Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  16. prosinca 2017.

 

Dobro mi došel prijatel (8)

17. veljače 2012.
Piše: Anto Burić, svećenik
MALI LOPOV

Moj put u Benin dogodio se sasvim slučajno, nepredviđeno. Novoimenovanoga varaždinskog biskupa mons. Marka Culeja pozvao je svećenik misionar Toni Štefan, rodom iz Preloga u varaždinskoj biskupiji, da dođe barem nakratko u Afriku, u Benin, vidjeti gdje i kako njegov svećenik živi i djeluje. Biskup se nije dvoumio. Poziv je tu, a dobre volje mu nije nedostajalo. Ispriječio se samo jedan mali problem: Tko će se mašiti za džep i biskupu platiti put. Prema biskupovu razmisljanju; "Kopati ne znam, a prositi me je sram", umalo da se sve izjalovi.

 

IMA BOG

Ne zamjerite mi što ću se sada malo udaljiti od teme. U nekom selu u Bosni živio je nekakav si­ledžija koji je tiranizirao cijelo selo. Svi su ga se bojali i svi ga se klonili. Nitko mu nije mogao i nije smio ništa. I župnik je znao za sva njegova nedjela ali se, kao i svi drugi, držao podalje i pravio se da ništa ne vidi i da ništa ne zna. Jednoga dana dođe kraj i siledžijinoj samovolji. Netko mu je "dohakao", Dogodilo se što je bilo očekivati: Osvanuo je mrtav u jarku. Čim se selom pronijela "radosna vijest" da više nema seoskoga silnika, jedan od crkve­nih odbornika ili, kako se to u Bosni kaće, "prakratur" pohiti svoju radost podijeliti sa žup­nikom. Čim se pojavio na vratima i pozdravio župnika, prenese mu i vijest o smrti seoskog tero­rista. Tada će župnik svome prakraturu: "Da Ivane. Uvijek sam ti govorio i danas kažem: 'Ima Bog, Ivane!" A Ivan pogladi brkove, uspravi se te u svojoj priprostoj seljačkoj vjeri klikne: "I dva, ujače, ako treba!"

Vraćam se svojoj temi: problemu avionske karte za biskupa. Kada su biskupove lađe i s njima sve nade u odlazak u Afriku već tonule, pokazalo se da ima Bog, neću reći i dva, kako reče onaj prakratur. Javio se dobročinitelj, zapravo jedna obitelj, koji plaćaju biskupu put u Afriku. To je obitelj Hrešč, poduzetnici iz Preloga. Jedan problem dakle riješen. Ali ima ih još. Gdje ste vidjeli da biskup putuje sam. Nigdje, pa neće valjda nmi ovdje. Ali evo nameće se novo pitanje: tko će uz biskupa putovati. Ako bi se našao netko da plati put, bilo bi kandidata za izvoz. Ali takvoga nema pa je i kandidata pratioca manje.

Preloški župnik ne odustaje. Ne da mu njegovo župničko i ino, odnedavna darovano dostojan­stvo, misionjor. Toni Štefa, misionar u Beninu je njegov župljanin. Kako bi to izgledalo da umjesto njega u Benin stignu samo njegovi pozdravi. Da biskupa prati netko drugi a on da ne ide: Nema šanse.

I tako se malo-pomalo formira grupa u koju se javlja i nekoliko Tonijevih kolega svećenika. Kada je sve bilo pri kraju, nekome je palo na pamet da postoji i Misijska centrala koja brine brigu o hrvatskim misionarima i misionarkama diljem svijeta, pa bi bilo zgodno da pozovu i voditelja Misijske centrale. I ponudiše mi. Razmišljao sam i došao do zaključka: Bila bi velika sramota ne ići. Toni je misionar. A tamo su još i velečasni Jačmenica i četiri časne sestre Hrvatice. I tako odlučim krenuti.

