Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  21. listopada 2017.

 

Gruba majčinska ljubav

2. lipnja 2008.
Susret u župnom uredu -piše: Anto Burić, svećenik

Svatko od nas, vjerujem, negdje u svojoj memoriji ima pohranjen po neki susret s nekom osobom, ugodan ili neugodan, kojeg se s vremena na vrijeme prisjeti. I ja sam evo imao jedan takav susret.

Zbio se u kancelariji župnog ureda. Ulazi gospođa poodmakle druge životne dobi. Želi naručiti da se na njezinu nakanu slavi sveta Misa. Svoj razgovor počinje otprilike ovako:

«Velečasni, želim naručiti svetu Misu godišnjicu za svog sina.»

Uzimam kalendar i tražim željeni datum. Slobodan je, vidim. Pitam gospođu:

«Kako vam se zvao sin?»

Govori mi ime i prezime

Upisujem glasno govorim i upisujem:

«Pokojni XY.»

Tada me gospođa prekida i kaže:

«Velečasni, nije on pokojni! Moj sin je živ!»

Naviknut da se Mise godišnjice naručuju samo za pokojne ostao sam zbunjen.

«Kako to, gospođo. Nije pokojni a vi naručujete Misu godišnjicu za njega?»

«Velečasni, duga je to priča.»

Okrenula se, sjela i počela svoju priču, gledajući u krilo i prevrćući u rukama mali novčanik.

«Velečasni. U Domovinskom ratu izgubila sam muža s kim sam bila godinama u idealnom braku. Nakon njegove smrti ostala sam živjeti sa sinom. On mi je bio sve. I moje brige i moje radosti. Kakve sve mladeži danas ima i što sve čujem od pojedinih roditelja, bila sam prezadovoljna s njim. Moram priznati da mi je pomalo godilo kada ga susjede hvale. Do jednom. Primijetila sam da se s mojim sinom nešto događa. Pomislila sam da su to one prirodne promjene koje svaki čovjek prođe u svom životu. No u meni se uz ovo, uzrokovano valjda majčinskim instinktom, pojavila i neka strepnja. Svu svoju pažnju usmjerila sam na sina. Raspitivala sam se s kim izlazi, tko su mu kolege i prijatelji, gdje se zadržavaju, ima li curu, pratila sam kada se u večer vraća kući i sve ostalo. Sa strahom i pomalo sramom pretresala sam ponekad njegove džepove. Nisam nikada našla ništa sumnjivo. Nije pušio. Nisam primijetila ni da uzima alkohol. Pomišljala sam da sama sebi utvaram. Pokušavala sam se osloboditi tog tereta. No nisam uspijevala. Stotinu puta, kao u filmu, prošla sam njegovo djetinjstvo. Uvijek poslušan, iskren i otvoren. Konačno sam ga jednom uzela predase. Bila sam direktna i jasna u pitanju:

'Sine, što se s tobom događa?'

'Kako misliš, mama, što se sa mnom događa', odgovorio je.

Pocrvenio je.

'Sine, ti mi nisi isti kao do sada', rekla sam.

'Ne brini mama, ništa posebno, sa mnom je sve u redu', rekao je.

Još smo dugo pričali. Naši razgovori uvijek su bili iskreni. Nisam mogla izvući iz njega ništa što bi opravdavalo moju sumnju. Prolazili su dani. Dani pojačane strepnje. Stalno sam tražila odgovor na pitanje zašto je pocrvenio kada sam ga upitala: 'Sine, što se s tobom događa?' Od te strepnje moj san je poremećen. Počela sam bivati razdražljivija, zaboravnija. U nekoliko navrata postavljala sam mu isto pitanje i dobivala isti odgovor: ,Mama, ništa se ne brini. Sve je u redu.' A ja sam, valjda majčinskim instinktom, predosjećala da nije sve u redu.

Jedne nedjelje poslije ručka rekla sam mu blago:

'Sine zašto mi lažeš? Zar sam to zaslužila od tebe?'

Moj sin je zaplakao i otišao u svoju sobu. Uza sve što se događalo našla sam se zatečena. Pošla sam za njim. Plakao je sjedeći za stolom s glavom među dlanovima. Sjela sam i dugo šutjela. U jednom momentu okrenuo se prema meni i rekao:

'Mama ja se pikam.'

