko mi neće više vidjet sreće!"
Job je dakle bolnom oštrinom doživio "čovjekovu bačenost u ništa!, ono "prah si i u prah ćeš se vratiti" (Post 3,19). Job dakle unaprijed proživljava ono što se danas zove "frustracijom" i što potiče mlade ljude da pitaju: "Zašto ste me rodili? Nisam htio ovaj život!" Job komu je vjera u Boga nešto samo po sebi razumljivo oblikuje ovaj besmisao u gorke riječi: "Tvoje su me ruke stvorile da me ubiju" (10,7). I tako je nevolju njegova života puno teže podnositi, jer zna da je ovu nevolju dodijelio Bog koga bi zapravo trebalo ljubiti kao svoga stvoritelja.
Postoji li odgovor na ta tumačenja Jabova pitanja: Zašto mi to Gospod čini? Čime sam to zaslužio?
Isus nam je odgovorio svojim životom: prihvativši osobno svu nevolju ljudskog bitka i postavši sam "sluga Božji", izvodi čovjeka iz bolesti i nevolja i pokazuje time da je Bog prisutan u prostoru nevolje, pa čak i u samoj smrti ostaje u ljubavi okrenut čovjeku. I ovaj Isus će — kao i Job prije njega — doviknuti, "Bože moj, zašto si me ostavio?" (Mt 27,46), ali ovaj zov ne ostaje bez odgovora: "Gle u dlanove sam te svoje urezao, da te ne zaboravim, ti si moj" (Iz 49,16).