Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  30. travnja 2017.

 

Nekada (bilo) u Derventi

14. veljače 2012.
Piše:Anto Burić, svećenik
Bilo je to poprilično davno kada sam došao u Derventu za kapelana tadašnjem župniku Stipi Julariću, rođenom u susjednoj župi Bijelo Brdo. Derventa je bila drugo mjesto moga svećeničkog službovanja poslije završenih studija i trogodišnje službe u Sarajevu na Marijin Dvoru kod moga dragog zemljaka Mate Bičvića. Derventska župa je u to vrijeme bila jedna od najvećih župa u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Imala je blizu 10.000 katolika raspršenih u više od desetak sela. Iz ovog broja katolika i sela lako je zaključiti koliko je bilo posla za samo dvojicu svećenika. Sprovodi – od kuće do groblja pješice, u većini slučajeva po pet i više kilometara, ljeti i zimi jednako, vjenčanja, vjeronauk, bolesnici, k tomu još rušenje stare i početak gradnje nove crkve. No najveći i najnaporniji dio svećeničkog posla tijekom godine bio je Božićni blagoslov obitelji. Osim što je bila brojčano jedna od najvećih župa ujedno je bila i teritorijalno glomazna. Po mojoj procjeni s kraja na kraj župe – Agići, preko Kuljenovaca i Dervente do Šestog kilometra, ili u drugom pravcu – Kalenderovci preko Bišnje i Dervente do na kraj Polja bilo je oko 15 kilometara zračne linije. Trebalo je to prepješačiti, proći kroz sve sokake, ući u svaku kuću, izmoliti molitve blagoslova po nekoliko desetqaka puta dnevno i barem malo popričati sa uku ćanima. Zato je blagoslov obitelji trajao oko mjesec i pol dana, nerijetko po kiši ili mećavi, gazeći blato ili duboki snijeg. Rijetko kada nam je netko priskočio u pomoć. Većinu tereta snijeli su župnik i kapelan. Župnik je uglavnom blagoslivljao grad i bliža naselja a kapelan je obilazio udaljenija sela.

Prije nego se pošlo na posao trebalo osigurati potrebne kalorije. Vrijedna domaćica Katica nije žalila ni truda ni kobasica. Znala je da cijeli dan nećemo okusiti skoro ništa. Nije bilo vremena za sjedenje a ni ponuda jelom u selima nije bila baš osobita. Rakiju si mogao popiti u svakoj kući. Mnogi su se sramili ponuditi svećenika onim što oni jedu svaki dan. Mislili su da je sramota pred svećenika iznijeti sarmu ili kupus s mesom, glavnu seosku hranu u zimskim danima. Zbog tog njihovog srama često su mi obilno curile sline kada bih ušao u kuću u kojoj se nešto od ovoga kuhalo. Ponekad sam bio u napasti da zavirim u lonac, a sram me je bilo zaiskati. Progutaj sline i idemo dalje.

Kao i svaka župa tako i Derventa imala je ljude, prakrature, danas ih zovu župni vijećnici, koji su pratili svećenika kod blagoslova obitelji. Posebno mi je u sjećanju iz tih dana ostao legendarni prakratur za derventsko selo Živinice, Andrija Jurakić, pokoj mu duši. Imao je tada preko šezdeset godina. Unatoč tolikim godinama bio je uspravan i vrlo pokretan. Makar sam bio mlad ponekad sam se trebao dobro potruditi da ga stignem. Njegova dužnost, koju je on smatrao čašću, bila je, pratiti svećenika kroz njegovo selo Živinice. Trajalo je to nekoliko dana. U Andrijinim Živinicama bio je običaj da domaćica, čija je kuća bila ujutro prva na redu za blagoslov, prakraturu Andriji na rever pričvrsti stručak suhog bosiljka i ručnik. Andrija bi taj ručnik zabacio preko ramena. U sljedećoj kući dobio je još jedan ručnik ili kuhinjsku krpu. I tako redom do navečer. Bilo je tu ručnika raznih boja, veličina i mustri, čak i onih ručno rađenih. Ni jedan isti. Kada smo navečer okončali blagoslov, Andrija je preko ramena nosio čitavo breme od četrdesetak ručnika ili kuhinjskih krpa, onoliko koliko smo kuća blagoslovili. Po završetku cjelodnevnog blagoslova nikada nije dopustio da svećenik navečer ide sam kući. Dopratio bi ga s onim bremenom ručnika sve do u župni ured. Kada smo došli u grad, redovito je to bilo u večernjim satima, prolaznici su se okretali za nama i vjerojatno mislili da smo pošli negdje zaprositi curu ili se vraćamo iz prošnje kad smo tako okićeni.

Lijepa ona vremena. Ne zbog ručnika i kuhinjskih krpa nego obilja zbog posla u derventskoj župi.