Cijela soba okretala se oko mene. Činilo mi se da se cijeli svijet ruši u neku provaliju. Ipak su dakle moje slutnje bile osnovane. Hoću li  plakati? Hoću li vikati? Hoću li otići iz sobe? Što učiniti...?

Zaplakala sam. Obadvoje smo plakali. Dugo, dugo...

On je prvi progovorio. Priznao mi je sve. Uvidjela sam da je otišao daleko. Duboko je pao. Skoro prekasno da se bilo što učini. Bila sam u panici.

Na sve moguće strane, i kod stručnjaka i kod laika tražila sam savjet i molila za pomoć. Svi su mi rekli da je osnovno, u njemu stvoriti odluku da se izvuče. Sav ostali trud je uzaludan ako on ne želi. Pošli smo zajednički u tom smjeru. Od prijatelja sam saznala za zajednicu Cenacolo u kojoj se liječe ovisnici. Prošlo je nekoliko mjeseci od prvog kontakta sa zajednicom, nekoliko odlazaka i dolazaka dok mi sin nije konačno primljen. Bilo je to jako mučno i teško razdoblje. I za mene i mog sina. Vidjela sam i osjetila kolike muke proživljava, znala sam kada je ponovno pao... Hrabrila sam ga. Molila, usrdno se Bogu molila.  A kada je otišao, nitko sretniji od mene. Vratilo se ono moje prijašnje raspoloženje.»

Cijelo vrijeme dok mi ovo priča pomalo nervozno pritišće dugme na novčaniku. Nakon jednog dubokog uzdaha nastavlja svoju priču:

«Jednu večer, pokasno, netko je pozvonio.

'Tko je sada? U ovo doba', pitala sam se Upalila sam svjetlo i upitala: 'Tko je?' Nije bilo odgovora. Sa strahom sam odškrinula ulazna vrata. Pred vratima je stajao moj sin. Skoro sam pala u nesvijest. Pošao je da me zagrli i poljubi. Odgurnula sam ga natrag. Zateturao je i rekao: 'Mama!' 'Gubi mi se s očiju', vrisnula sam. Ponovno je, pomalo plačnim i molećivim glasom rekao: 'Mama' i pošao k meni. Ponovno sam ga odgurnula i rekla: 'Gubi mi se očiju! Ako te trebam prežalit', prežalit' ću te sada, a ne kada te nađem mrtvog negdje u nekakvoj napuštenoj šupi. Zalupila sam i zaključala vrata i vratila se u sobu. Klonula sam na kauč. Tu sam skvrčena i u suzama probdjela cijelu noć. Dušu sam iz sebe ispovraćala od muke. Nema onog o čemu nisam razmišljala. Sve ono najcrnje. Pitala sam se, nisam li pogriješila? Nisam li ga ipak trebala pustiti da uđe, da mi rekne zašto je napustio zajednicu? Kamo je otišao? Gorjela sam od želje da iziđem i pogledam da možda ne sjedi pred vratima. Nisam izlazila. Pitala sam se: Hoću li možda biti kriva i sebi i Bogu i ljudima ako si oduzme život.? Bezbroj pitanje a sve i jedno bez odgovora. Noć duga kao vječnost.

Sutradan sam nekoliko puta zajednicu pitala telefonom je li se vratio. Odgovor je uvijek bio isti: Nije. Tek navečer su mi rekli da je došao. Odahnula sam. Probudila se ponovno u meni ugasla nada, ali sam bila slomljena i u isto vrijeme presretna.

Moj sin je u zajednici proveo preko tri godine. Vratio se izliječen, čist kako to kažu. Sretno se oženio i zaposlio. Ima divan brak. Kao i moj što je bio. Darovali su mi dvoje zlatnih unuka. Sina i kćerkicu. Eto tako je to bilo, moj velečasni.

Datum na koji naručujem Misu godišnjicu je datum onog dana kada sam svoga sina potjerala s vrata. To je moja Misa zahvalnica i molitva da ga Bog čuva», završila je svoju priču ova majka.

Od toga dana taj datum u mom kalendaru svake godine bio je rezerviran za misu godišnjicu na nakanu ove hrabre majke.

Čudesna je ta majčinska ljubav. I kad je gruba ona je ostaje MAJČINSKA LJUBAV. MAJČINSKA LJUBAV koja rađa plodove.