 

ČOVJEK SE UČI DOK JE ŽIV

Sav sam se dao na spremanje: Kupujem krunice, što šarenije to više, jer sam vidio na slikama i filmovima ga Afrikanci uživaju u bojama. Tražim sličice, idem u tvornicu Kraš kupiti bonbona na veliko, u tvornicu Kodak po filmove. Obišao sam po Zagrebu desetak ljekarni u kojima sam kupio one najobičnije lijekove. Zašto toliko ljekarni. Pa ne mogu u jednoj ljekarni tražiti a neću ni dobiti pedetset kutijica nekih tableta, a ja bih htio toliko. Razmišljam i o tome kako ću isposlovati dopuštenje ili prošvercati novac (keš) koji daju naši darovatelji za potrebe misija. Tu sam naišao na razumijevanje u Hrvatskoj narodnoj banci. Ima ona naša stara narodna koja kaže: Sramota je doći obješenih ruku. Treba nešto ponijeti i pokloniti. Što ponijeti velečasnom Toniju i sestrama? Kod toga moram poštovati pravilo zada­no onima koji putuju zrakoplovom: Ne smije biti ništa teško. Da ne spominjem sve što sam ponio (uz novčani dar) spomenut ću samo nešto na čemu se potvrdila ona narodna: Čovjek se uči dok je živ, a umre kao budala. Razmišljao sam ovako: Naši misionari žive u siromaštvu. I što bi htjeli i možda ponekad mogli kupiti, nemaju gdje. Pa sam odlučio između ostalih drangulija svakome kupiti po jednu kremu za lice i ruke. I sad ću se poslužiti narodnom mudrošću: Ako ne znas što je dobro, znadeš što je skupo. Odabrao sam one najskuplje i kupio, razmišljajući kako će se obradovati, posebno sestre, kada im to poklonim. Kako će im biti drago kada se navečer poslije prljavog posla i dugog puta umiju i namažu mirišljavom kremom. Ja moga razočaranja. Kada sam izvadio kreme iz kovčega i dostojanstveno im pružio očekujući radost na licu, zapljusnuo me podsmijeh čudnog sadržaja i riječi: "Velečasni, to možete baciti u smeće." (Tamo nema kanta.) Ruke su mi klonule a kreme se našle na podu. Rastegnulo se moje pitanje: "Stoooo?" "Pa velečasni, ovdje je tolika vlaga da ne dolazi u obzir nikakva krema. Masni smo i bez nje," Čovjek se uči dok je živ...

Eto toliko sam se raspisao da sam zaboravio da je naslov ovoga mog pisanja MALI LOPOV. U Beninu sam vidio neke divne stvari i upoznao i susreo jako puno divnih ljudi. Možda će biti prilike da napišem nešto i o ostalima ali bih se ovom prigodom htio osvrnuti na moj susret s jednim MALIM LOPOVOM. Nije ovo tiskarska greška, susreo sam se s jednim pravim MALIM LOPOVOM. Lopov je, svi znamo, onaj koji krade. Ovaj moj mali lopov toliko mi se svidio da sam ga fotografirao nekoliko puta, i to baš kada krade. I to su mi između blizu tisuću fotografija koje sam napravio, najdraže.

 

STAKLENA BOCA - BOGATSTVO

Polazeći iz Zagreba, premda nam je glavno mjesto boravka kod velečasnog Tonija, odlučio sam barem jedan dan provesti kod časnih sestara koje brinu o neishranjenoj, izgladnjeloj djeci. Želio sam da to bude dan kada sestre pregledaju i važu male pa­cijente, primaju nove i dijele pomoć. Želja mi se ispunila. Bio je to, ako se ne varam, četvrtak. Promatram krišom žene koje donose svoju djecu. Čim se pojave na kapiji sestarskoga dvorišta, iz hoda im se vidi da su dugo pješačile. Noge jedva rastavljaju od zemlje. Većina ih nema ništa na nogama. Samo neke, kada stupe u dvorište stavljaju na noge japanke. To im jedina obuća i to samo za iznimne ili svečane prilike. Svaka od tih žena nosi barem jedno dijete, a mno­ge i dvoje ili ovo drugo vode za ruku. Čim bi ušle u dvorište, odmah se oslobađaju slatkog tereta - bolesnog djeteta - spuštajući ga na zemlju. I one same sjedaju na zemlju da pre­dahnu. Iz uzdaha osjetite da su gladne, mnoge i same bolesne, a sve odreda umorne. Kako i ne bi bile. Davno su krenule iz svoje udaljene kolibice da bi po bespuću pješice prevalile desetke kilome­tara. Sve u majčinskoj ljubavi prema bolesnom i gladnom djetetu. S vremena na vrijeme sestra pođe medu njih, čučne pored malog "bolesnika", pomiluje ga i upita za zdravlje. Kada ih se sabere nekoliko, počinje pregled, podjela lijekova i podjela po­moći. Mene je posebno zanimalo ovo posljednje: podjela pomoći. Htio sam to vidjeti i doživjeti. Htio sam sebi usporediti onu moju podjelu humanitarne pomoći koju sam u Usori dijelio u vrijeme rata i ovu. Želio sam vidjeti izraze lica ovih žena koje su bile prisiljene doći iz Bog zna koje daljine po ona dva-tri kilograma brašna i nekoliko decilitara ulja. Evo jednog doživljaja koji me je skamenio. Nisam vjerovao, uz sva svjedočenja misionara o siromaštvu ovih ljudi, da je tako nešto moguće. U prilično discipliniranom redu dolaze žene i podmeću svoje posude, uglavnom limenke iz kojih su one ili Bog zna tko pojeli njihov originalni sadržaj. Ima ih s njemačkim, engleskim, talijanskim i drugim natpisima. U njih će uzeti onih par kilograma kukuruznog brašno. Donijele su i boce za nekoliko decilitara ulja. U tom redu pristupa i jedna žena koja je za ulje donijela umjesto boce plastičnu šalicu bez ručke. Sestra je pita zašto nije donijela bocu, a ona odgovara: "Sestro, nemam!" Skamenio sam se. "Zar postoji toliko siromaštvo da se ne može imati ni jedna obična staklena boca?" Ne tražim ni od koga odgovor. Vidim ga. Postoji. Nametnulo mi se odmah pitanje: Kako će ta jadna majka donijeti do svoje kuće ono bolesno dijete i dva i pol decilitra ulja U ŠALICI. Treba pješačiti ne­koliko kilometara, nositi bolesno dijete i u šalici ono malo ulja koje za njezino dijete znači život i paziti da ne zapne nogom za neku lozu i sve prospe. Sažalila mi se ta žena. Koliko će straha pretrpjeti do kuće? Kolika će sreća biti ako sve uspije sprtiti u svojoj kolibici a kolika žalost ako ne uspije. Pale su mi na um one Isusove riječi: "Ako te tko prisili jednu milju, podi s njim dvije" (Mt 5,41). Poželio sam poći s njom i pomoći joj. Zasramio sam se sam sebe kada sam vidio da nemam snage za takav korak.

 

MALI LOPOV

 Toliko je toga za reći da nikako ne uspijevam doći do toga da vas upoznam s mojim velikim prijateljem MALIM LOPOVOM. On ima mamu i bolesnu, izgladnjelu seku. Mama ga nije imala kod koga ostaviti nego je morala, kada je pošla s bolesnom sekom kod sestara, ponijeti i njega. Još je toliko mali da ne može hodati a toliko je već velik da je pretežak za krhku mamu. Ali drugog rješenja nije bilo. Kada je došla na red podjela pomoći, mame su poredale po podu zdjele u koje će sestra nasuti mješavinu kukuruznog i sojinog brašna. MALI LOPOV je još uvijek u maminu naručju. Kada je sestra počela sipati brašno, MALI LOPOV se počeo grčevito otimati iz mamina naručja. Uspio je izboriti slobodu i sjesti na pod među zdjele. Čim je sestra istresla brašno u prvu zdjelu, MALI LOPOV je zagrabio šačicu brašna, strpao u usta i počeo gutati. Dok se sestra okrenula da zahvati brašno za drugo dijete, on je već ugrabio i drugu šaku brašna i strpao u usta. Razumije se da je pola od toga prosuo po podu. Sada je sestra upozorila mamu da ga uzme, što je mama, razumije se, poslušala. To se MALOM LOPOVU nije ni najmanje svidjelo i zato se ponovno počeo grčevito otimati. Moj veliki prijatelj MALI LOPOV voli jesti sirovo brašno, ne zbog toga što su mu dodijali kolači i čokolade, nego zato što je gladan.

 

Pripremio: Anto Burić

(Slijedi nastavak)